IMAO SE RAŠTA I RODITI

Povezani članci

• 30 godina od smrti najpoznatijeg bosanskohercegovačkog književnika Branka Ćopića
• Mjere za suzbijanje korupcije uopće se ne odnose na pojedince i grupe koji pripadaju samom vrhu Carinske uprave RH
• Danas smo mogli imati zemlju zavijenu u crno
• Mafija d.d.
• Dragan Markovina: Povjesne laži Bilandžića&Butkovića
• Nova nagrada za ‘Quo Vadis, Aida?’

Foto: crossconectmag.com

Dimitrije Popović „ Misterij metamorfoza – retrospektiva 1966 – 2016.“

Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2017.

Rođen na Cetinju 1951. Dimitrije Popović, koji slovi kao crnogorski i hrvatski slikar i skulptor iznimno bogatoga opusa, nakon godina razbokorenoga stvaralačkog ispoljavanja u različitim likovnim žanrovima ostvarivanim različitim tehnikama, imao je do sada veliki broj izložbi crteža, grafika, slika, plakata, skulptura, a mnoge od njih već su dijelom kolekcija prestižnih galerija suvremene umjetnosti u Europi.

Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Za boravka u Parizu 1974. upoznaje pariškog kolekcionara gospodina Davriera, pa u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumüller s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. U Pforzheimu 1982, Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona, organiziraju mu zajedničku izložbu grafika s Salvadorom Dalijem. Iste godine, u povodu velikog jubileja “Leonardo a Milano – 1482-1982”, izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. međunarodnog umjetničkog festivala “Due mondi” grad Spoleto u kojemu se taj festival održava, organizira mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja, dvije tisuće godina kršćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća CORPUS MYSTICUM u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra conteporanea i u Pantheonu. Jedan je od petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portghesi), koji su pozvani da odgovore na “Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi “Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II”, izdavač Sri spa – Milano, 2003.

Umjetničkim, ali i organizacijskim podvižništvom smatram postavku retrospektivnog karaktera djela Dimitrija Popovića, na čak tri etaže prestižne Galerije Klovićevi dvori na zagrebačkom gornjegradskom Jezuitskom trgu.

Tristotine četrdeset izloženih umjetničkih eksponata najcjelovitije predstavljaju pedesetogodišnji umjetnički opus Dimitrija Popovića najopsežnije obuhvatajući period stvaralaštva od 1966. – 2016. Kompletna postavka, s pravom i apsolutno tačno, nosi za Dimitrija karakterističan a znakovit naslov Misterij metamorfoza.

Umjetnik nas iznimno snažno suočava sa svojim ciklusima: Omaggio a Leonardo, Eros i Thanatos, Judita, Omaggio a Dante, Marilyn Monroe, Tijelo i prostor, Corpus Mysticum, Magdalena, Ole Dali, Ave Mantegna, Misterium Luča mikrokozma, Alegorije o Arkadiji, Kafka i Saloma i Skulpture…

Na izložbi je u kritičko-suptilnoj formi data književna i publicistička angažiranost ovoga, po mnogo čemu, renesansnoga Cetinjanina, Zagrepčanina i građanina svijeta, sa veličajnim umjetničkim djelom!

Autorica izložbe je Biserka Rauter Plančić, a kustosica ovog sadržajnog i brojnošću izložaka fascinantnoga postava je Ana Medić.

Kada se gledatelj suoči sa blagom likovno-filozofijskog meditiranja i likovnoga krasnopisanja Dimitrija Popovića onda će najminimalniji nalog tvoračke savijesti svakoga tko se odvaži pisati o ovoj umjetnosti u vremenu i umjetnosti saobražene vremenu biti u granicama svojih maksimalnih znanja i osobne kritičko-spisateljske imaginacije.

Sam prostor Klovićevih dvora sa ingenioznim Dimitrijevim saobražavanjem radova sa tlorisom, okomicama, pristajućom rasvjetom i lucidno poetski naglašenom glazbom, koja je najčešće diskretna i  ubjedljiva, bio je svojevrstan inspirativ za umjetnika.

Tako će u njega Popović unijeti, na primjer, tradicijom opervaženu ležaljku iz doba pređa i roditelja svojih, ali jedan cijeli segment izložbe posvetiti će i kazališnom plakatu od kojih onaj vezan za filharmonijski koncert isijava takav humorni efekat da je nemoguće ne zadržati se nešto duže pred elementima likovne farse i groteske inkrustrirane Dimitrijevim slikopisom u njegovu dubinsku, ali i vanjsku, pojavnu stukturalnost.

Svaki od ciklusa Dimitrijevog likovnog snatrenja i opserviranja, pa onda razuđenog variranja motiva je zaslužio da mu se posveti esejistička cjelina. Neke, pak, manje forme Dimitrije je razudio i za ovu prigodu stavio u funkciju osvajanja ovoga poetično podatnoga prostora, ostavljajući i male forme uklopljene u prostor na uistinu imponirajući način.

Potpuno autentično uskliknuo je u ovoj postavci čitav niz skulptura na način Dimitrijeve suštine u relativno, za njegov opus poznatim formama, u kojima ženskim likovima dopušta da izlaze iz voluminozno građene temeljnice. Poseban akcenat je u skulpturi kao i u crtačko-slikarskom kompozitu Popović dao ljudskim rukama, njihovoj fazi milovanja, ali i kristoliko-molitvenim ritualima ruku. Kada gledam Dimirtijeve varijacije na teme punoće ili koščatosti ruke neminovna je pomisao na genijalnu prozu Ranka Marinkovića Ruke, a znajući za Dimitrijeva likovna strastvovanja i književni talenat, siguran sam da je umjetnik i bio nadahnut ovom genijalnom Marinkovićevom prozom.

U ciklusu Saloma umjetnik traga za tačkama ženski do kraja ostrašćenoga erosa, ali, nikada, kao i u drugim ciklusima, to ne čini u sferama povrede poetskog u erotskom, dajući likovne signale da superiora likovno raspjevanoga pisma ništi svaku iole opasnu aluziju na bilo kakovu opscenost, a  naročito na lascivnost…

U dijelu Corpus Mysticum, na largu plavoga i drap tonovlja Dimitrije Popović izvojštio je pobjedu raznoslojnog motiva utkivanog u tijelo kao umjetnički stratum par excellence, ljudski torzo sa akcentima materijalne stanovite grubosti, kao kontrapunkta čuvstvenosti ljudskoga tijela.

Likovno kontrapunktiranje jedna je od odlika Popovićevih razuđenih stilema, a ciklus omažiran velikomu Leonardu ženskost u zagledanostima u raspuštene kose i krajnje tipične Popovićeve odanosti majstorovim temeljnim artističkim logikama vodi nas, ili je tačnije kazati, uvodi nas u Leonardovo pjevanje  slikarovog očuđenja žene.

Eros i Thanatos je predio Popovićeva stvaralaštva sa nevjerojatnim, snažnim inpregnacijama njegovoga intelektualnog ega!

Dimitrijeve likovne desakralizacije, pogotovo one sa tragom humora i farsičnoga akcenta čak, kad slika motive Kafke, predvorje su za svojevrsni, apsolutno pristajući i korespodentan dijalog vremenu i književnim značenjima koja su ostala u vremenu…

Lucidna studija Dalija, samo je tako mogu okarakterizirati, obzirom da Popović Salvadora Dalija strasno pozicionira kao veliku temu unutar promišljanja genijalnosti jedne eophe, je ona tangenta kojom Dimitrije spaja nekoliko vremenskih epoha, sa stalno prisutnim lucidnim, humornim varijacijama.

Velika, gotovo zadužbinska  tema za crnogorske umjetnike u raznim disciplinama stvaralaštva oduvijek je tajnovita mističko-poetska utemeljenost lirsko-filozofskoga djela Petra Petrovića Njegoša Luča mikrokozma. Dio kompleksnosti Njegoševe misli Dimitrije povezuje sa metafizičkom biti ljudskoga bića uopće. A u samom katalogu koji prati izložbu Popović tvrdi: „U ovom dijelu mog stvaralaštva tijelo i prostor imaju istu formalno simboličku vrijednost.“ Na izazovu Luče mikrokozme Dimitrijeva superiornost likovnoga stava, ali i hedonizam u prevođenju poetsko-filozofske gustine u jasne, čudesno svijetle Dimitrijeve prizore ne može, pak, osjetiti svatko, do li, tek, čitači i snevači njegoševske poetike izrazito suvremenih otkucaja u našoj recentnoj, više nego infernalnoj stvarnosti.

Ljepotu ženskoga lica, ali i kompletne ženske tjelesnosti, te božanske izvajanosti Popović će pokazati kroz svojevrsnu osobnu art studiju jednog od simbola seksipila epohe, velike i neprevaziđene Merlin Monro!

Materijalizacija lika Magdalene primjerom je Dimitrijevog slojevitoga otkrivanja psiho-skenova de facto mitskoga lika kršćanske civilizacije i epoha na čijim duhovnim vrelima napajamo našu žeđ za ljepotom kristalne originalnosti, dakle i neponovljivosti.

Baveći se Juditom Dimitrije Popović je oslobodio čudesan filozofski splin svojih unutarnjih magnovenja…

Omaž Danteu stvarnosna je prenosnica jednoga vremena, ali i jasna poveznica sa dobom ljepote, koje je neuhvatljivo, do kraja nesaznatljivo i u vremenima koja živimo potpuna terra incognita.

Ova veličanstvena izložba Dimitrija Popovića nije samo retrospektivni uvid u stvaralaštvo jednog od najznačajnijih slikara na našim prostorima, ona je ponos gradu Zagrebu i njegovim dvjema domovinama Crnoj Gori i Hrvatskoj…

Kratko, jasno, a da tačnije ne može biti, neka moj prikaz završi odgovarajući citat Petra Petrovića Njegoša, a u odnosu na umjetnikovo stvaralaštvo i život: „Imao se rašta i roditi!“