Igor & Udruženje Rođaka: Balkanskonorveški bluz

Povezani članci

• PREMIJERA BALKAN DANCE PROJECT
• Zašto je važno da rušitelji ne vladaju gradovima koje su srušili
• Smrt u porodici
• Balet Mostar Arabesque na STAGE International Dance Competition 2020
• ODLAZAK BROJA JEDAN: Umro Ante Vican, prvi diplomirani glumac Zagrebačke akademije
• Mektić: Čović je insistirao na postavljanju ljudi u Obavještajnu agenciju

Ako ste u Mostaru svratite večeras do Pavarotti centra da čujete autentičnu umjetničku priču Norveške i Balkana, povjerovat ćete u bajke ako ste slučajno zaboravili koliko je važno u njih vjerovati.

Igor & Udruženje Rođaka naziv je benda, čiji su članovi iz cijele bivše nam zajedničke domovine, vihorom rata dospjeli u  Norvešku. Tamo su odavno poznati i priznati. U  Muzičkom centru  Pavarotti u Mostaru trenutno završavaju snimanje  svog novog albuma radnog naslova Kafana Holivud.

Sa članovima benda  Igorom, Milim i  Sanjinom razgovarali smo  u pauzi snimanja večer prije nego će  svoj rad predstaviti  mostarskoj publici, na koncertu u Pavarotiju, u petak u 21 sat.

Koji muzički žanr je to što radite?

Ovo je World Music kabare, kaže Igor. Miješamo  latino, afro, bluz, sevdah, doina, to je potpuno novi miks žanrova, bluz u kojem se miješaju zvukovi saza i violina. Vidjet ćemo kako će to publika prihvatiti, ali izvanredno zvuči. Mi smo neobična kombinacija muzičara, dodaje kroz smijeh Igor.

Igor Dunđerović, Sarajlija, pjesnik je i redatelj predstava za djecu i mlade u Norveškoj. Njegova zadnja ploča je nominirana za najbolje izdanje za djecu godine (Norwegian Music Awards) 2014. u Norveškoj.

Elvis Medić, Ključanin, rok-tenor benda, te producent sa Instituta NISS (Nordic Institute for Scene and Studio), pobjednik je pjevačkog takmičenja “Zvijezda u mom oku” na Balkanmedia TV u Skandinaviji. Igor & Elvis su 2011. nastupali u finalu takmičenja “Norway’s got talent” kao komični duet.

Sanjin i Mili Oručević, Mostarci, bas i gitara benda, zajedno sa Igorom i Elvisom osvojili su  priznanje kao najbolji novi Norveški World Music band 2008. godine. Sudjelovali su na izdanjima sa ansamblom Poemus Balkanikus, te u teatralnoj produkciji predstave Sex Drugs & Kalashinkov, satira o imigrantima iz 2009. Iako obojica inf. inžinjeri,  bave se muzikom godinama, imaju i obiteljsku tradiciju sevdaha.

Almir Meškovic, Tuzlak, harmonika i Daniel Lazar, Beograđanin, violina, vrhunski su solisti sa titulama Akademije u Oslu, također i iz Sarajeva i Beograda. Oba su veoma cijenjeni u muzičkim krugovima u Norveškoj i zaista su izvrsni, vrhunski muzičari. Povezala ih je ista priča, svi su preko 20 godina u Norveškoj, povezao ih je isti jezik, smisao za humor, nostalgija i na kraju krajeva, svak je nekome rođak.  Odatle i naziv benda.

Ova je priča više od posla. Uživanje je raditi s ekipom, stvaramo zajedno, svak od nas da nešto od sebe, svoje znanje i talent, ovo je čisto uživanje, kaže Mili.

Norvežani nas dobro prihvataju, kažu momci, a i to što radimo. Norveške tradicionalne pjesme, neke tekstove  koje znaju svi Norvežani, malo moderniziramo ili pomiješamo s našim impulsima, starogradskim ili sa sevdahom.  Slušajući to iznenađeni kažu da dobro zvuči, kao da  čuju prvi put tekst kojeg znaju još od ranog djetinstva. To onda pamte i pjevaju, kaže Igor.

Zvuk Balkana miješamo sa drugim žanrovima. Oni smatraju da smo doprinijeli norveškoj kulturi novom interpretacijom njihovih tradicionalnih pjesama. Predzadnji album su nam otkupili oko 1000 komada za Norveški kulturni fond, u svakoj biblioteci imate danas taj CD, naglašava Mili.

Ljudi sa Balkana  su najbolje integrisana grupa u Norveškoj. Oni žele da čuju šta im to može ponuditi ta strana zajednica koja je potpuno integrisana. Ponekad imam osjećaj da imaju hladnu muziku. Nemaju, kao mi, muziku za feštu, možda im mi donosimo tu toplinu u muzici i uopće u umjetnosti, smatra Igor. Na Balkanu je najviše očuvanih etno impulsa….Norvežanima se to sviđa.

Sanjin Oručević, basista benda je najveći zaljubljenik u Mostar. Radimo muziku s vrhunskim muzičarima u sjajnoj atmosferi, razumljivu i opuštajuću svima. Još u rodnom gradu, u vrhunskom studiju muzičkog centra, sa muzičkim virtuzima Atilom Aksojem, Mustafom Šantićem, Orhanom Maslom, Dinom Mangafićem, kaže Sanjin.

Kako se Norveška kao ozbiljna država odnosi prema kulturi? Koja su vaša iskustva?

Igor: Do sredine devedestih nisu bili eksponirani ni poznati u svijetu. Sredinom devedesetih se dešava kulturni preokret, dolazi puno inostranih impulsa, imaju dovoljno novca koji ulažu u kulturu. Oni su zadnji komunizam na svijetu, kako za sebe vole reći,  socijalna demokracija. Norvežani se predaju umjetnosti, imaju zaista sjajnih umjetnika koji su se pojavili u zadnjih 15 godina. Norveška muzika, film, teatar, književnost su sada svjetski relevantni, nije to više samo priča o Ibsenu i Hansenu.

Dok  govore  o norveškoj  kulturi u razgovoru često se ispravljaju govoreći njihova tj. naša, pitamo ih o  toj dvostrukoj pripadnosti, kolika je to prednost za čovjeka?

Dvostruki identitet je naravno prednost, sjajno je imati dvije domovine. Kad sjedim u Fejićevoj na kafi osjećam se da sam  kući, ali to isto osjećam i  u Norveškoj.  I u  novoj i staroj domovini se osjećam isto, nema potrebe da ljudi biraju. Osim kad igra BH reprezentacija i Norveška, bez dvojbe navijam za BiH, kaže Mili.

Igor: Mi, rođeni u ex Yu, osjećamo ljubav poštovanje prema Norveškoj, ali još nismo Norvežani, možda takva bude tek  treća generacija, ali smo opušteni, osjećamo se kao kod kuće…

Sanjin Oručević kaže da je priča Pavarotti Centra  najbolji pokazatelj kako država treba komunicirati sa svojim sunarodnjacima koji su vani. BiH ima mogućnost surađivati sa dijasporom…ima potencijala, ne iskoristiti taj potencijal je suludo i neodgovorno.

Studijske usluge su jeftinije u Norveškoj ali mi smo došli ovdje zbog energije koju imaju  ljudi s kojima surađujemo….kačimo se na tu energiju…mi ne bi bili ovdje da nema Mostar rock škola, koncept energija…Atila, Maslo i Đenan… i naravno da  studio ne ispunjava  sve svjetske standarde, naglašava Igor.

Boris Dežulović u jednoj od svojih kolumni kaže: posljednja nada našeg bezglavog stoljeća ostaje tako dobra, stara umjetnost. Jedini neprijatelj kojega se boje. Koliko vam umjetnost pomaže kao pojedincima kako bi se suprotstavili dehumaniziranom društvu, da nađemo svoj mikro svijet koji ne može zauzeti nikakva  tehnologija?

Upravo to, kažu uglas svi, to je razlog zašto se bavimo ovim poslom, ima hiljadu načina da se zaradi novac, ali samo vam umjetnost daje utjehu, nadu, samo ona budi naljepše u čovjeku, samo sa njom spavate otvorenih očiju.  Mir u današnjem svijetu je zaista samo u umjetnosti.

O planovima za budućnost kažu: Plan nam je da sa novim albumom obiđemo sva kulturna središta bivše Jugoslavije, uz naravno,  već uobičajnu norvešku promociju. Iako još nisu sigurni u kojim će gradovima nastupati ali  jedano je sigurno – Mostar, za njega su vezani najvažnijom sponom – većini članova  benda  djevojke  i supruge su  iz Mostara.

Momci su žurili na snimanje, a mi ponijeli dio njihove radosti u hladnu mostarsku noć.

Ako ste u Mostaru svratite večeras do Pavarotti centra da čujete autentičnu umjetničku  priču Norveške i Balkana, povjerovat ćete u bajke ako ste slučajno zaboravili koliko je važno u njih vjerovati.