IDENTITETI I ONO ŠTO JE (PRE)OSTALO

Izdvajamo

• Ograničeni ostaju unutar svojih granica i kad im se poslovna sreća osmjehnula, petljavci ostaju petljavi, mutikaše mutni, agresivci potmulo bijesni i opasni, frivolne spodobe postaju isprazne, klepetave matrone, kivne na svaku sačuvanu svježinu i originalnost. Identiteti se ne dobivaju na lutriji, ne stječu se visokim položajem,diplomom, ratnim ni mirnodopskim zaslugama, na juriš osvojenim statusom.Sve prisvojeno, pridodano, frizirano i mistificirano, pada na prvoj provjeri u situaciji koja zahtjeva odlučnost, stručnost, pronicljivost višega ranga, iznad "filozofije palanke" i vašarske okretnosti.

Povezani članci

• Mario Kopić: Udarci antiprosvjetiteljstva
• O GLUPOSTI
• Anatomija sutrašnjice
• Sećate se sećanja?
• Zoran Erceg napadnut jer je rekao “Tuđman zločinac” Plenkoviću uzviknuo: Kako te nije sram dizati spomenik ovome zločincu?
• Za dom se spremte, četnici!

Glupo je to do bola, kad čovjek temeljito razmisli. Maske i larfe, krinke i krabulje, umjesto personaliteta, potencijala, pameti… Trabunjanje o zaslugama. Kakve puste zasluge? Jedino što su ti ljudi junački izveli, jest da su nadživjeli sposobnije od sebe. A u trenutnim ulogama, doimaju se stvarno kao oni jopci na Štrosu, za koje bi samo vrtićko dijete povjerovalo da predstavljaju stvarne ljude, zbiljske identitete. Čemu to zapravo služi, napuhivanje egomaničnih cepelina, do rasprsnuća? A kad okrenemo zadnju stranicu, hoće li uz nas biti ikoga, da mu iskreno odgovarimo na pitanje: “Je li ti vrijedilo, je li ti zaista valjalo svoje cijene, to malo praha na vjetru, nazvanog TVOJIM ŽIVOTOM, kojega se za treptaj svemirskog oka nitko na svijetu više neće ni sjećati?”.

Često ponavljam i citiram misao kako je ono osnovno u čovjeku, temelj njegova identiteta, zapravo nepromjenljiva osobina. Volim reći: “Svi smo ono što smo uglavnom bili. S malim i nebitnim korekcijama”. Misao mi je naišla na nekoj proslavi godišnjice mature.Dvadeset godina poslije, nakon “glačanja skamija”, postali smo “odrasli”, imali smo odijela, dobre cipele, fine kostime i bluze, bili smo profesionalno realizirani…Ali ono nešto, ono prokleto nešto…. Kad proviri mala, zlobnjikava tračerica ispod habitusa bankarice, kad škrtica koja nije htjela dijeliti burek, ponovo lovi hrenovku s hrenovkom s pladnja, kad direktor u markiranom odijelu mahinalno kopa nos i izvaljuje primitivne, nehumorne dosjetke, kad dvije trećine publikuma ne razumiju jednostavnu metaforu u pozdravnom govoru,….i tako to u beskraj.

Ograničeni ostaju unutar svojih granica i kad im se poslovna sreća osmjehnula, petljavci ostaju petljavi, mutikaše mutni, agresivci potmulo bijesni i opasni, frivolne spodobe postaju isprazne, klepetave matrone, kivne na svaku sačuvanu svježinu i originalnost. Identiteti se ne dobivaju na lutriji, ne stječu se visokim položajem,diplomom, ratnim ni mirnodopskim zaslugama, na juriš osvojenim statusom.Sve prisvojeno, pridodano, frizirano i mistificirano, pada na prvoj provjeri u situaciji koja zahtjeva odlučnost, stručnost, pronicljivost višega ranga, iznad “filozofije palanke” i vašarske okretnosti.

Boje se ljudi, doduše, povikati “CAR JE GOL!”, poučeni povijesnim iskustvom, no tu i tamo, u prolazu, u autobusnoj vrevi, u izmišljenom dodatku popularnom šlageru, čuješ da je stanoviti ministar “graničar” i logopedski podbačaj, da je znanje neke visokosjedeće aspirantice na doktorsku titulu šuplje ko morlački sir,da je neka novopečena politička brstilica trebala ostati s kozama, da je dugonosom sakristanskom gojencu nos narastao od permanentnog laganja još od kolijevke, te da su lokalni siledžije, culibani, korovi i neotesani balvani promovirani u heroje od kartona, ali kad progovore i teleći se izbelje u tv-kameru, dođeš opet na ono”Svi smo mi ono što smo bili, makar nam se istina ne mili!”

Glupo je to do bola, kad čovjek temeljito razmisli. Maske i larfe, krinke i krabulje, umjesto personaliteta, potencijala, pameti… Trabunjanje o zaslugama. Kakve puste zasluge? Jedino što su ti ljudi junački izveli, jest da su nadživjeli sposobnije od sebe. A u trenutnim ulogama, doimaju se stvarno kao oni jopci na Štrosu, za koje bi samo vrtićko dijete povjerovalo da predstavljaju stvarne ljude, zbiljske identitete. Čemu to zapravo služi, napuhivanje egomaničnih cepelina, do rasprsnuća? A kad okrenemo zadnju stranicu, hoće li uz nas biti ikoga, da mu iskreno odgovarimo na pitanje: “Je li ti vrijedilo, je li ti zaista valjalo svoje cijene, to malo praha na vjetru, nazvanog TVOJIM ŽIVOTOM, kojega se za treptaj svemirskog oka nitko na svijetu više neće ni sjećati?”.