Ibrahim Prohić: PISMO IZ ZATVORA

Izdvajamo

• Neko ovdje nije dobar. Ne znam ko. Neka svako sebi odgovori. Možda vam je to jedina privilegija koju imate. Iskoristite je. Mislite.

Povezani članci

• Pomoć za Ernesa Džinovića
• Mali mit o testerašima i veliki o “Staroj Srbiji”
• ZAJEDNO U POČITELJU
• Esad Bajtal: Isplati se biti nacionalista
• Predrag Matvejević: Kozmopolit o jeziku
• Mario Kopić: Zamor duha

Ilustracija: 20minutos.es

Čuj, samoizolacija!? Ništa te ne pitaju, neselektivno te zatoče, a onda to nazovu samoizolacijom. Ko biva uradio sam to sam. Odgovoran građanin da zaštiti druge od sebe, a i sebe samog od drugih. Jedino za nefunkcionalnu vlast ne pomažu ni maska ni rukavice.

Devet mi je godina. Ljeto u Hercegovini. Logorujemo uz rijeku ljepoticu koja u svom kraškom postojanju mijenja osam imena. Mi smo uz Trebižat. Humac pored Ljubuškog. Čapljinski izviđači. Školski raspust i ljepota prirode udruženi sa bezbrižnosti djetinjstva stvorili su pomalo euforičnu atmosferu oko logorske vatre. Ako nećeš biti bezbrižan, pa i euforičan kad si dijete, kada ćeš!? Učestvujem. Možda i previše. Primjećuje to i jedan od naših starješina, učitelj po zanimanju. Govori tiho onima do njega, ali dovoljno glasno da ga i ja čujem. On će, kaza za mene, biti više u zatvoru nego na slobodi!? To je jedan od onih sadržaja koji ti ostanu utisnuti u memoriji da ćeš živjeti trista godina. Na osnovu čega je to izrekao? Kakva površnost, kakva lakoća etiketiranja, koliko neosjetljivosti za drugo, pogotovo mlado biće koje može biti vrlo krhko. Njegova opaska nije kod mene proizvela traumu, ali je pamtim. Kakav pedagoški gaf, druže učitelju. Sjedi, jedan i ukor direktora škole.

Ne pričam ovo da bih se žalio. Njegova tvrdnja pokazala se kao brutalna anticipacija. Ja jesam proveo u zatvoru pola života. Naravno ne kao prestupnik i kažnjenik, već kao psiholog u zatvoru. No, ono što izjavi učitelja više nedostaje jeste spoznaja da svi mi, svi ljudi svijeta, provedemo pola života u nekoj vrsti zatvora ili zatočeništva a da toga i nismo svjesni. Ja sam to spoznao dva dana nakon izlaska iz logora Dretelj i Gabela 1993. godine. Oslobodili su nas i prebacili u Jablanicu. Na tzv. Slobodnu teritoriju pod kontrolom A BiH. Dobar broj ljudi je već sljedećeg dana pješke otišao prema mjestima na kojima su se nalazile njihove porodice protjerane iz Čapljine. Kad su to vidjeli oni koji su tada u Jablanici imali efektivnu moć, koja je posebno snažna u ratnim uslovima, zaprečili su putne komunikacije i nije se moglo otići bez posebnog odobrenja. Tad sam shvatio da je moja sloboda trajala samo jedan dan. Preciznije bi bilo reći privid slobode ili iluzija o slobodi. Skoro kompulzivno mi se nametnula

misao, tj. pitanje jesmo li ikad stvarno slobodni ili samo u određenim, po pravilu kratkim epizodama, živimo privid slobode. Pitanje vrijedno naučnog eseja o suštini ljudske egzistencije ili siže za psihološki roman. Pošto nisam naučnik, nema eseja, pošto nisam pisac nema romana. No, neka pitanja ostaju i povremeno vas podsjećaju na svoje postojanje i na vašu potrebu da se tim pitanjima bavite. Kako biraš zanimanje, kako mjesto boravka, kako marku paste  za zube, kako biraš partnerku ili partnera, kako osobu za brak, zašto ostaješ u braku ako si tamo nezadovoljan, odnosno koliko odustajete od sebe da biste sačuvali brak, zašto ne iziđete iz takvog braka, zašto ostaje na poslu a ne podnosite to što svaki dan radite, a uz to još i mrzite svog šefa i on vas ne podnosi. Zašto nikad ne govoriš o onome što ti je problem ili zašto to radiš samo ponekad kad izgubiš kontrolu nad svojim ponašanjem. Zašto pristaješ na stalnu kontrolu i zašto je vremenom transformiraš u samokontrolu? Da ne trpiš posljedice ili da posljedice budu manje bolne po tebe? Je li ti kad palo na um da to što ti se čini manje bolnim čini tebe manje slobodnim.

Sad sam opet u zatvoru. Skoro mjesec dana. Kategorija 65 plus. Ovaj plus je čista ironija.

Naletio neki strašni virus poetičnog naziva Korona (koje li ironije). Nekima oduzima živote, a onima s više sreće samo slobodu (i ovo nije bez prizvuka ironije, ali bar mogu pisati).

Polovina  je aprila. Doručkujem ispred kuće u voćnjaku u Čapljini. Toplo je, ali nije vruće. Prijatno. Niko ne prolazi, niko se ne čuje. Apsolutna socijalna distanca kako bi rekao neki član kriznog štaba. Jedino što čujem je zujanje Nikolinih pčela koje skupljaju nektar s cvjetova ružmarina iza mojih leđa, nektar koji će kasnije Nikola meni prodati kao med. Dobar med, valja podsjetiti.

Da, čuje se i cvrkut ptica. Radosne su jer su slobodne. Mogu letjeti gdje hoće i koliko ih krila nose. Ne vidim ih ali su u blizini, u krošnjama stabala. Razabirem dvije muzike ptičje. Jedna je više pjano i moderato, samozatajna. Druga, reska i dinamična, skoro bučna. Kao rok. Ne znam kako se zovu muzičari iz jednog i drugog ansambla, ali djeluju harmonično.

Nikad se nisam pitao zašto ptice pjevaju. Možda iz istog razloga zbog kojeg ljudi govore. Komunikacija, interakcija. To što različito pjevaju potpuno mi je razumljivo, ali je potpuno nerazumljivo, tj.nedopustivo da neki ljudi (koji imaju moć) traže da svi ljudi misle i govore isto. Ako ptice mogu pjevati različite melodije valjda i ljudi mogu imati istu privilegiju. Problem je što u ljudskom društvu privilegije nisu date same po sebi, već ih valja ostvariti, ponekad i borbom. Tako nam se desi da u aktuelnoj situaciji vlasti daju dozvolu da se mogu izvesti u šetnju kućni ljubimci, ali je zabranjen izlazak onim preko 65 godina koji su u kućnom pritvoru. Puste te samo da podigneš penziju. Valjda da im platiš račune za režijske troškove, pa nazad u samoizolaciju. Čuj, samoizolacija!? Ništa te ne pitaju, neselektivno te zatoče, a onda to nazovu samoizolacijom. Ko biva uradio sam to sam. Odgovoran građanin da zaštiti druge od sebe, a i sebe samog od drugih. Jedino za nefunkcionalnu vlast ne pomažu ni maska ni rukavice.

Ja sam frustriran, ali ne znam na koga bih usmjerio svoju ljutnju. Na njih (vlast) što su mi oduzeli slobodu kretanja i time ugrožavaju moje zdravlje, jer zbog nekretanja pada imunitet

Ili na sebe što sam sam sebe izolirao i zatočio i što sam prihvatio tzv. socijalnu distancu kao nužnost i prirodnu mjeru u kriznoj situaciji. Neefikasna vlast se brani radikalnim mjerama i zabranama koje postavlja kao imperativ.

Neko ovdje nije dobar. Ne znam ko. Neka svako sebi odgovori. Možda vam je to jedina privilegija koju imate. Iskoristite je. Mislite.

Ibrahim Prohić

Po zanimanju (samo)izolater