Hvalospjevi o slavnom modnom dizajneru Ottaviju Missoniju, ali muk o njemu kao talijanskom neoiredentistu

Povezani članci

• Zašto Iran?
• Predstavljanje knjige Omera Ć. Ibrahimagića “MEMENTO VIVERE” u Tuzli
• Pišem pismo, finta mi se proli
• Ladislav Tomičić pita državnog tužitelja: Bajiću imaš li hrabrosti optužiti Pavića?
• KOSOVAC PROTIV UDBAŠA
• Viktor Ivančić: Kolinda i generali

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL

Piše: Armando Černjul

Zajednica Talijana iz Zadra u suradnji s Tekstilno-tehničkom fakultetom  iz Zagreba, u zagrebačkom Tehničkom muzeju “Nikola Tesla”, od 5. do 20. travnja ove godine održava se izložba “Suvremena reinterpretacija Missonija u dizajnu tekstila”, slavnog talijanskog modnog dizajnera Ottavija Missonija. Missoni, rođen 11. veljače 1921. u Dubrovniku (talijanski kritičari, novinari i pisci pišu talijanski naziv Ragusa), a umro je 9. svibnja 2013. u gradiću Sumirago, bio je poznat stilist u cijelom svijetu, a u mladosti također poznat svijetski atletičar (sprinter i preponaš).

O zagrebačkoj izložbi pohvalno su pisali hrvatski mediji i nama dobro poznati riječki La Voce del popolo koji je u dva navrata objavio napise o izložbi, a jedan je tiskan na cijeloj stranici. Dok su pojedini hrvatski mediji objelodanili da je Missoni rođen u Dubrovniku, spomenuti list koji na talijanskom jeziku izlazi u Rijeci i namijenjen je čitateljima u Hratskoj i slovenskoj Istri (prodaje se o nekim talijanskim gradovima, osobito u Trstu i Udinama te okolnim mjestima), objavio je da je julijansko-dalmatinskih korijena. Međutim, nitko se nije pozabvio temom političkog djelovanja Ottavija Missonija, čak je to, ne znam iz kojih razloga, prešutjela Oretta Bressa, novinarka lista La Voce del popola!

Nemam ništa protiv izložbe, ali kad postoji druga strane medalje, tada likovni kritičari i novinari koji pišu o radovima jednog autora, morali bi znati cjeloviti životopis. Nije ovo prvi put da o Ottaviju Missoniju pišu samo kritike o njemu – modnom dizajneru, a to je nedopustivo.

Činjenica je da se modni dizajner i biviši sportaš, koji je čak sedam puta bio atletski prvak Italije, dugo godina bavio se politikom i to ne običnom politikom. I to o onom koja nije lijepo govorila – neki su novinari davno sve to bilježili – o Titovoj Jugoslaviji i Tuđmanovoj Hrvatskoj.

Talijanski predsjednik Ciampi dodjeluje nagradu gradu Zadru za 1943./44.  

Naime, široj javnosti u Hrvatskoj i republikama bivše Jugoslavije, nepoznato ili malo je znano da je Missoni bio dugogodišnji načelnik neoiredentističke Libero Comune di Zara in Esilio (Slobodna općina Zadar u egzilu) i tu je dužnost obavljao do smrti. On i njegovi nasljednici uručivali su zaslužnim pojedincima u Italiji priznanje “Niccolo Tommaseo”, a to je na neki način pljuvanje po hrvatskom Zadru i njegovim građanima!! Tako su Missoni i njegovi amicarsi – izbjeglice iz Zadra, kada su posjećivali Zadar i ostale dijelove Dalmacije najljepše govorili o toj prekrasnoj dalmatinskoj obali, a kad su se vraćali svojim kućama nisu izostale najkritičnije objede.

Niccolo (Hrvati ga nazivaju Nikola) Tommaseo (Šibenik, 1802.-Firenca, 1874.), talijanski književnik, jezikoslovac, esejist, novinar i prevoditelj, pisao je na talijanskom i hrvatskom jeziku. Naši ga pisci smatraju da se zalagao za očuvanje hrvatske usmene baštine i bijaše suradnik Matice hrvatske, te je prevodio narodne pjesme na talijanski jezik.

Missoni je vrlo aktivan u tzv. Slobodnoj općini Zadar u egzilu i davao je novčanu potpru, iako je talijanska vlada sufinacirala i još uvijek to čini za sve udruge izbjeglica u Italiji. Ti nostalgičari na svoje fešte, pogotovu na Dana sjećanja 10. veljače svake godine, osim političara, pozivaju časnike talijanske vojske, pripadnike policijskih i karabinijerskih postrojbi, pa to sve liči na folkloraške i neukusne priredbe.

Zamislite, predsjednik Carlo Azeglio Ciampi, pripadnik talijanske partizanske jedinice, 2002. godine Slobodnoj općini Zadar u egzilu predao je zlatnu medalju za 1943./44. godinu. To je doista izvan svake pameti, jer taj isti predsjednik je prije nekoliko godina uručio zlatnu medalju ženi, izbjeglice iz Poreštine, za zasluge sestre koja je bila fašistička špijunka!

Drugi slučaj, prava riječ je skandal, dogodio se na Piazza L’Unita u centru Trsta gdje se 1997. održao Svjetski skup istarskih, riječkih i dalamtinskih izbjeglica kome je prisustvovalo oko 5000 sudionika sa zastavama na kojima su pisali nazivi tih iredentističih organizacija. Klicali su liderima grada Trsta, Provincije Trsta i regije Furlanije – Julijanske krajine sa sjedištem u Trstu. Lideri su stajali na zasebno postavljenoj tribini na kojoj su bili svi predstavnici desničarskih političkih stranaka, među njima Gianfranco Fini, bivši vođa neofašističke političke stranke i ondašnnji tajnik posfašističke stranke Aleanza Nazionale i drugi koji su se redali za govornicom. Klicalo se talijanskoj Istri, Rijeci i Damaciji, zatim više puta uzvikivali su pogrdne riječi protiv talijansko predsjednika Scalfara, slovenkog predsjednika Kučana i hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana!

U toj skandaloznoj atmosferi na bini je bio i signor Ottavio Missoni, koji je uzeo mikrofon i bacio pogled prema predjelu Istre i dalje… Načelnika tzv. Slobodne općine Zadra u egilu odmah su urlicima i pljeskom pozdravili izbjeglice, veliki broj staraca i žena, koji su došli gotovo iz cijelog svijeta. Missoni nije mogao da ne kaže o svom rodnom gradu Ragusi (nije rekao Dubrovnik) i gradu Zadru, a kad je dolazio u našu zemlju govorio je hrvataski te Dubrovnik i Zadar nazvao njihovim nazivima. Rekao je, među ostalim, da su tamo “preko” bile talijanske zemlje… Dobio je ovacije, kao i fašist Fini i drugi govornici.

Zadnji je govornik bio centroljevičarski ministar Talijanskih pošta, koji je bio izaslanik predsjednika Republike Italije, i tek što je pozdravio sve sudionike, izviždali su ga svi prisutni, a jedan na bini oduzeo mu je iz ruke mikrofon!!! Tada su huliganski političari i sudionici počeli pjevati talijansku himnu… Učinilo mi se da gledam i slušam bijelosvjetske zgubidane.

Začudilo me da sam bio jedini hrvatski novinar koji je izvještavao sa skupu tzv. esula i nakon što je objavljeno moje izvješće, došli su u Trst novinari centra HRT-a iz Rijeke i drugi. Iz Generalnog konzulata RH Hrvatske u Trstu, udaljenog 500-tinjak metara od slupa, nigdje nisam vidio konzula ili njegove pomoćnike. Ali cijela Italija “zvonila” o nezapamćenom skandalu, pa je Veleposlanstvo RH u Rimu dostavilo notu Republici Italiji u svezi blaćenja dr. Tuđmana i Hrvatske.

Gradonačelnik Zadra nije primio načelnika Zadra u egzilu 

Prisjećam se jednog događaja, bolje reći skandala, koji se 90-ih godina dogodio u Zadru o kome su pisali neki mediji, a zagrebački Večernji list objavio je informaciju i fotografiju o novinaru Šenolu Selimoviću, čovjeka s dvostrukim državljanstvom – turskim i hrvatskim, kako s glasovitim stilistom Missonijem šeta ulicom grada Zadra. U jednom trenutku, prema pisanju medija, Selimović, koji se bezbroj puta družio i pisao o tzv. dalmatinskim esulima, odveo je Missonija u zgradu Grada Zadra i tražio od gradonačelnika da ga primi. Prvi građanin nije htio primiti Missonija, a novinar sa svojim politikantskim potezom osramotio čovjeka i sebe! Ispao je. kako neki kažu, neodgojen i pajac. Taj Šenol Selimović, nota bene, jedno vrijemej obavljao je posao analatičara u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu! Ali tomu se ne treba čuditi jer u veleposlanstvima i konzulatim RH širom svijeta radili su i osobe koje prije toga nisu imali jedan dan radnog staža u diplomaciji!!

Netko će se, možda, pitati zašto Ottavio Missoni, načelnik Slobodne općine Zadra u egzilu, a rođen u Dubrovniku?

Kad je imao samo šest godina s obitelji iz rodnog Dubrovnika otišao je živjeti u Zadar u kome je ostao do 1941., a zatim emigrirao u Italiju. Nastanio se u Trstu i ubrzo poslan na ratište, a poslije svršetka Drugog svjetskog rata s obitelji postaje izbjeglica i nastanio se u Trstu. U tom gradu s Giorgiom Oberwegerom je otvorio prvu radnju za izradu trenirki Venjulia…

Missonija primio ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni 

Missoni je 1953. oženio Rositu Jelmini, koje je imala svega 16 godina s kojom je otvorio Modnu kuću Missoni pri kojoj je bila i radionica pletenina Maglifico Jolly u Callabaroteu.

Prve veće uspjehe postigli su 1981. i narednih godina, stvorivši  poznate kolekcije Carameron Diaz, Jessica Simpson, Mischa Barton, Sharon Stone, Demi Moore, Mary Katy i Ashley Olsen.  Missonijevi proizvodi plasirani su u cijelom svijetu, a naslijedili su ga članovi obitelji.

U ovom mjesecu kada se u Zagrebu održava izložba njegovih kreacija valja se podsjetiti njegovih izložbi u dubrovačkoj Galeriji “Dulčić Masle” 2012. godine koju je osobno otvorioi i iste godine izložba je održana u Galeriji “Kortil” u Rijeci. Dakle, ne tvrde samo talijanski i hrvatski kritičari da je riječ o svjetski poznatom modnom dizajneru, to su mnogo puta pisali brojni svjetski poznati krtičari. Bio je i ostao svjetski modni dizajner.

09.10.2012., Rijeka – U galeriji Kortil otvorena je izlozba Ottavio Missoni “Il Genio del Colore” – Genij boje, koja se odrzava u sklopu Dana talijanske kulture i talijanskog jezika u Rijeci. rPhoto: Nel Pavletic/PIXSELL

Još ponešto ružno i negativno o velikom atletičaru i kultnom stilistu… To mu ne može nitko osporavati, ali ne može se o povijesnoj ličnosti pisati samo iz jednog kuta. Treba pisati istinu ma koliko ona bila bolna.

On je, bez obzira na njegove politikantske istupe u Italiji, uvijek svojom velikom barkom ili gliserom dolazio na hrvatski Jadran. Od ljudi bio je omiljen u Dubrovniku, Zadru, Rijeci i drugim gradovima.

Kad se 90-ih godina odmarao na Brijunima primio ga je ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni Ratomir Ivičić i to je objavljeno. Nitko se nije kritički osvrnuo na taj susret i razgovor, ali činjenica je da je ravnatelj pogriješio – očito nije poznavao onaj dio Missonijeva odnosa prema Jugoslaviji, a kasnije proitv Hrvatske. Samo stotinjak metara od mjesta njihova razgovora nalazila se stalna postava izložbe o Titu i svjetskim ličnostima koje su dolazile na Brijunsko otočje.

Prije nego je postao prvi čovjek Slobodne općine Zadar u egzilu, 50-ih godina član je neoiredentističko-neofašističke organizacije Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia (Nacionalni savez Julijanske krajine i Dalmacije), koja je osnovana 1953. i danas još uvijek ima sjedište u Rimu.

Libero Sauro, zapovjednik 2. fašističke pukovnije u Puli 

Jedan od predsjednika bio je Libero Sauro, rođen u slovenskom dijelu Istre, zapovjednik 2. policijske fašističke pukovnije (bivša legija Istra), čija je jedinica pripadala tzv. Repubblica sociale italiana (Talijanska socijalna republika), koja je surađivala sa Hitlerovom vojskom. Zanimljivo da je 4. policijska fašistička pukovnija nosila ime pjesnika i osvajača Rijeke Gabrielija D’Annunzija i dijelovala na riječkom području.

Također, jedan od predsjednika ANVGD bio Lucio Toth, rodom iz Zadra, potalijančani Židov, senator i sudac Kasacijskog suda, i jedno vrijeme član neofašističke političke stranke MSI-DN, koji je bio veliki mrzitelj Titove Jugoslavije, a kasnije Tuđmanove Hrvatske. Više je nego sramotno da je u pratnji zasupnika hrvatskom Sabora Furija Radina i drugih talijanski neoiredentista, bio u delegaciji koja je posjetila Zajednicu Talijana u Zadru. Osim toga, Toth je pozvan na 1. svjetski kongres Istrijana koji je održan 1995. u pulskom hotelu “Histria”. Čak je dobio riječ i govorio o suradnji neoiredentističkih udruga u Italiji s Talijanima u Hrvatskoj i Sloveniji, štoviše o suradnji s Istarskom županjijom i političkom strankom IDS.

Na kraju našoj čitalačkoj publici valja navesti neke vrlo važne podatke, koje su predsjednik Tito i njegovi najbliži suradnici odlično poznavali. Riječ je o Statutu najveće iredentističke i neofašističke organizacije, Nacionalnog saveza Julijanske krajine i Dalmacije (sadašnji političari čisto sumnjam da to znaju) u Rimu. U prvom Statutu istarskih, riječkih i dalmatinskih izbjeglica (skraćeno ANVGD) iz 1953. u jednom članku objavljeno je da TALIJANI U ITALIJI I DRŽAVI U KOJOJ ŽIVE SUNARODNJACI – MORAJU DJELOVATI DA SE TI TERITORIJI PONOVNO VRATE MATICI ZEMLJI!!! (pod. A. Č.). Neki su članci i stavke modificirani na kongresu ANVGD 23. studenog 2019. u Padovi, a potpisani i registrirani na sudu 14. veljače 2020. godine. U tom Statutu taktički su izmjenje rečenice, ali pametnom je čovjeku da oni ne odustaju od teritorija najprije koji od 1991. pripadaju Hrvatskoj i Sloveniji.