HRVATSKA MODA U SARAJEVU: Izlozba u galeriji Collegium artisticum

Autor/ica 1.10.2012. u 10:34

Povezani članci

U UTORAK, 2. LISTOPADA 2012. U 19 SATI U GRADSKOJ GALERIJI COLLEGIUM ARTISTICUM u Sarajevu (BIH), Terezije bb, otvara se izložba modnog dizajna „_ULUPUH-ov modni genotip“_, prema koncepciji i u selekciji ANE LENDVAJ. Izložba je osmišljena u povodu 35. godišnjice djelovanja ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja, i premijerno održana u zagrebačkoj GALERIJI ULUPUH [1] u svibnju ove godine. U proširenom izdanju, sa 38 RADOVA 22 AUTORA, izložba će se sada predstaviti sarajevskoj publici. Time se nastavlja predstavljanje ULUPUH-a u Sarajevu, započeto 2009. godine izložbom hrvatske ilustracije i lutkarstva, a u 2011. izložbama suvremene keramike te radova kostimografije, scenografije i oblikovanja svjetla. Izložba je dio šireg povezivanja dva srodna udruženja, ULUPUH-a i ULUPUBIH-a (Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine) i nastavak uspješne suradnje sa Gradskom galerijom Collegium Artisticum.

O IZLOŽBI:

Umjesto retrospektivne izložbe radova svojih članova, Sekcija se predstavlja kompaktnom izložbom koja reprezentira sukus, srž oblikovnog rada njezinih članova. Autori su pozvani da pripreme radove koji prenose „modul“ njihove oblikovne poetike, njihov, prema riječima Ane Lendvaj, _modni genotip_. Pošla je od toga da „svaki autorski opus posjeduje taj genotip pa nije nužan retrospektivni uvid u njegovo djelo već se on iščitava u svakom njegovom radu vrijednom izlaganja. Množina modnih art rukopisa pri tom funkcionira kao novi, zbirni modul koji daje modnu sliku ULUPUH-a.“ Pored toga, kustosica je u izložbu uključila i najbolje, odnosno antologijske radove autora. Kakvi, prema njezinu mišljenju, „svakako grade modnu sliku ULUPUH-a i povijest primijenjene modne umjetnosti Hrvatske“, i koji „jasno potvrđuju smisao udruge koja prepoznaje onu dimenziju modnog dizajna koja pripada umjetnosti koliko i modi.“

IZLAŽU: Matea Banoža Blažević, Boudoir (Martina Čičko Karapetrić i Morana Saračević), Branka Donassy, Nada Došen, Jadranka Hlupić Dujmušić, Ruža Hodak, I-gle (Nataša Mihaljčišin i Martina Vrdoljak Ranilović), Sanja Jakupec, Nataša Jeletić, Oliver Jularić, Karaka design (Vesna Karuza i Senija Radić), Davor Klarić, Marija Koprtla, Vesna Kovačić Novak, Alida Mezić, Dženisa Pecotić, Ana Rajić, Milena Rogulj, Renata Svetić, Kristina Šepetavc, Snježana Vego, Ante Tonči Vladislavić

Projektni tim izložbe u Sarajevu:
Ana Lendvaj (kustosica),

Ruža Hodak (predsjednica Sekcije za oblikovanje odijevanja i jedna od autorica na izložbi),
Davor Klarić (predsjednik Umjetničkog savjeta Sekcije za oblikovanje odijevanja i jedan od autora na izložbi)

Organizator izložbe je ULUPUH – Hrvatska udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, u partnerstvu s ULUPUBIH – Udruženjem likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine te Gradskom galerijom Collegium Artisticum, Sarajevo

Izložba je ostvarena uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH. Gostovanje izložbe u Sarajevu realizirano je uz financijsku potporu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Zahvale: Gordani Anđelić-Galić, Amri Zulfikarpašić i Mili Melank, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, TALIA MODEL (Tihana Harapin Zalepugin)

RADNO VRIJEME GALERIJE: od ponedjeljka do subote od 10 do 18 sati, nedjeljom zatvoreno.

Jezgre ULUPUH-ova modnog genotipa

Ana Lendvaj

Pripadnost je središnja riječ socijalno organiziranog čovjeka. Snažna je u njegovu primitivnijem, a slaba u individualno naglašenijem profilu! Umjetnički bi identiteti po prirodi umjetnosti kao autonomije ideja, trebali biti odvojeni od pojma pripadnosti, izdvojeni i od kolektivnog identiteta kao proizvoda same definicije pripadnosti. No to nije slučaj. Ipak, umjetnikovo pripadanje suptilni je mehanizam i kad je riječ o zajednici umjetnika, i kad je posrijedi priroda njegova djela. Odrediti profil umjetničkog djela već je posao. Odrediti kako to djelo funkcionira uz niz djela drugih autora povezanih apstraktnim pojmom pripadanja primijenjenoj umjetnosti, penje taj posao na potenciju! ULUPUH-ova Sekcija za oblikovanje odijevanja obilježava 35 godina rada. Nešto očigledno modne umjetnike drži na okupu, koliko god ta skupina bila promjenljiva. Zanimalo nas je postoji li ULUPUH-ov modni genotip! Izložba koju smo i nazvali „ULUPUH-ov modni genotip“ nije, međutim, retrospektivne prirode, ali prenosi sukus, srž oblikovnog rada njezinih članova. Radovi prenose „modul“ autorove oblikovne poetike, autorov modni genotip. Svaki autorski opus posjeduje taj „genotip“ koji se iščitava u svakom njegovom radu vrijednom izlaganja. Množina modnih art rukopisa trebala bi pritom funkcionirati kao novi, zbirni modul koji daje modnu sliku ULUPUH-a. No je li tako?

Djelo je umjetnika autonomno bez obzira na njihova grupiranja. Znali smo da je tako. Desetljeća zajedničkog izlaganja pokazala su stanovitu „ulupuhovsku“ prirodu njihova djela. Ona se mijenjala s godinama, ali nije ishlapila. U startu se mogla zvati i umjetničkim obrtom, a danas se u najboljim svojim primjerima pokazuje kao dizajn. Art dizajn. No to nije jedina kolektivna genotipska odrednica modnog ULUPUH-a. Ali je najjasnija, za razliku od ostalih koje se pokazuju u magličastim naznakama, u rahlim jezgrama, nadvladane autonomijom pojedinačnog autorskog rada.

Prema pojmu pripadanja, negativno se primjerice odnosi rad „Radnici, seljaci i… poštena inteligencija“ Ante Tončija Vladislavića. Iz arhiva socijalističke prošlosti posuđuje on zaštitne rukave, nekad rađene od crnog glota da bi štitile bjelinu činovnikove košulje. Uzima ih kao ideološki znak, potom im oduzima značenje, desemantizira ih, pretvarajući ih u procesu resemantizacije u (transrodni) modni predmet, u modnu sadašnjost. Cilj mu je i deautorizacija, pa rad potpisuje svojim imenom ali za brand ONO! Nevidljivost autora predmetu će osigurati dodatnu autonomiju. Novu stvarnost. Cijeli taj svjesni proces Vladislavićev je modni genotip, sada dozreo i za proklamiranje manifestom! Dakle – pripadnošću…

Pripadanje problematizira i rad Jadranke Hlupić Dujmušić iz serije „Tätoo – Jennifer Đawn“ pri čemu selidbom posuđenog slikovnog materijala (ili ikonografije) u odjevni/modni kontekst postavlja niz osjetljivih pitanja – od kulturoloških do intimnih.

Reakciju na politički i društveni kontekst prenose svojim radom Matea Banoža Blažević i Alida Mezić. Matea svojom warholovski, popartistički oblikovanom Burlinkom – Merlinkom kojoj je navučena burka- otvara raspravu o globalnome strahu. Za Alidu je taj strah parcijalne prirode, sveden na rečenicu o lokalnom/osobnom problemu, a iskazan je sivom haljinicom koja utjelovljuje asfalt na kojem ostaju žuti tragovi biciklističkih guma.

Fascinantno je snažan emotivni segment traženoga modnog genotipa! Radovi Ruže Hodak i Milene Rogulj mogli bi se nazvati „emotipovima“! Krhke ukrasne ručne radove koje je izradila njena majka za kojom žaluje, Ruža Hodak uklapa u čvrstu, krutu konstrukciju koji emo-znak pretvara u hladni grafički dodatak dizajnu. Isti rezultat postiže Milena Rogulj uklapajući u svoje apstraktne geometrijske forme obiteljsku sliku, ritualno je zaklanjajući prozirnim slojem vate.

Haljina Nataše Jeletić oblikovana poput platna na kojem plešu obojani kvadrati povezani nebrojenim nitima, želi prenijeti samo jednu, najvažniju autoričinu poruku: radost! Ništa drugo autorici nije bitno: modni dizajn, ma koliko tu bio po sebi zanimljiv, samo je alat u prenošenju te poruke.

Kad Dženisa Pecotić haljini koju je oblikovala bez kroja, nabiranjem plohe organdija pravokutnog oblika, daje naziv „Takvu sam frizuru imala prije 35 godina“, jasne su emo-dimenzije njezina rada. Haljina je programatska i po tome što ju u jakom rasteru „dezeniraju“ skice poznatog našeg arhitekta Nenada Fabijanića, jednog od njenih „dvojnika“ koji plove usporedo s njenom dizajnerskom dušom, a odražavaju se u dizajnu.

Snježana Vego je i deklarativno priklonjena modnoj poetici koja eliminira fizičke atribute mode postajući „odjećom duše“ kad se ta autorica jakog slikarskog talenta nađe istovremeno u ulozi modne i tekstilne dizajnerice istog modela.

Za modni dvojac Boudoir – Martina Čičko Karapetrić i Morana Saračević – tjeskobno tlo duše je „krojni arak“. Kažemo to figurativno jer je gradnja njihovih vizualno složenih odjevnih objekata artistička, iako striktno modna. Kroj je prejednostavan pojam za oblikovanje čiju (tamnu, gotičku) temu ekstremno potenciraju foto kampanje.

Kad je oblikovni postupak definiran u startu kao u dua Karaka – Senije Radić i Vesne Karuza – postaje im zabavno oblikovati model koji se pita o vlastitu genotipu, o onome što je ispod svega. Autorice ga vide kao razvojni put, samoironično definiran kao zakašnjela reakcija na koju dakako svi imamo pravo. Put je to od neartikulirane tkane mase nasađene na stražnji dio modela kojoj je trasiran (spoznajni) put do glave. Tijelo mu je medij. Dojam je anatomski.

U detekciji vlastita genotipa Sanja Jakupec nalazi genetske niti koje ju vode k arhitekturi i šnajderaju. Iskazuje to gusto prošivenim tijelom haljine čija je fasada nadograđena kuglastom masom nastalom bez šivanja, višekratnim vezivanjem traka u čvorove. Dojam je anatomski.

Branka Donassy modnom tijelu priprema iznenađenje, dajući nam iznenađujuće tijelo! Oboje putem minuciozno elaboriranih oblikovnih postupaka – svaki put s jednim od njih u fokusu – ili rafiniranim krojem, skulpturalnom konstrukcijom, ili detaljem – a ostalima u naznaci.

I Davoru Klariću modno je tijelo uvijek cilj, ali ne deklarativno nego povijesno utemeljeno tijelo koje se nasljeđuje i mijenja novom modnom gestom i kulturom. Kulturalno mišljenje dovodi ga do okosnice: do seksepila, ženstvenosti… i potrebom za transparentnošću, za uvidom u tu poruku.

Modno je tijelo polazište za Mariju Koprtlu i Anu Rajić, koje artistički make-up oblikuju različitim pristupom i sredstvima. Koprtla je u potrazi za novim, šminkom iskazanim identitetom koji bez njene intervencije ostaje nevidljiv. Ana Rajić dolazi iz kulta pojavnosti – fascinira slojevima identiteta koji se kao i njen dizajn lica otkrivaju tek uporabom (novih) tehnologija.

– Zanima me baš odjeća, uredna odjeća a ne modna instalacija – kaže Vesna Kovačić Novak. Zašto? Zato da bi ju mogla destruirati. Intervenirati u ono što bi trebalo biti uredno. To je njen put do mode.

U tom su istraživačkom poglavlju mnogi dizajneri. I Nada Došen istražuje putem „iznevjeravanja modnih pravila“, putem otpora prema zadanome. Model kojega izlaže genotip je njezine strasti prema dvojnosti: s lica je „modno uredan“, čedan, a otraga bujne modne naracije!

Procijep između mode i odjeće prostor je modnog eksperimenta dua I-gle – Nataše Mihaljčišin i Martine Ranilović Vrdoljak. Ovdje se to pokazuje pletivom podvrgnutom procesu destrukcije, koje uredno oblikovanim elementima drži na uzdi taj razorni proces.

Oliver Jular pušta da ga u oblikovanju vodi „besciljna linija šava“. Zaustavit će se u trenutku kad taj intuitivni proces spoji, amalgamira mogući artistički oblik i dizajn. Rezultat je asimetrična, transrodna modna tvorevina.

Renata Svetić čini to spajanjem vrpci u tijelo haljine bez stroge kontrole kako bi odjevna materija sama oblikovala svoju strukturu i teksturu, što donekle, s jedne strane, anonimizira dizajnera, a s druge uzdiže njegov oblikovni genij!

„Baš odjeća“ tema je i Kristine Šepetavc koja predano istražuje ulogu odjeće: – Ljudi polusvjesno ulaze u proces odijevanja. Želim istražiti taj intuitivni impuls. Emociju koja ga pokreće. Želim da osvijeste tko su oni ako nemaju odjeću kao pregovarača kojeg svi poznaju. Možda to dovede do nove komunikacije odjećom – kaže Šepetavc. Zato kreće iz temelja, od crnog kvadrata i njegovih komunikativnih mogućnosti. Eto nas naposljetku kod poznatog Rusa. Halo, Maljeviću, svi smo mi očigledno povezani…

ULUPUH-ov modni genotip – potpisi uz slike:

Branka Donassy
Sarracenia, 2012.
svila; šivanje, 140 x 80 cm
nakit: Branka Donassy
guma, staklo, metal
autor fotografije: Vanja Šolin
model: TALIA MODEL

Nada Došen
PRO ET CONTRA, 2012.
tekstil, pamuk; konfekcijska veličina 38
autor fotografije: Vanja Šolin
model: TALIA MODEL

Ruža Hodak
ANICA, 2012.
čipka, kaširana svila na papiru; 150 x 40 cm
autor fotografije: Vanja Šolin
model: TALIA MODEL

Oliver Jularić
2 U 1, 2012.
svileno platno; šivanje
autor fotografije: Vanja Šolin
model: TALIA MODEL

Ante Tonči Vladislavić / a.t.v. za ONO
dio triptiha MODNI MANIFEST: SELJACI, RADNICI……; I POŠTENA INTELIGENCIJA; SUKOB NA MODNOJ LJEVICI
na slici: … I POŠTENA INTELIGENCIJA (zaštitni rukavi), 2005. – 2012.
pamučna tkanina; print; 70 x 70 cm
autor fotografije: Vanja Šolin
model: Vinko Hut Kono

35 godina ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja – Od umjetničkog obrta do art dizajna!
Ana Lendvaj

Kad povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak kaže kako je Ljerka Njerš oblikovala toliko lijepe zdjele od stakla da ih se može pokloniti engleskoj kraljici, onda to ima težinu! Izjavila je to o 60-oj obljetnici ULUPUH-a 2010., u povodu objavljivanja monografije ULUPUH-a koju je napisala. U njoj je na 188 stranica predstavila izbor ostvarenja više od 1300 umjetnika primijenjene umjetnosti – slikara, grafičara, fotografa, filmaša, modnih i tekstilnih umjetnika, arhitekata, ilustratora, autora stripa, umjetnika koji rade u staklu, keramici i metalu, autora svega što koristi čovjeku a ima umjetnički predznak – nastalih unutar tih šest desetljeća. Takva je nemoguća misija sada i pred onima koji će tako svjedočiti o 35 godina djelovanja Sekcije za oblikovanje odijevanja, govoreći o djelu onih koji su zadužili hrvatsku umjetnost dosežući svjetsku kategoriju umjetničkog mišljenja i djelovanja. Svi su oni baštinici onoga što je uspostavio Eksperimentalni atelje EXAT 51 čiji su članovi Srnec, Picelj, Bernardi, Richter i drugi upravo u ULUPUH-u iznijeli svoj manifest kojim se hrvatska likovna umjetnost udaljava od socrealizma i okreće Zapadu i Americi, kako to podvlači Branka Hlevnjak. To je trenutak u kojem se proklamira stvaralačka sloboda. Oblikovanje odijevanja u paradoksalnoj je situaciji – stvaralačka sloboda u tom je području jača od samog poimanja mode kao umjetnosti! Valjalo je dokazati moguću umjetničku dimenziju frivolne djelatnosti poput mode. I dokazati da su ljudi koji je rade značajni koliko i umjetnici zlatnim slovima upisani u povijest hrvatske umjetnosti.
Legenda kaže da je slavni hrvatski kipar Augustinčić zatražio odvajanje takozvane čiste umjetnosti od one koja ima svrhu složeniju od čistog estetskog užitka koja dolazi od Umjetnosti pisane s velikim U. Augustinčić je odvajanje postavio staleški: ne mogu veličinama poput njega uz bok stajati oni „koji rade tamo neke cveteke“. No tim je „cvetekima“ – a radilo se o primijenjenoj umjetnosti – budućnost namijenila vodeću ulogu u umjetnosti 21. stoljeća. U njima je naime ležao „pelud“ pojma dizajn, točnije pojam art dizajna, ukoliko naziv dizajn vežemo za industrijsko, a art dizajn za maloserijsko, unikatno oblikovanje koje „pokriva“ i pojam umjetnosti i pojam dizajna. Kako god bilo, najveća imena danas vezana za ULUPUH i njegove zrele godine uživala bi Augustinčićev veliki blagoslov.
Terminološke pak razdjelnice između umjetničkog obrta, primijenjene umjetnosti, dizajna i art dizajna i danas su živo tkivo o kojem nije rečena zadnja riječ, kao što nije ni prva bila rečena 1948. kad je Obrtna škola u Zagrebu preimenovana u Školu primijenjene umjetnosti. No kao što je dizajn dodana vrijednost (industrijskom) proizvodu, art dizajn je dodana vrijednost dizajnu.
Na tom putu od umjetničkog obrta do art dizajna oblikovao se, i još se oblikuje, identitet primijenjene umjetnosti čiji modni segment bilježi 35. godišnjicu rada pod nazivom „oblikovanje odijevanja“.
ULUPUH je od svog osnutka 1950. godine (tada pod imenom Udruženje umjetnika primijenjene umjetnosti „Andrija Buvina“), u svom sastavu imao Sekciju za odijevanje i modu. Uz Sekciju za tekstil i kožu. No 70-e su godine 20. stoljeća modni autori dočekali priključeni u tekstilnu sekciju. Govori se poglavito o umjetnosti tekstila, a moda se, odnosno modna umjetnost, radila samo kao skica. Modeli su se crtali, raspravljalo se o njima, ali se nisu izrađivali prema tim idejnim skicama! Tekstilnu je sekciju vodio Rikard Gumzej, priznato ime u svijetu domaće mode.
Kad se sredinom 70-ih intenzivirao broj članova u modnom segmentu, sazrelo je vrijeme za odvajanje, pa je 1976. osnovana Sekcija za oblikovanje odijevanja. Već se i samim imenom naznačilo da se modeli oblikuju a ne samo skiciraju. Bilo je otpora tome! No Vesna Muhić, prva predsjednica te, na novim nogama uspostavljene sekcije, u suradnji je s Vidom Tućan organizirala prvo javno predstavljanje sekcije u kazalištu Komedija. Rad se Sekcije intenzivirao zajedno s alternativnom, odnosno avangardnom modnom scenom 80-ih. Tada se unutar Sekcije oformila i grupa Modagram koja se programski oslanjala na suvremeni modni dizajn više negoli na primijenjenu umjetnost u izvornom smislu.

Zagrebački salon, Tjedni mode, godišnje revije zagrebačkih modnih obrtnika, autorski modni programi na klupskoj sceni, u Galetinom MM centru i Centru za kulturu Novi Zagreb, u galerijama i HDLU-u, i dakako na posebnim godišnjim modnim programima ULUPUH-a pod nazivom Vizije, neizostavno su uključivali članove ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja! Drago Muhić, revni kroničar modne scene, kao art direktor Tjedna mode modu je doveo i na pozornicu zagrebačkog HNK, kad je u program uvrstio i modne obrtnike koji su radili individualno, i konfekciju koja je pokazala modne tendencije za veću proizvodnju, i ULUPUH kao rasadnik novih modnih ideja i Modagram kao dizajnersku krunu modne scene. U Hrvatskoj gospodarskoj komori Drago Muhić je potaknuo osnivanje Hrvatske modne zajednice, po uzoru na strane modne institute ili komore koje pružaju logistiku cjelokupnoj modnoj sceni, a time i ULUPUH-ovoj, no to nije zaživjelo. Nije to uspjelo ni hrvatskoj Udruzi poslodavaca nekoliko godina kasnije. Rad u ULUPUH-u iznova je individualan. A Vizije se održavaju bijenalno.

Mlade modne snage ULUPUH-a razmišljaju dizajnerski. Riječ je o art dizajnu. Krug je zatvoren: knjiga ULUPUH-ove modne povijesti koja se piše, nosi radni naslov „Od umjetničkog obrta do art dizajna!“.