HRASTOVI KOJE OBARAJU, ŠUŽBINA KOJOM VJETAR MLATARA

Izdvajamo

• Znam što će dostina pomisliti ili reći čitajući ove retke. Poznato mi je cinično kikotanje, ironijski smiješak, sprdnja mojim navodnim iluzijama, poruga mojim dobrim namjerama, prijetnje od religijskih fanatika i fanatičnih nacionalista. Nema mom stavu o crnogorstvu izmjena, niti ću ih tražiti. Pisac sam koji je sve vrijeme, bivajući genetski mješanac Grka, Cincarina, Albanca i Crnogorca, bio i ostao crnogorstvu vjeran...  A hrastovi će iznova iznići iz korijenja, dok će šušžbinom vjetrovi vavijek mlatarati.

Povezani članci

• Đurđica Čilić: Mreža
• PDV na knjigu – porez na informaciju, mišljenje, obrazovanje i pismenost
• SRETNO DIJETE
• Ismet Smajlović: Prof. Dževad Šehić ili – opsjednutost matematikom
• Promocija knjige “Antikvarnica snova“, autora Želimira Altarca Čička u MC Pavarotti
• ŠTA SU NAMA VJERSKI BLAGDANI ili čemu služi vjera, odnosno kome ona služi !?

Kao crnogorski pisac, kao slobodan čovjek kome su ljudski principi sveti, a dozvoljeni kompromisi nužna odbrana tih principa, ispisujem naslov tekstu koga ukucavam nakon predsjedničkih izbora u Crnoj Gori: o šužbini koju je vjetar: fortunal sa istoka i zapada, nanio Crnoj Gori na mjesto oborenog hrasta. Iako sam u starosti koja obećava malo, a prijeti mnogo, neću da ispisujem lament Crnoj Gori koja jeste poklekla, ali mrtva nije. Kuknjava ne dolikuje samosvjesnim ljudima, kao što je stara istina da je inat kojiput jači i od Carigrada.

Više od pola vijeka ispisujem stavove o životu i društvu koji ne imponuju analfabetskim suverenistima i dosadašnjoj (protežiranoj) intelektualnoj grupi, niti retrogradnoj unionističkoj (protežiranoj) hordi kojoj su odbojne rečenice što ih nekoć napisah i pišem. Prvi, površni i neiskreni, ignorisali su me, ovi drugi, zadojeni mržnjom i osionošću, prijetili. I jednima i drugima bijah na smetnji: polusvijet ne voli Drugost i sklanja pogled pred svima koji ne ugađaju njihovoj anahronoj umišljenosti o crnogorskom junaštvu i časti.

Zašto napisah da je onomad (drugoga aprila dvijetisućudvadesettreće), od šužbine kojom vjetrovi mlataraju, oboren jedan hrast? Zato što sam uvjeren, više nego ikada do sada, da je Crnogorstvu nužna temeljita promjena paradigme. Crnogorstvo je najprije i više od svega Čovječnost. Biti Crnogorac uvijek znači biti građanin koji voli svoju domaju, biti kultivisano i pristojno biće, antifašista, kosmopolita, panteista – i pored toga što si Albanac, Bošnjak, Musliman, Crnogorac, Rom ili Srbin, Hrvat ili Jevrej. Bio vjernik, paganin ili ateista, Crnogorac je slobodan i ravnopravan stanovnik Crne Gore koji posjeduje i gaji svjetonazor mirotvorca. Crnogorac je više stanovnik Evrope nego stanovnik Evropske unije, jer je najviše pripadnik Čovječanstva. U takvog Crnogorca ja se kunem.

Znam što će dostina pomisliti ili reći čitajući ove retke. Poznato mi je cinično kikotanje, ironijski smiješak, sprdnja mojim navodnim iluzijama, poruga mojim dobrim namjerama, prijetnje od religijskih fanatika i fanatičnih nacionalista. Nema mom stavu o crnogorstvu izmjena, niti ću ih tražiti. Pisac sam koji je sve vrijeme, bivajući genetski mješanac Grka, Cincarina, Albanca i Crnogorca, bio i ostao crnogorstvu vjeran…  A hrastovi će iznova iznići iz korijenja, dok će šušžbinom vjetrovi vavijek mlatarati.

E viva vero Montenegro!