HITLER U OVČICI

Povezani članci

• ZLATNI ŠTIT
• Predstavljanje knjige “Razaranje Bosne” 28. veljače u Zagrebu
• KOMŠILUK
• DELIKT MIŠLJENJA: Kad je politička doktrina srela veliko djelo
• Čitalačka kriza i kritičko mišljenje
• Predstavljen roman „Krici iz dubine“, Josipa Dujmovića

Mi smo kao ovce koje savremeni fašisti kolju tupim nožem. Zašto tupim? Pa da jače i dulje trpimo. U mnogim ljudima na svijetu, nažalost,  skrivena je težnja prema fašizmu. To je ona najgora osobina koju neki pronalaze u sebi. Tih “nekih” je previše. Njima se potpuno sviđa osobina koju “gaje”. Ne proturječe si. Vladaju nama, vode nas u ratove, ubijaju našu djecu, preoblikuju njihovu psihu, a mi kao slijepci ne možemo odmah da se skoncentrišemo na to šta stvarno hoće od nas i ko su oni zapravo. Ponekad treba proći mnogo godina da saznamo, ko nas zaista mrzi. Fašisti su imali skroz otvoreno lice, sad ga skrivaju od nas. Ponekad im je teško izdržati u lažnoj koži i iz ovce izađe vuk. No, vuk svoju ovcu odmah pojede, a nas jedu godinama. Izvlače nam organe polako, muče nas i kasnije ostavljaju u agoniji, dok sami ne “crknemo”. To je cilj psiholoških manipulatora. Oni se posvuda slobodno kreću. Psihičke bolesnike zatvaraju u bolnicama na najgore načine, ne obaziru se na to da su to dobre i nevine, izmučene duše, dok “tvrde” ili teške manipulatore drže na vlasti. Njima kao da nije ništa. Ponekad je teško vidljivo, ko su oni. A ponekad je vrlo jasno da su to katatoničari koji muče svoj narod godinama. Ima li pravde? Ko će znati! Dok oni korumpiraju svakoga da bi se održali na vlasti, ubijaju dušu svojim narodima. Ne samo dušu, već i stomak koji prazan prihvaća svako smeće. Stvarno, ima li pravde i istine? Na ovoj zemlji gdje čovjek vlada nema. To znamo i vidimo na mnogim mjestima.

Čovjek je tobože inteligentan, ali kod nekih nema inteligencije no nisu životinje, jer one se ponašaju po prirodi, a oni po zvjerstvu. Za zvjerstvo znamo da je zvjerstvo, dok je ovo nekako bez nogu i ruku, spetljano, ali ubojito. Mi se skrivamo u svojoj “čeljusti” plašeći se podignuti glavu i ruke. Pa, čak i taj naš gladan stomak nema snage da se buni, niti bori za prirodna, humanistička ljudska prava. Skriva se u kontejneru, koji mu pruža ne samo hranu, već i sklonište od “vremena” u kojima vladaju savremeni fašisti. Današnji fašista ima lice ovce, ali hitlerovu dušu.  Hitler se ponašao kao fašista i tako je izgledao. Nekada smo znali ko nam je prijatelj, a ko neprijatelj, danas o tome nemamo pojma i samo se gušimo od straha, ko bi mogao nešto strašno da nam uradi. Izmorena lica su nevina, dok današnji Hitler zna namjestiti “izmorenu facu”, kako bi nas utukao, dok se mi sami u mukama ne dokrajčimo. Bili smo ubijani danas smo mučeni, jer više nas ne ubijaju, kao nekada, licem u lice, već nas muče licem u lice, pravdajući se da to neko drugi radi umjesto njih. To su psihopati koji bi trebali biti liječeni po bolnicama, a ne ljudi kojih su izmučili ratovi i druge tragedije. Danas se “viče” na nevinoga, dok se “ubojicu” podržava, omogućavajući mu još pretvorniji odnos prema svojoj žrtvi. Veću „brigu“, to jest veće mučenje. Skriveni psihopati vladaju svijetom, dok oni vidljivi nisu toliko moćni bez njih. One otvorene tj. vidljive fašiste  krivimo, dok o skrivenim znamo iz iskustva, ali ne možemo ništa uraditi, jer niko ne primjećuje njihovu hitlerovsku dušu u koju se lako preobuku, pa nas tuku po psihi, dok ne dođe do našeg samouništenja unaprijed programiranog od skrivenih fašista. Dok govorimo o svojoj muci, oni koji bi nam trebali pomoći, im vjeruju i još više nam muče psihu. Sve to traje godinama, dok skroz ne propadnemo. Malo je jakih koji se izvuku, i malo ko im vjeruje. Jer današnje vjerovanje uvlači nas u lažni svijet. Preobličava naše muke, čas su manje čas veće, čas više bole, čas nam i dušu tuku – na izrazito hladan način. Postajemo sve slabiji, do sudnjeg dana. Očekujemo ga kao izbavljenje ili oslobođenje od muka. Trpimo i patimo, dok drugi slave pobjede. Da li su te pobjede važne nekome? Ne, nisu, osim savremenim esesmanima.

Kako ubiti fašistu u fašisti da bi budućnost bila bolja i mirnija? Kao da nema budućnosti, jer danas je sve više katatoničara, iako tobože svijet “napreduje”. Možda napreduje kemija koja produžava još veće bolesti, ne liječeći katatoničare, već produžava trajanje bolesti njihove duše. Gdje je ta naša budućnost, kad je ne naziremo u sadašnjosti već samo na ivici zdravog razuma koji još nekako funkcioniše, dok ne dođe po njega Hitler u ovčijoj spodobi, moleći ga za druženje i podršku. A potom ga zamoli da klekne i pomokri se u usta žrtvi. Da makar ostane samo na tome, bilo bi  skoro i podnošljivo, a on mu pak još uvuče nož u grlo. U slučaju ako se pomakne ili pokuša progutati slinu, nož će se maknuti sve dublje u našu “tupu” budućnost u kojoj više neće mokriti po nama, već nas brutalno tiho dovesti do totalnog psihološkog kraha, ili inkorporirati u svoje društvo psiholoških fašista.