Hegelovska dijalektika i veznice između dijalektike i pojma komemoracije

Povezani članci

• Beogradom sada šeta oko tri stotine potencijalnih ratnih zločinaca
• Safet Sušić za tacno.net: Jaki smo, moćni smo, sigurno pobjeđujemo
• Vreme ponovo nađeno
• Kratka priča srijedom: Neslužbeno diplomatsko pismo
• Raif Dizdarević predsjednik Odbora za obnovu Partizanskog groblja u Mostaru
• Tito u Ljubuškom

Interes za temom poznatom kao komemoracija, odnosno kulturom sjećanja, vuče me od prvih tema vezanih za rat koje sam čuo u životu. Kroz moje putovanje u srž te teme, uvijek sam gledao na to da nađem koncept, ako ne apsolutne perfekcije, barem istine i onoga za šta možemo reći da ima svoju fizičku/legalnu/općepoznatu formu.

Tu sam, doduše, uvidio u to da perfekcija, ipak, ne postoji. U postmodernističkom svijetu, gdje je koncept ideologije odbačen i ismijan, vidimo da, ipak, svako ima svoje. U ratu, svako ima, kako heroje, tako žrtve, ali i zločince.

Kompleksnost situacije i nemogućnost ljudi koji sa mnom dijele državu, to jeste zemlju, da nađu nešto šta bi ih sve zajedno povezalo me je najprije interesiralo mahom, pa me na kraju počelo zabrinjavati. U zadnje vrijeme, na koži osjećam strah, ali i tugu, koju izaziva disfunkcionalnost i razjedinjenost društva u kojem se nalazim.

Mržnja koju razni ljudi mogu gajiti, jedni prema drugima, je postala kućna i ustanovljen dio mnogih identiteta. Zatvorenost, kao i neprihvaćanje sveprisutne istine niti drugih, te čak i zloćudno hvalisanje zlih činova svojih, ne samo da ne prati zlatno pravilo ljudskog morala (Drugome ne čini šta ne želiš da on tebi čini), nego potpuno degradira i samu skupinu individualaca koji imaju potencijal za progres, koliko pojedinačno, toliko i zajednički.

U regresu leži, ja mislim, problem nepoznavanja drugih strana i njihovog uvida u svijet kakav bi, po njima, trebao biti. Baš time bismo mogli kreirati nešto šta bi zvali istinom: bolnom prošlošću, napetom sadašnjošću, ali potencijalnom budućnošću.

Hegelovska dijalektika.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel, njemački idealista, među prvima je spominjao jedan koncept oko kojeg bi mogli sagraditi nešto šta bi mogli nazvati istinom, to jeste, Aletheiom (po Martinu Heideggeru, ironično kritičaru Hegela). Šta je to?

Dijalektiku bi, najkraće rečeno, mogli nazvati kreacijom istine. U formalnijem i opširnijem smislu, to je koncept davanja argumenata i mišljenja, sličan logičkim raspravama, ali je različit od toga po ovome: umjesto da dokazuje greške jedne strane ili da dodaje koncept pobjede u raspravi jednoj strani, dijalektika se bazira na izgradnji istine.

U dijalektici, bilo koja tvrdnja koja potječe od (najmanje) dvije sukobljene strane, koja se bazira na jedan koncept, bit će iskorištena radi definicije tog koncepta. Tako stvaramo istinu, i to objektivnu istinu, o jednom pojmu.

Kako dijalektikom izgraditi istinu o BiH?

Teško je reći šta se objektivno dešavalo za vrijeme post-jugoslavenskih ratova. U Hrvatskoj, Hrvati spominju zločine Republike Srpske Krajine a Srbi spominju masovna ubistva i protjerivanje pravoslavaca i prije i poslije Operacije “Oluja”. Slično je sa Albancima na Kosovu, gdje obje strane spominju zločine koje su jedni drugima radili.

U BiH, doduše, najteže je sprovesti istinu zbog razjedinjenosti. Konzervativne strane često slave samo svoje, a čak i preuveličavaju brojke žrtava, umanjujući gubitke drugih. Svaka strana slavi svog ratnog heroja, bez obzira na to šta je ta osoba uradila i za šta je zaslužna.

Sve to postaje plasirano nekima kao objektivna istina, a kontekst je ignorisan često. Česti su i sukobi oko predstavljanja onoga šta se desilo, većinom i zbog puke ignorancije.

U neznanju druge strane, ne možemo naći rješenje za jedan problem i nastaviti živjeti. Slušajući drugu stranu ali isto tako i predstavljanje onoga za šta mi mislimo da je istina možemo napokon uspostaviti svima željeni univerzalni sud.

Iako je teško univerzalno i spominjati, gledajući na nerealnost postavljanja parametara oko toga šta jeste, a šta nije stvarno, moramo shvatiti da je svaki mali korak važan do uspostavljanja nečega šta bismo mogli nazvati “većim kontekstom” i “istinom”.