Hasija Borić: Putujem jer je moja publika, kao i moj narod, raseljena…

Povezani članci

• Promocija knjige „Kratke priče za dugo umiranje“, Adnana Repeše
• Genijalni Frljić: Htjeli ironično skrenuti pažnju na Šustarove izjave
• Terpsihora IV put: Budućnost igre u njihovim rukama
• Završen 4. književni festival Bookstan
• Damir Uzunović dobitnik Godišnje nagrade Društva pisaca
• Ismar Mujezinović u Zvonu: “Slikom pričam, pričom slikam”

‘Feral tribjun kabare’ izveden je dva puta u jednoj od sudskih dvorana, a osoblje Tribunala pozdravilo je predstavu ‘stojećim aplauzom’

Bosanskohercegovačka glumica i rediteljka, dobitnica najveće nagrade u BiH, nagrade za zivotno djelo, Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Hasija Borić ovih dana boravi u Podgorici zbog rada na predstavi „Sijepi“, koju po tekstu Morisa Meterlinka, režira Željko Sošić.

Premijera predstave zakazana je za 7. jul, u okviru kompleksa Vojnog aerodroma Golubovci. Paralelno sa predstavom, u toku je snimanje dokumentarnog filma radnog naslova „Slijepi“, u režiji Senada Šahmanovića, po konceptu Stefana Boškovića.

Pored Hasije Borić, koja za „Art Vijesti“ govori o radu na predstavi, izazovima, teatru, velikim pozorišnim i životnim ulogama, u predstavi igraju i Petar Kandić, Jelena Simić, Aleksandar Gavranić, Božidar Denda, Bojana i Miljan Otašević i Anđela Dragović.

Kako je došlo do saradnje sa ATAK-om, do poziva da radite na predstavi „Slijepi“?

– Prošle godine sam na Sajmu knjiga u Lajpcigu upoznala sjajnu, mladu, energičnu, talentovanu Draganu Tripković. Izmijenile smo par mejlova u kojima smo obavijestile jedna drugu čime se bavimo. Ono što nam je bilo zajedničko je alternativni teatar. Klasična sam glumica, glumica narodnog pozorišta, i uglavnom sam tokom svog života radila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, u Narodnom pozorištu u Beču, sada radim u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Međutim, uvijek me zanimalo da radim vaninstitucionalne predstave, odnosno, da radim predstave kakve ja želim. U tom smislu moje i Draganine teatarske želje su se podudarile ali nije bilo nekog značajnijeg kontakta u smislu profesionalne saradnje.

Nedavno, baš pred odmor, Dragana me je kontaktirala i saopštila mi da rade Meterlinkove ‘Slijepe’ i pozvala me da dođem u Podgoricu. Reditelj Željko Sošić mi je poslao tekst koji mi se izuzetno dopao i odlučila sam da dođem. Jedan od razloga mog dolaska je upravo rad na projektu inkluzije – dio ekipe čine slijepi glumci. Poseban razlog leži i u onome što piše u manifestu ATAK-a. Prepoznala sam potrebu mladih ljudi da rade drugačiji tetar, da se bore za umjetnost. Nisam pogriješila, uvjerila sam se da je riječ o izuzetnoj ekipi.

Jedan od razloga mog dolaska je i povezivanje nas koji govorimo istim jezikom a zovemo ga drugačije, kao i želja da susretnem stare drugare iz Sarajeva, časne ljude i sjajne umjetnike – Bora Stjepanovića, Ljuba Đurkovića, zatim drugara iz vremena egzila u Zagrebu Jevrema Brkovića, a nadala sam se konačno upoznati i sa Andrejem Nikolaidisom.

Paralelno sa predstavom, u toku je snimanje dokumentarnog filma radnog naslova „Slijepi“ u režiji Senada Šahmanovića, po konceptu Stefana Boškovića?

– Nikada nisam radila na taj način. Od 2002. imam svoj privatni teatar, P utujući teatar Hasije Borić i radila sam puno projekata sličnih ovome. Nisam imala dovoljno sredstava ili možda energije da napravim paralelno i film o radu na predstavi.

Dokumentarac je sjajna ideja i ostaće kao trajan dokument. On prije svega pruža mogućnost slijepoj djeci iz grupe “Homer ” da govore o svom radu na predstavi i svom doživljaju Meterlinka.

I kad smo kod te djece, zapravo najdublji razlog zašto sam došla su upravo ona. Sve predrasude koje čovjek, posebno sa naših prostora, ima prema njima padaju u vodu već pri prvom susretu. To su ljudi snažnog ljudskog i umjetničkog integriteta, puni duha i optimizma.

Vaša profesionalna priča krenula je iz Sarajeva. Odlazite u Split, Zagreb, uvijek u susret drugačijem što potvrđuju i Vaše uloge?

– Kada sam završila studije otišla sam u Split, u Hrvatsko narodno kazalište. Upravo ta želja da se susretnem sa drugim i drugačijim i da upoznam drugog ili drugačijeg je ono što je bio motiv da odem. Imala sam sreću jer tada nije bilo drugih mladih glumica u HNK Split i sve što je tada bilo na repertoaru igrala sam.

Jedne godine sam igrala čak šest uloga na Splitskom ljetu. Poslije dvije godine, uslijedio je poziv od Vjerana Zupe, tadašnjeg direktora savremenog teatra Itd. U Zagrebu. Zupa je bio u kontaktu sa savremenom dramskom literaturom u Evropi i svijetu i bio je u tom smislu prvi dramaturg i najznačajniji pozorišni direktor u Hrvatskoj. Nakon toga dobijam poziv Relje Bašića za putujući tetar – Teatar u gostima, gdje mi je ponuđena uloga Sonje u „Ujka Vanji“. Bez razmišljanja sam prihvatila izazov i tu ulogu smo igrale u alternaciji velika Seka Sablić i ja. Teatar u gostima je bio avantura i tu se začela ideja da i ja imam putujući tetar.

Vraćali ste se Sarajevu uvijek. U tom gradu osamdesetih godina stvarate jedan drugačiji život?

– Uvijek sam u pauzama dolazila u Sarajevo i jednom sam na ulici srela kolegu sa studija, danas našeg velikog pisca Dževada Karahasana sa jednim stasitim, lijepim momkom, pjesnikom. To je bio Mile Stojić. Iskra je sijevnula i ubrzo planula ljubav. Meni je bilo jasno da povratka u Zagreb nema. To je bilo vrijeme i kada je trebalo razmišljati o porodici, koja je za mene veoma važna.

Sve što sam napravila u umjetnosti nije vrijedno koliko moja porodica. Počinjem da radim u Narodnom pozorištu u Sarajevu gdje sam ostavrila puno lijepih uloga. To su bile osamdesete i mogu reći da sam više bila okrenuta porodici. Rodila sam dvije prekrasne kćerke Hanu i Ivanu, moj ponos.

Godine koje će uslijediti donose rat, razaranje, egzil. Odlazite u Beč i krećete od početka?

– Dolaze nesrećne godine, dolazi rat. Nakon mjesec dana vidjela sam koliko su moja djeca uznemirena. Sa kćerkama sam uspjela da se izvučem iz Sarajeva i odem u Zagreb. Ubrzo dolazi i moj suprug koji dobija stipendiju PEN kluba i na mjesec dana odlazimo u Beč. Kada smo došli rekla sam mu da ću tu i ostati. Vidjela sam audiciju u Narodnom pozorištu u Beču na kojoj su tražili glumce za ‘Lijepu Helenu’ Žaka Ofenbaha, koji znaju da pjevaju. Nisam znala njemački, par rečenica iz petog razreda osnovne škole, ali sam išla na audiciju. Predstavila sam se na engleskom, a pjevala na ruskom. To su momenti kada čovjek shvati da mu od njih zavisi egzistencija, da mu zavisi sudbina porodice, momenti kada u pet minuta morate da pokažete znanje, šarm, talenat. Rekla sam da sam glumica iz Bosne i da tražim posao, da želim da ostanem u Austriji.

Zapisali su moju adresu i na odlasku mi rekli da će mi javiti rezultate. Par dana prije povratka u Zagreb pozvali su me i ponudili ugovor na četiri mjeseca. Primili su me, radila sam pomalo i učila jezik. Krenulo je kao polustatiranje, kroz par izgovorenih rečenica. Moje učenje jezika je napredovalo i dolazile su sve veće uloge. Igrala sam velikog Tomasa Bernharda, austrijsku klasiku…

Upoznala sam božanski jezik Getea, Rilkea, Bahmanove. Na dodjeli Nagrade Karla Skraupa, koju dodjeljuje žiri austrijske kritike, koju sam, napominjem godinu, dobila 1998, dvije godine nakon rata, dakle nije bilo govora o njenoj karitas-sadaka pozadini, rekla sam: “Tek sam u ovoj agresiji na moju zemlju shvatila zašto je za neke stare narode progonstvo bilo jedna od najtežih kazni.

Prognani čovjek nema ni domovinu, ni jezik, ni rodbinu, ni prijatelje, zapravo i ne živi više, jer život podrazumijeva barem mrvu radosti.” Tako sam rekla. Bilo je puno emocija nakon toga. U Beču sam uvijek imala potrebu da radim nešto dobro za moje ljude. Osnovala sam dramsku grupu u kojoj sam radila sa bosanskom djecom, učila sam ih glumi i nacionalnoj književnosti, napravili smo osam profesionalnih predstava koje su prikazane na festivalu Multikids u Beču.

Bez obzira na sve, uvijek sam živjela za trenutak kada ću se vratiti u svoj jezik jer mislim da čovjek najdublje stvara na jeziku na kojem mu je majka pjevala kada je bio dijete.

Kako je izgledao Vaš povratak u Bosnu?

– Godine 1996. dešava se drama. Povratak. Djeca dolaze u grad koji je srušen, drugačiji od svega što su očekivale. Imale su probleme u školi od djece, nekih nastavnika. Puno dragih prijatelja nas je divno primilo ali bilo je i onih zbog kojih su se moja djeca osjećala nesigurno. Mi imamo iskustvo egzila i znam da je njihovo iskustvo ostanka daleko teže, ali ni naše nije bilo lako. Naprosto, među nama nije bilo razumijevanja. Pustila sam druge da pričaju, a mi smo o egzilu ćutali u Sarajevu. Kao majka nisam razumjela tuđe odluke. Nismo osjećali da nam je tu mjesto i ja sam napisla pismo sjajnoj ženi Emi Verner, direktorici Narodnog pozorišta u Beču, da želimo da se vratimo u Beč dok moja djeca ne završe školu. Tako se i desilo.

Vaša želja da imate vlastiti teatar ostvarila se 2002. godine? Kako je krenula avantura istinskog bavljenja putujućim pozorištem?

– Prva predstava bila je ‘Tetovaža’, koja govori o seksualnoj zloupotrebi djece u porodici. Okupila sam sjanu glumačku ekipu i napravili smo izvanrednu predstavu. Sa nama je putovao stručnjak, dr Mladen Milosavljević, koji je sa mladima nakon predstave otvarao razne tabu teme.

Nakon toga dolazi moj značajni projekat ‘Feral Tribjun kabare’, koji sam spremala godinama. Svi uglavnom znaju te legendarne momke Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, koji su se naroužani mladošću, pameću, talentom, svojim satiričkim genijem, hrabrošću po cijenu zivota, uhvatili u koštac sa fašizmom. Njihove tekstove, koji su se isključivo odnosili na Bosnu, sakupljala sam godinama i od njih napravila predstavu. Osjetila sam da je ljudima potreban smijeh, katarza u odnosu na ono što su preživjeli.

Predstava je igrana i u Haškom tribunalu pred zvaničnicima i sudijama te institucije?

– ‘Feral tribjun kabare’ izveden je dva puta u jednoj od sudskih dvorana, a osoblje Tribunala pozdravilo je predstavu ‘stojećim aplauzom’. Natjerala sam ih, njih, sluzbenike UN-a, da ponavljaju za mnom parodiju Lucićevu ‘Bosna, priznata pa izdata, drzava iz UN-a.’ To je jedina predstava koja se igrala u istoriji Haškog tribunala. O tome da li predstava može biti igrana u zatvoru vijećalo se dugo.

Na kraju mi je direktor rekao da Miloševiću nije toliko bitno što igram njega u predstavi ali na to što igram njegovu ženu Miru, posebno je osjetljiv. Nisam htjela da povrijedim ‘tako osjetljivog čovjeka’. To su moje drage predstave. Puno putujem jer je moja publika, kao i moj narod, raseljena.”

Od septembra akademija za glumu

U septembru u Sarajevu otvarate Akademiju za glumu. Možete li nam približiti njen koncept?

– Akademija će biti jedn o go d i šnja za sada. Na njoj će se zajedno sredn j oškolci i studenti, koji imaju želju da budu glumci, a nemaju teškoća u razvoju, školovati u procesu inkluzije sa onima koji te teškoće imaju, sa onima koji su ranjiva grupa mladih, djeca oštećenog vida i sluha.

Akademiju će pohađati i romska djeca koja su u našim životima uvijek nekako potisnuta u drugi plan i zanemarena. To je ideja i ja sam već za projekat dobila podršku Federalnog i Kantonalnog ministarstva obrazovanja u Sarajevu. Želja mi je osnovati pozorište u kojem će mladi sa teškoćama imati svoj prostor u gradu i svoje pozorište.

Svjesna sam da je to za sada na dugu štapu, ali važno je zapoceti. Neko će sigurno dovršiti, ako ja izgubim snagu.

vijesti.me