Hasija Borić: Kako smo obnavljali Igre

Autor/ica 👤Hasija Borić 7.8.2021. u 10:16

Izdvajamo

Bilo je to poslijeratno vrijeme, vrijeme u kom sam osjećala da se moj povratak u domovinu počeo polako primicati. Snažnije nego ikad razumijevala sam, cijelim bićem, stih austrijskog pjesnika židovskog porijekla Alfreda Polgara: „Dugo sam u egzilu, tuđina mi nije postala domovina, ali mi domovina polako postaje tuđina.“ Plašila me činjenica da se, zapravo, najbolje osjećam dok sjedim u autobusu, napornih šesnaest sati, na relaciji Beč-Sarajevo.

Povezani članci

foto: Azra

Kada je duhovna obnova zemlje i mog Jajca u pitanju, ostala mi je još samo jedna velika želja, a vjerujem da bih imala snage i da je realiziram. Već dugo razgovaram sa načelnikom Edinom Hozanom oko realizacije Jajačkih ljetnih igara, koje bi bile pandan Dubrovačkim ljetnim igrama, koje bi bile i kulturna i turistička atrakcija ne samo za Jajčane, već i mnogobrojne turiste koji se u Jajcu zadržavaju vrlo kratko, jer je nedovoljno sadržaja koji bih zadržali.

Piše: Hasija Borić

Bilo je to poslijeratno vrijeme, vrijeme u kom sam osjećala da se moj povratak u domovinu počeo polako primicati. Snažnije nego ikad razumijevala sam, cijelim bićem, stih austrijskog pjesnika židovskog porijekla Alfreda Polgara: „Dugo sam u egzilu, tuđina mi nije postala domovina, ali mi domovina polako postaje tuđina.“ Plašila me činjenica da se, zapravo, najbolje osjećam dok sjedim u autobusu, napornih šesnaest sati, na relaciji Beč-Sarajevo.

S Michaelom Grunerom, bivšim glumcem, sadašnjim sjajnim redateljem, direktorom dortmundskog teatra i profesorom na najboljem studiju glume i režije „Max Reinhardt Seminar“ u Beču radila sam „Priče iz Bečke šume“ Oedena von Horvatha. Iznimno mi se dopao ovaj talentirani, umni, emotivni čovjek, bijaše jedan od rijetkih koje sam pozvala na večeru u svoj egzilantski dom. Naravno, ne računam onu veliku feštu, kad sam bila ovjenčana nagradom Karla Skraupa i pozvala cijeli ansambl na proslavu. Gruner bijaše veoma strog i zahtjevan; imala sam veliku tremu, pa sam s naročitom pažnjom smišljala i nakuhavala bosanske zijafete: zeljanicu, lonac, bamiju, iman bailidi, slatki ćevap…

Došao je u besprijekornom bijelom lanenom odijelu. S velikim rafirmanom kušao je svu našu hranu i na kraju rekao: „Ovo je velika kultura. Veoma mi je žao da mi Nijemci, kad su Bosanci u pitanju, znamo uglavnom samo za ćevapčiće.“ Laknulo mi je. Konverzacija je olakšala. „Nego, čuo sam u teatru da se spremate vratiti u Bosnu. Možete li mi reći zašto se vraćate u jednu porušenu zemlju i vodite sa sobom ovakve dvije blistave kćeri?“ Zastala sam. – „Pa, znate dobro Brechta: čovjek u egzilu govori glasno, ali ga niko ne sluša, pravi greške u jeziku, ali ga niko ne ispravlja…“ Trudila sam se da citiram Bachmanovu, koju sam govorila u Volkstheateru, pričala o samoubojstvima Paula Celana i Heinricha Manna u egzilu…

„Frau Borić, ja odlično razumijem o čemu vi govorite, jer sam porijeklom emigrant, ruski Židov, moji su roditelji doselili iz Rusije“. „Baš lijepo, od gimnazije nisam govorila ruski, hoćete li da malo pređemo na ruski?“„Ne. Ja ne znam ruski. Moji roditelji su mi, nakon preseljenja, rekli da je naša domovina Njemačka a naš jezik njemački, da smo mi sada Nijemci. Dakle, ja vas pitam vrlo konkretno, kao Nijemac, jer se bojim da niste razumjeli moje pitanje: „Šta ćete vi raditi kad se vratite u Bosnu?“„Osnovat ću vlastiti teatar i baviti se duhovnom obnovom moje domovine“, rekla sam kao iz topa. „E, to je već respektabilan odgovor. Ako vam ikad zatreba moja pomoć, javite se.“

Primljena sam u svoje Narodno pozorište. Imala sam plaću, ali ne i repertoar. Puno ranije sam shvatila da su oni koji su ostali i mi koji smo otišli dvije nedodirljive priče, koje nikada do kraja neće razumjeti jedna drugu. Ostalo mi je da osnujem vlastiti teatar, sjednem u svoj crveni Reno 4, izrešetan mecima, koji su sačuvale moje divne komšije u znak zahvalnosti za ono što sam činila za njih, da potrpam par reflektora koje mi je na rastanku darovao bečki Volkstheater i krenem diljem porušene domovine. Kroz glavu mi prolaze riječi jedne židovske pjesnikinje: “Koga je mržnja jednom otjerala iz zavičaja,taj nikada smiraja neće naći.“. Ja ga pokušavam naći u igri diljem BiH. Vodeći njemački, a svakako jedan od najznačajnijih svjetskih teatarskih časopisa Theater Heute poslao je novinara da vidi moje predstave, ( i objavio veliki tekst o tome) da vidi čime sam to ja zamijenila udobnu poziciju glumice bečkog Volskstheatera, teatra u kom bi mi moja garderobijerka Annemarie, ako bih sama skinula džemper, prijekorno rekla: „Frau Borić, vi meni oduzimate kruh.“. Trebalo je samo pružiti nogu da ti ona skine cipelu. Ja u tome nisam uživala i nikad me se takav tretman nije doticao. Mene su sretnom činila putovanja i igranja u ratom razorenim ili zapuštenim socijalističkim zdanjima naših domova kulture. Često sam se borila s dahom u neprovjetrenim dvoranama s memljivim itisonima, ali sam ustrajavala. Žene su mi poslije predstave govorile da u danu kad nastupam idu frizeru i spremaju se kao za najveću svečanost. „Znate, kad dođu djeca oko dva iz škole, mi spustimo roletne, niko ne izlazi, grad opusti i tako do ujutro“, često sam slušala. U svakom gradu je drugačije. Mostar je srušen, podijeljen, linija razdvajanja je jasna, ali grad vrvi od živosti. Mostarci izbace plastični stol, par stolica na ulicu i naprave kafanu, mediteran pulsira.

Ali, Jajce, Jajce, to je druga priča. Jajce nije samo, što bi ljubitelji prirode rekli, najljepši grad u BiH, Jajce nije samo, što bi povjesničari rekli, povjesno najvažniji grad u BiH, Jajce je, za mene djetinjstvo, a Vesna Parun piše da su za sve kriva djetinjstva naša. I zato tu sve više boli.

Ulica u kojoj sam rođena i odrasla, Školska, danas Sv. Luke, ta moja kolijevka, bešika u kojoj me život zaljuljao doimao se kao grobnica. “Ko li sada luta strmom jajačkom kaldrmom niz Hrvatinića grad, od Medvid kule do Banjalučke i Travanjske kapije? Od naših samo Elsinorski dusi“ pita se Mrkonjičanin i Jajčanin, pisac Ivan Lovrenović u tekstu napisanom nakon pada Jajca. Evo, luta, po ko zna koji put nakon rata, Hasija Borić. Sporim korakom se penjem od početka ulice, gledam gomilu kamenja koje je ostalo džamije Esme sultanije. Pogledom milujem opustjele, male, šopovske bosanske kuće, austrougarska zdanja poput Šarenice u kojoj je osnovan Tanjug, školu u kojoj sam učila prva slova. Zatim Burićkina kuća u kojoj je boravio Tito za vrijeme drugog rata, toranj sv. Luke i crkva sv. Marije, kasnije džamija Sulejmanija. Medvid kula i podzemna crkvica osnivača Jajca Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Jajce

Jedino lipa širi onaj isti opojni miris kao u djetinjstvu… Zatim uz Gornju mahalu, do tvrđave. Nigdje traga života. Opustjele su gornjogradske bašče. Odjednom, otvoriše se vrata kapije, jedna žena me uvuče u avliju, šapatom pita: „Jesi l to ti Borićka, Dževahirina i Nurudinova?“ Jedva prepoznajem lice ali se imena sjetiti ne mogu. Pitam je li se vratila, kako živi, a ona šapuće, šapuće, ne mogu razaznati šta dalje govori. – Izvinite, komšinice, zašto se bojite govoriti? „Ššš…odgovara. Pozdravljam se i krećem niz mahalu. Tek pri samom kraju Školske, pred mojom kućom koju je kupila frizerka Emsa – stoji ona, glavom i bradom. Snagu mi daje njen odrešiti ton. „Vratila si se, Emso?“, pitam. „Naravno da sam se vratila, jedina u mahali. Popravila kuću i još ću jednu izgradit, neće Emsu niko otjerati odavde.“ Brižljivo se raspitujem o sudbini svakog komšije, a zatim spuštam do Bubrića kafića u bašči, preko puta džamije, stavljam tamne naočale, naručim hladno pivo – i plačem. Javi mi se pjesmica iz djetinjstva, naivna i dirljivo besmislena: Medvid kula, katakombe, dvje kapije i tabije, Stari grad i Mitras, Dom Avnoja i centrale, sa svih strana zovu strance, u grupama a i samce, da vide, Jajce grad, da vide, vodopad… I ta pjesmica mi se vrti kao fiks ideja koju ne mogu odagnati..

Odjednom osjetim na ramenu nečiju ruku. „Plači, glumice, plači.“ Okrenem se. Drago lice Enesa Milaka, doktora povijesti. U kratkom razgovoru uz pivo doznajem da se vratio iz Beograda, gdje je živio od studija. “Nego, primijećeno je da često dolaziš u Jajce. Poslao me načelnik općine po tebe“ „Enese, nije mi do političara, mani me se, molim te.“
„Nije to što misliš, sjajan je čovjek, lavovski se bori za Jajce, bori se da se ne samo Hrvati, već i Bošnjaci i Srbi, vraćaju u grad, vraća im stanove… Molim te pođi, nećeš se pokajati. Ne znam da li znaš, njegovo ime je Branko Čavar, i tvoj je školski drug. “Čim su se otvorila vrata načelnikovog ureda, kao da me sunce obasjalo. Sjetila sam se blagog, inteligentnog lica mog druga, dječaka koji je u školu dolazio iz Jezera. „Sve što sam u životu naučio, naučio sam od vašeg strica. Ja sam ga naslijedio na mjestu rukovodioca u Auto moto savezu“, srdačno mi govori. „Vaš muž nas napada u novinama, a mi radimo velike dobrobiti za naše Jajce“, blago prigovara. „Mislim da je Stojić samo pisao o obnovi kuća koje su van gabarita i bjeline boje u staroj jezgri grada.“ „Ni jedna kuća neće više biti renovirana izvan zakona, niti preciznog plana koji propisuje urbanistički zavod“, odgovara Branko. Valja nama na UNESCO-vu listu. Evo, dajte vi još neke ideje oko obnove grada. Prisjećam se riječi zadatih g. Gruneru: duhovna obnova. „A šta mislite, Branko, da obnovimo Pozorišne igre u Jajcu?“, pitam. Objašnjavam značaj i cijelu povijest igara. „Naravno, slažem se“, odgovara Branko. Ali, morate znati da je veliki dio gradskog življa raseljen, da je publika tih Igara mahom u Švedskoj… Hajdemo probati, spreman sam izdvojiti skromnu sumu kao eksperiment, pa ćemo vidjeti ubuduće. Spomenuo je tu sumu, i ja sam se pitala šta s njom mogu učiniti. Ono što je meni bilo najvažnije u tom momentu je da se okupe stvaraoci iz svih bosanskohercegovačkih gradova, jer bez ideje da tu budu, osim Sarajeva, i Banja Luka, i tzv. Zapadni Mostar – ništa ne bi imalo smisla.

Vozim brzo i radosno od Jajca do Sarajeva, malo je potrebno da se probudi ona moja stvaralačka energija. Javljam se Safetu Plakalu, direktoru Sartra, velikom zaljubljeniku u Jajce i Igre i saopćavam mu radosnu vijest da imam zeleno svjetlo za početak obnove Igara, ideju da moramo imati sve gradove, da imamo malu sumu novaca te moje viđenje da to mogu biti samo monodrame i on mi govori: „Onda to ne možemo nazvati Igrama. Nazvaćemo: U očekivanju igara. Ali, važno je da je krenulo, hvala ti.“ Na nekom drugom mjestu mi govore da se ja u to ne trebam miješati, jer je već odlučeno da se taj najvažniji i najstariji teatarski festival u BiH, festival natjecanja BiH pozorišta ima preseliti u Sarajevo. Žestoko se ovome protivim iz nekoliko razloga. Ne može sve biti koncentrirano u Sarajevu, ne možemo obnavljati zemlju ako ne razvijamo kulturu u svim njenim gradovima, ako ne budemo imali gostovanja vrhunskih umjetnika i u najmanjem mjestu, ne možemo govoriti o duhovnoj obnovi. Naravno, puno ljudi želi razumjeti da ja obnavljam Igre i vraćam ih Jajcu zato što sam Jajčanka, ali za mene postoje i drugi bitni razlozi. Dakle, decentralizacija i kontinuitet kulturnih institucija naše države.

Agresija jeste donijela puno promjena, ali to ne znači da život počinje 1995. godine. Puno se priča o kontinuitetu bosanske državnosti, ali sad bi svi nešto prekrajali i pokazivali da sve kreće od njih. Ideja o obnovi Igara dočekuje se s radošću kod većine kolega. Istražujem ko sve od kolega ima monodramu i sve ih pozivam. Odlučujem se i za dvije duodrame, da bih imala kolege iz Zapadnog Mostara a i mlađe kolege. Naravno, nemam novaca da putujem i gledam predstave, vršim selekciju. Garant su mi velika imena našeg glumišta, Toni Pehar, Muharem Osmić, Josip Pejaković…. kvalitetna književna djela poput Derviša i smrti,odličnog Mate Matišića. U to vrijeme imala sam sjajnu hit predstavu, koju sam sama napisala kao repliku na Queneuove Stilske vježbe, Majka Nuru počesto izruži. Naslov jedne narodne pjesme, koja mi je poslužila kao osnovica za tridesetak ili više varijacija. Ipak, odlučujem se za jednostavni a duhom veličanstveni recital poezije moja dva omiljena pjesnika: Maka Dizdara i Nikole Šopa. Premda Dizdara govorim od najranije mladosti, svu dubinu njegove poezije spoznajem tek sa osobnom zrelošću i zadnjih godina učitavam u svoju interpretaciju i ovo vrijeme koje živimo uz sve najdublje univerzalne Makove poruke. Nikola Šop, naš Jajčanin, također je jedan od najvećih evropskih pjesnika, ali u našoj školskoj lektiri nije bilo mjesta za njega. Jaka religiozna duhovnost je razlog tome. Otkrili su mi ga pjesnici Mile Stojić i Slobodan Blagojević. Stojić je, završavajući urednikovanje u časopisu Lica odlučio štampati antologiju BiH pjesništva, Blagojević napravio izbor u kom je dominirao Šop a nije bilo Stojanke majke Knešpoljke… skakao je tu i Centralni komitet, ali je i glavu mog supruga i Slobodana Blagojevića sačuvalo to što je Slobodan bio dijete prvoboraca…

Čitala sam tu veliku poeziju, učila na pamet i zarekla se da ću od sada, gdje god budem imala mogućnosti, govoriti Šopa. U njoj Isus nije bio neko koga bismo se plašili i pred kim bismo se klanjali, on je bio obični čovjek prepun topline, ljudskosti, Šopov Isus bio je naš prijatelj i ravan nama… Mislim da je moja interpretacija Šopa bila ta koja je zauvijek povezala mene i dragog načelnika Branka Čavara, istinskog i dubokog vjernika. Bio je inženjer, tehničko lice, gradio je i spašavao grad, vodopad, korito Plive, bio uz dr. Enesa Milaka i dr. Dubravka Lovrenovića osnivač Agencije za kulturno povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca i uradio još stotine stvari. Ali neka ostane zabilježeno da je imao čistu dušu djeteta koje širom otvorenih očiju i duše upija svaki stih, svaku duboku misao i riječ koja se na sceni izgovori.

Septembar je 2002. godine, naš mali festival počinje. Predizborno je vrijeme i sa plakata kojima je oblijepljen grad atakiraju na nas likovi kojekakvih političara i obećavaju nam kule i gradove. Prije podne su predizborni skupovi, ljudi su zasićeni politikom i hrle navečer na naše predstave. Do podne pedesetak ljudi, navečer sala prepuna. Sala ima 600 mjesta, ali 200 ljudi stoji na nogama. Na dan kad Gordana Milinović iz Banja Luke ima svoju Evu s četiri lica u gradu je promocija Hrvatske stranke prava. Gordana mi tiho prilazi i šapne: “Joj, ali ja govorim ekavski cijelu monodramu, smeta li, kako će me publika primiti?“ „Primit će te odlično, sigurna sam, kao i sve ostale“, smirujem je. Tako je i bilo. Svi su glumci primljeni sjajno, Makove, Šopove, Mešine, riječi slušane su s pobožnom tišinom, mladi također ispraćeni gromoglasnim aplauzom, a Pejaković je publiku nasmijavao do suza.

Načelnik Čavar ne krije oduševljenje. „Ovo ni u snu nisam mogao sanjati.“, veli. Obnavljamo Igre. Objašnjavam Branku da su nekad na Igrama učestvovala institucionalna pozorišta, čiji je osnivač država, a da poslije rata imamo i onih koji su ustrojeni kao udruženja građana, privatna pozorišta, te da bi trebalo izvršiti selekciju. Ali, Branko je još u euforiji. „Ne, pozvat ćemo sve da se prijave. Festival će biti otvoren za sve koji žele doći. “Predlažem da uvedemo ritualnu ceremoniju, da načelnik na otvaranju igara predaje ključ grada Jajca istaknutom glumcu ili nekom drugom pozorišnom djelatniku“-govorim. „Imate li kakav ključ stare tvrđave ili kule?“ pitam. „Nemamo“. Branko ustaje i s vitrine mi donosi jednu kutiju s ključem. „Imam samo ovaj, to je AVNOJ-evski, ali šutite, bolje da niko ne zna.“

Branko Čavar

2003. je. Počinju svečane pripreme. Sala je pusta, nema „crnu kutiju“, pa mi u Zenici šiju crne zavjese, materijal se poručuje iz Italije. Još nije osnovana J.U. Dom kulture, ja preuzimam na sebe cjelokupnu organizaciju velikog festivala, kojem mijenjamo ime u Pozorišne/kazališne igre u Jajcu. Još sam u punoj snazi i zaista mi nije ništa teško raditi. Moram reći i to da ima kolega koji kreću iz Sarajeva u 4 ujutro da bi se nacrtali pred Brankovom kancelarijom u 6 sati, čekaju ga i nude se da budu direktori, drugi pišu pisma protiv mene. „Samo vi mirno radite svoj posao.“ govori mi Branko. „Dok sam ja ovdje vi ćete biti direktorica.“ Znam ja pozorišne ljude, ima i takvih koji odmah u činjenici festivala vide organizaciju žirija, namještanja nagrada. Za mene su Igre mjesto susreta s kolegama, svetkovina teatra, oživljavanja duha svih onih dragih ljudi iz BiH i bivše domovine, koji su se u Jajcu sretali. Stoga se odlučujem za svečanu ceremoniju otvaranja Festivala koja će biti posvećena svima onima koji su činili Festival od daleke 1971. godine. Ispoštovati tradiciju, ali i najmlađe na kojima ostaje naš teatar. Pozivam desetine glumaca, počev od najstarijih – Ines Fančović i Zaima Muzaferije, Šefike Korkut -Šunje, Vlade Jokanovića i Josipe Maurer, Zorana Bećića, Dare Stojiljković, Gordane Milinović, Izudina Bajrovića i Vlade Keroševića, do najmlađih, Belme Lizde Kurt, Ermina Brave…svi mi obećavaju da će doći.

Ja sam za gotovo pola stoljeća na sceni doživjela puno veličanstvenih trenutaka. Na kraju mojih predstava, zadnjih tridesetak godina, publika mi skoro pa uvijek priređuje stojeće ovacije, u bečkom Volkstheateru mi, nakon Bernardova Witgensteinovog nećaka, po starom dobrom bečkom običaju pravi špalir, drag mi je i veliki aplauz kojim me pozdravlja publika na promociji sramne Handkeove knjige Pravda za Srbiju u austrijskom parlamentu, kada sam, ustala i polemički sahranila kasnijeg nobelovca, dragi su mi momenti kad na Univerzitetu u Beču na njemačkom predstavljam Maka Dizdara, ili kad pred Tribunalom u Haagu igram Feral Cabaret na tribini za ljudska prava na kojem su nastupali najveći svjetski borci protiv fašizma, holokausta, Florance Hartman, Roy Gutman,Ed Wulliamy.. u svojstvu umjetničkog svjedoka agresije na moju zemlju. Publika koja je na početku dobila tekst Lucićeve parodije pjeva sa mnom na kraju: Bosna, priznata pa izdata, država iz UN-a. Imam neponovljivih trenutaka kada na kraju predstave Nura publika sa mnom pjeva Gorom jezde, kićeni svatovi ili kad u Jajcu, u Domu AVNOJ-a, u Nani Fati ljudi pjevaju sa mnom Mehmeda majka budila, kad me Splićani pjesmom prate od Cararine poljane do moga stana u Špinutu… Kažem, puno je veličanstvenih trenutaka, a trenutak obnove Pozorišnih/kazališnih igara svakako spada u red najdražih među njima. Taj dar da podižem, obnavljam, gradim, čest kod arhitekata i građevinara sam naslijedila od mog rahmetli oca. Nije mogao da podnese ni jednu razbijenu čašu, a kamoli porušenu zemlju i polako je kopnio.

Dok sam stajala uz njegovu samrtničku postelju, održavala sam ga u životu pričama kako se Sarajevo obnavlja, kako se upravo grade bazeni i kako ću ga, kad ozdravi, voditi na Ilidžu na kupanje. Oboje smo znali da samo pletem lijepe priče, ipak, njegovo lice bi se ozarilo od sreće. Drago mi je da su i on i mama, članovi KUD 29. novembar, članovi muzičke, dramske i folklorne sekcije, na čijim predstavama sam praktično prohodala dalekih pedesetih u Jajcu dočekali čin obnove Igara. Ma šta je meni bilo teško spuštati s tavana moje kuće reflektore, teške dimere, zvučnike i stalke, trpati, naravno uz pomoć svog supruga koji stoički podnosi cijelu moju avanturu Putujućeg teatra i Exiliuma, pomaže koliko može, i samo ponekad zapjeva: „Joj, što ja volim pozorište, ali ne u mojoj kući“ i voziti u Jajce.

Odredila sam da najstariji glumac dobije prvi ključ iz ruku načelnika Čavara. To je bila Ines Fančović. Ali, Ines mi se uoči obnove ne javlja na telefon. Ja sam angažirana po cijeli dan i ne slutim da ova veličanstvena glumica, prva dama našeg glumišta, leži mrtva u svome kupatilu, a budući živi sama, nema ko da nam to otkrije i saopći. Hitno zovem Zaima Muzaferiju i pripremam ga da će biti prvi u povijesti koji će primiti ključ grada u svoje ruke.

Primiče se svečani trenutak. Bilo je malih problema, ali nisam htjela započeti ceremoniju bez himne BiH. Rekli su mi da nemaju snimak, govorim da ću naručiti da mi stigne iz Sarajeva. Pronalazimo ga u Radio Jajcu. Angažiram zbor HKD Napredak da otpjeva našu jajačku „himnu“ S one strane Plive… U cijelom Jajcu se osjeća uzbuđenje, pun je grad ljudi koji me zaustavljaju na ulici: „Evo, ja došao iz Švedske zbog otvorenja, ja došao iz Mrkonjića, Bugojna, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Zenice… Napokon, tu smo. Zajedno. Nekoliko desetina glumaca i zbor na sceni, sala do posljednjeg mjesta ispunjena, a barem dvjesto ljudi stoji na nogama. Prvi put se u Jajcu zaorila himna BiH. Kako su ljudi ustali na noge, nisu više ni sjedali. Cijela sala je sa zborom pjevala, orilo se iz stotinu grla: S one strane Plive. Zatim je Branko Čavar predao ključ Zaimu Muzaferiji. Ovaj velikan našeg glumišta rekao je da će pokušati ovim ključem otključati srce svih Jajčana, a zatim odrecitirao jednu svoju pjesmu. Sjećam se da se ticala djeteta, njegovog unučeta iz nečeg što, eto, zovemo mješoviti brak. Zatim je nastao vatromet duha, desetine pjesama i monologa koji su za ovaj svečani trenutak priredili glumci bosanskohercegovačkih pozorišta. Bila je to svetkovina teatarske umjetnosti, svetkovina koja mi je odjekivala u duši kao ona svetkovina što su nam je u djetinjstvu priređivali vatrometi s Gornjeg grada za 29. Novembar. Publika se nije smirivala cijelu večer. Poslije toga su me grlili i ljubili, zahvaljivali. -Pa,shvaćaš li ti, Borićko, da ovdje postoje bošnjačke i hrvatske kafane, da se mi srećemo samo na priredbama svojih nacionalnih društava, svako sa „svojima“, a da si ti učinila da se okupimo u okviru ove teatarske svetkovine svi zajedno, i Bošnjaci, i Hrvati, i ono par Srba što je ostalo u gradu.

Slavili smo do duboko u noć.

Sljedeće, 2004, Branko je raspisao za Igre tender. Iskreno, nisam ni znala šta to znači. Branko mi je objašnjavao je to jedini pravni okvir u kojem se mogu organizirati Igre sa strane Općine, J.U. i dalje ne postoji, a ranije je pravno bilo riješeno da je moj teatar organizator. Odgovor iz Sarajeva bio je žestok. Bojkot Igara od svih pozorišta. Ja Branka,Igre i Jajce nikada ne bih iznevjerila i nastupila sam sa svojim legendarnim Feral Tribune Cabaretom. Nisu iznevjerile ni kolege iz drugih gradova. Igre su održane, a kolegama koje su Igre i Branka bojkotirale navodim samo riječi Nikole Pedlje sa Brankove sahrane: „Konačnu odluku o osobnoj istinskoj sreći i njezinom dijeljenju s bližnjima uvijek donosimo sami. Ni ljudi, ni sudbina, niti bilo tko ne može nas na to primorati. Postoje tek primjeri velikih ljudi koji nam poput pokojnog Branka ukazuju na put. Put iskrenosti, put bez oklijevanja koji se živi malo po malo, korak po korak. Zastanimo i prisjetimo se kako je lako prepustiti se ljutnji, kako je lako osuđivati, a kako je teško biti čovjekom kakav je bio pokojni Branko i zato budimo ponosni što smo ga poznavali“.