Halil Džananović: SVJETLO KANDILJA IZ MOJE BAJKE

Izdvajamo

• Volio bih vidjeti one zapamćene osmijehe, bljesak večernjih kandilja, koji je stizao do vrha planina, čuti šaptajuću molitvu uz pokorno povijanje tijela. Ispratiti pogledom svog djeda koji je meni ličio na nebeskog orla, čuti nenu kako se dovikuje s nekim nevidljivim, popiti kap vode u kojoj je sve zapisano i pročitati u sniježnom tragu toplinu koju su emitovali tadašnji ljudi.

Povezani članci

• Edin Pobrić: Marsovci u Sarajevu
• HRASTOVI KOJE OBARAJU, ŠUŽBINA KOJOM VJETAR MLATARA
• Umjesto čitulje
• Ozren Kebo: Pobićete pse, šta ćete sa džukelama?
• Esad Bajtal: Parlamentarci su na javnom ispitu vlastite čovječnosti
• FORCA ITALIJA

Majka bi popila čašu vode i malo čemera, nena bi odmotavala suhe voćke, djed uzimao abdest, a otac motao cigaretu ljute škije.

Oni nisu prošli. Oni su samo prolelujali kroz ovu dimenziju. Ostavljajući toplinu kojom ću se grijati kad god me ošinu ledeni vjetrovi i studene istine, koje tutnje u podzemnim provalijama čovjekova prokletstva. Istine u koje je bolno, ali u isto vrijeme, i poželjno vjerovati. Oni su stvarniji nego ja, jer su se oslobodili iskustva koje se uvijek ovozemnim krajem završava. Oni su moja istina, priča o meni, a ja sam samo jezičak koji pokušava da prije odlaska osmisli i odašalje nešto nalik na tanane vibracije Univerzalne ljepote.

Na neninom licu titrale su sjene zlatnobojnog pijeska iz dalekih pustinjskih dina. Osmijehom je prskala po tananim prozirnim haljinama jutra, dok je djed, vazda ozbiljan, s jednom nogom u kući a drugom u zlatorodnim poljima, pjevušio nešto što je mirisalo na zahvalu. Odlazeći, gore u brda, lahkoćom lebdenja.

Svi su nekud odlazili, samo da bi slavili povratke. Oni su težili da se otrijezne od p’janskih sanja što ih život ponekad zna nametnuti. Majka je ispod česme koja je uvijek muzikalnom bistrinom narušavala tišinu bivstvovanja prala naše sirotinjske krpe, dok je otac odlazio u pečalbu da nam zaradi za bijele gradske somune, kojima sam ja glasom četvorogodišnjaka pjevušio; dvokilašu ispucale kore tebe lola pojede do zore! Sniježna bijelina i toplota džamijskih kandila ugrijala bi nas s dalekih minareta: Eno ih, goreeeeeeeeeeeeeee!

Majka bi popila čašu vode i malo čemera, nena bi odmotavala suhe voćke, djed uzimao abdest, a otac motao cigaretu ljute škije. Mi, djeca, kao da nismo postojali u ljudskom obliku, kao da smo za njih bili anđeli, koje su oni darivali osmijesima; bombonama, kockicom šećera…Blagim dodirom djedove šake, ispucale kao (krvo)žedna zemlja u Libiji.

Sinhronizovani život protkan bajkama, koje su dopirale do daleke pećine u kojoj je sve počelo. Iz koje je izašao čovjek! Na kog se slila sva svjetlost, vjekovima sakupljana u toj špilji. Svjetlost protkana gorčinom Tvorca i Sanjara. Iza njegova hoda, u pijesku su ostajale stope iz kojih će nicati nova civilizacija, kultura, nauke, hodoljublja slična onima kad Zuko Džumhur s Mirzom i TV kamerama obilazi naše spavače- koji ne sanjaju. Ljuti beduini šaputali su njegovo ime, dok je On, zanešen nebeskom grmljavinom, izgovarao stihove kojima vjekovi neće moći ništa.

Sve se na neki neuobičajen način, kad su naši prostori u pitanju, presvuklo u neke drugčije haljetke? Presvlake koje mi ponekad liče na prve fotografije ispod ljutog Prisoja, s proljeća, kad se zmije šarke, crnke, poskoci i uskoci presvlače. Ostavljajući stare kože u njedra vjetrova, kože čudnih šara iz kojih se čitaju otrovne poruke.

Šta se dogodilo one noći kad su se ponovo usijala sela i čaršije, kad su džamiski vrhovi kleknuli, kao da i sami čine sedždu?! Kad su u zapjenušaloj oluji maloumnika, uz bolan vrisak, umjesto latica ruža i behara, jednog proljeća, padali minareti po Bosni i Hercegovini.

Volio bih vidjeti one zapamćene osmijehe, bljesak večernjih kandila, koji je stizao do vrha planina, čuti šaptajuću molitvu uz pokorno povijanje tijela. Ispratiti pogledom svog djeda koji je meni ličio na nebeskog orla, čuti nenu kako se dovikuje s nekim nevidljivim, popiti kap vode u kojoj je sve zapisano i pročitati u sniježnom tragu toplinu koju su emitovali tadašnji ljudi.

Život je vječan a mi smo prolaznici kroz njegove vrtove, aleje, zlatorodna polja i noćne košmare…Prolaznici koji su nagrađeni najvišom mogućom nagradom Univerzuma: Bivanje nije dokaz da se postoji već da se nađe put do postojanja. Jer ne postoje nikakve mogućnosti da se objasni početak svega a samim tim ni kraj. Zato; zagrli sebe kao odsjaj i ne drhturi kao svjetiljka kojoj je plamičak tek nagovještaj.