Gdje sam ih ostavio tu su i čekali. Neobično bijaše da su skoro svi u usta natrpali lišća i trave, ne da bi ublažili glad, koja se izgubila u strahu što nas je okovao, već da tako zaustave najezdu krikova, koji su počeli nemilosrdno razarati našu psihu. Gore, na vrhu brda, čekali su nas ostali. Radi sigurnosti nikad nismo u selo silazili svi, nego u što manjim grupicama.
NAŠ GRADIĆ BRATUNAC PAO JE U SRPSKE RUKE BEZ IJEDNOG PUCNJA!!!
Kasnije ćemo čuti priču, od koje se ne može napraviti nikakva valjana (u smislu bilo koje vrste razuma) rekonstrukcija, niti postaviti odgovarajuća dijagnoza. Civilizacijski gledano, Darwin će ponovo dobiti šansu. Mada ćemo ga svi negirati i svi mahati svojim etničkim pripadništvom ili otpadništvom, jer, naprosto, nemoguće je poimanje da Zvijer, koja je dovela te ubice, stanuje na nebu. Rekonstruirati tu priču nepojmljivu za ljudski razum pokušao je i pjesnik Branislav Petrović, u pjesmi: „Klali smo se malo među sobom“. ”Za nama nerazuman lelek nedostojnih/ ispred nas ciljevi uzvišeni/ iznad Zver koja nas vodi putevima Gospodnjim… “
Jer u taj poremećeni redoslijed hemijskih reakcija u mozgu (emocionalni sklop) dželata, zavedenih i zaraženih, može proniknuti isključivo pripadnik njihova etnosa. Jezik nije nemoćan, jezik je jedino sredstvo pomoću kog možemo razumjeti tragediju svijeta koja traje od Kaina i Abela…
Halil Džananović
Buđenje nekih misaonih procesa i samospoznaja u nama i oko nas, konkretnije; prepoznavanje svog etnološkog korijena i bića, tradicije, nije počelo nikakvim novim mesijom, nikakvim signalom s uznemirenog, ali i nezainteresiranog neba. Naša srca su počela da drhte u ritmu (ne)vjerovanja, tek kad je nad žrtvom s rasporenim prsima, po ko zna koji put – u nekom pakleno ‘anđeolikom zanosu’, zajedno s okrvavljenom kamom, zaplesala ”ruka spasitelja”…
Ispaljen pucanj je bio jači od tihog poziva na molitvu, a zaglušujuća jeka crkvenih zvona ispratila je taj pucanj zajedno s vrištećim poskakivanjem krezubih snaša kao neku vrstu bogojavljenja?! Mi nismo imali izbora biti ono što smo bili, ljudi, prije svega, mi smo već prvim trubama prisiljeni da biramo između smrti, na dva načina. Nas su kame i topovi konačno probudili, ali, podaleko od nas, u utihlim odjecima uspavanih molitvi naših usnulih predaka.Tog dana, kad su došli i u njegov zaseok, rahmetli ef. Mujki tješio je narod – govoreći: „Ne bojte se ničeg, jer ako nas pobiju samo zbog pripadanja islamskoj vjeroispovijesti, znajte da ćemo svi biti šehidi.”
Nisu ga mogli čuti. Mnogi ga nisu ni čuli, a ni razumjeli. Jedni su već umirali, jedni sasvim mijenjali pojam o vremenu i stvarima, pojam o sebi i svijetu koji je pokazivao čeljust paklenih nakaza. Svo nesrblje je pod prijetnjom naoružanih ubica iz Srbije i dojučerašnjih miroljubivih komšija (kao kad kauboji tjeraju stoku) satjerano na gradski stadion, radi navodnih potpisivanja lojalnosti novoj vlasti.
Zatim su na stadionu počeli razdvajati i odvajati; svi muškarci na jednu, a sve žene na drugu stranu. Prozivali su po već pripremljenim spiskovima: Prvo imena koja su značila nešto; položaj, funkciju, članstvo u SDA, mladost, snagu. Ili ako te je neki komšija već zbog nečeg, negdje, nekad pribilježio… Fiskulturna sala u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ odabrana je kao tamnica, ali i kao teren za saslušavanja, mučenja, silovanja i likvidacije. Minoran je broj onih što su zakoračili, koji će ponovo, živi, ili bar donekle prisebni, iskoračiti iz te klanice.
Jedno jutro ušli su u salu. Bio je 13. maj. Ušli su spremni za „posao.” U prepoznatljivim crnim odijelima i s potrebnim alatkama. Iće i piće je već bilo tu, na školskom stolu. Pred očima onih koji su umirali od zagušljivosti i žeđi. Od straha. Od bejzbol palica. Od reaktiviranih kama. Od mržnje koju vjekovi nisu ni zaliječili, ni objasnili. Makedonac, tako su ga oslovljavali, pitao je: „Ima l’ ovdje ‘odže?”
Šutjeli su, ljudi skamenjeni. Šutjeli su budući mrtvaci. Šutio je i ef. Mujki.
Makedonac je u sebe sasuo pivsku flašu, rukavom obrisao njušku i ponovo upitao: „Ko je ovd’e ‘odža, ili da koljem redom”, dodajući, „dok ne stignem do ‘odže.”
Ef. Mujki se javio i izašao iz sabijene gomile od nekoliko stotina sužnjeva.
Zujanje muha zvonilo je salom. To je ta zagrobna tišina i iščekivanje, tokom gledanja horora, da mrtvac zavrišti, da krv pljusne, da glava poleti, da oko iskoči, da ruke budu tamo.
Na zidovima škole, na crnim tragovima sasušene krvi, u svom sitom zanosu, plesale su muhe. Rojile se. A fleke nisu bile na poderanom i ugaženom parketu. Krvave i potamnjele fleke svakim su danom klizile naviše? Uzdizale se, kao pandan mitskom uskrsnuću koje se, na neki način, još jednom skrnavilo. Neke su stigle čak do rubova plafona! Iz drhtećih ljudi, maksimalno prigušene, treperile su molitve: „Allahu svemogući!“
U podrumu škole, među već likvidirane, počele su stizati vojske izgladnjelih crva. Crvi su radili za crve.
Za to vrijeme, u izvorištu zla, u paklenim odajama, iz svog zloslutnog prijestolja, Đavo s bokalićem iz kog se dimilo i štapićem u ruci, zarastao u bradu i godine, tumačio je gluhonijemim sljedbenicima da su crvi zemaljsko plućno pomagalo?! Zemlja mora disati, kroz nju mora propuhivati, zato su crvi naši saradnici, a izdajnici naših korijena, naša sirovina?”
„Samo je srpska krv – sveta krv?! I ona se ne smije proljevati”- zaključio je kmekavi patrijarh (kako ga je doslovno nazivao veliki Mirko Kovač).
Još jedna scena u nizu. Još jedan krvoločni ples žrtve i dželata iza koga su, odložene uza zid, režale žičane omče, čelične šipke, bejzbol palice. Zid ubica, moglo bi se kazati, jer su se sa primitivnih vješalica (klinova), podsmjehivale „kragujevčanke 41“, „kalašnjikovi“, „Rambov mesožder“ i, za početak, debelo uže od ljute konoplje.
Padoše prvi udarci. On se ne pomače. Psovke. Najružnije. Takve gadosti samo gadost zna smisliti, kao fekalije što znaju tajnu neprijatnih mirisa. Zatim je Makedonac dograbio pivsku flašu, sipao sebi u pogana usta, zatim prinio Mujketovoj glavi, koja je već počela da natiče od udaraca, ugurao mu flašu u usta i sasuo smrdljivu, kiselkastu tekućinu. Mujki to ispljunu na pod. Makedonac se razjari i dograbi bejzbolku, pa poče mlatiti psujući. Efendija posrnu, u zagušljivom vazduhu, u ništavilu neljudske bijede, zalelujaše komadi kože, otpali od udaraca, s glave zajedno s plavom Mujketovom kosom. Ruke mu se mahinalno ispružiše da uhvati kožu i kosu, da ih vrati na svoje mjesto, kao kad insan spalu kapu vraća na glavu. U tom trenutku se srušio.
Udarci čizmama u slabine natjeraše ga da se s poda ponovo podigne. Mujketova glava je, od udaraca, već toliko natekla da se ostalim, zgrčeno-skamenjenim žrtvama, činilo da je veća od cijelog tijela. Naredili su mu da digne tri prsta, da digne već polomljenu ruku. Ruka se pokrenu i iznad nateknute, udarcima totalno izobličene glave, ukazaše se dva prsta, taj sanjalački simbol pobjede i ljubavi: Viktorija!
Ustajali vazduh rasiječe metalna šipka, otvarajući nove rane, uz jasan zvuk pucanja već polomljenih kostiju!
„Pevaj ‘odža srpske junačke pjesme.“
Niko više ništa nije čuo: Svojevrsni trans, u koji je zapao dželat, i neobjašnjiva otpornost Mujketova, nadvisili su sve, i izdigli se iznad svih. Od strašnog prizora sve uokolo k’o da bješe pomrlo. Čak i drugi dželati. Umjesto četničke podriguše, začuo se prigušen, više šapteći, tekbir “Allahu Ekber!”.
Sjevnula je kama, nakon čega je po parketu, drhtureći, poigravao Mujketov jezik. Zatim palica; sa skoncentriranom mržnjom skupljanom vjekovima uz gusle i rakiju u pećinama i pojatama i čobanskim kolibama. U najdubljim ponorima čovjekova prokletstva i zlopamćenja. Udarac u potiljak. Po parketu se prosula siva masa! Radi sigurnosti, dželatova kama još jednom, kroz vrat, siđe u već mrtvo tijelo. Preživjeli će kasnije kazivati da je samo jednom tokom mučenja uzdahnuo i izgovorio: „Ah, majko moja!“
Čitavo vrijeme orgijanja satanskog sina, u žrtvi je trajao svojevrsni obred. Molitva. Nije to bio poziv u pomoć, već molitva za prelaz, lakši prelaz preko truleži tijela, preko zadaha raspadanja, preko zaludnosti trajanja, preko bolećeg trenutka u bit (ne)postojanja.
(Nastaviće se)
ENG
