ENG
Roman u nastavcima: Srebrenički rulet (1)
(Količina životinjskog nagona koja se probudi u nama i, eventualnog, ljudskog u njima odlučit će žestinu, tok i ishod rata).
Piše Halil Džananović
Presluš’o sam, po ko zna koji put, obje trake na kasetofonu. Sjećajući se nedoumica tokom prvog preslušavanja, prije petnaestak godina. Tad’ sam iskreno računao da, ukoliko se usudim priču premjestiti na papir, na ponižavajuću bjelinu, trebat će mi, računajući na moju lijenost, boemski način ‘potrošnje života’, boleštine… nekoliko godina. Naravno, nisam računao komu, koja će me, u međuvremenu, strefit’. Tako da ću, kad se vratim, imati iskustvo bez kog’ moje vjerovanje u ovu priču nudi neki drugi smisao. Imaću iskustvo mrtvih. Imaću na raspolaganju i njihov jezik koji sam osluškiv’o tokom sedmodnevnog mrtvila. Da ne rečem komičnog stanja, ali to je to. Iskustvo o kom se šuti i koje se želi zauvijek zaboraviti. Pa ga ni ja više ne pominjem, da ne vrijeđam beskrajne kolone koje se nižu kroz ovu priču.”
„Mene su, za to vrjeme, zvali ratnikom i to s’ velikim slovom “R”, ali ti me nemoj tako oslovljavati, već jednostavno imenom. Upamti me imenom il’ još bolje upamti me kao sina Fatminog i Mehmedovog, kao Hisana” – dodao je. ”I još jedna sitnica”, – blago me je upozorio. „Ako nekad, nekom, negdje, budeš pripovijedao ovu priču, reci mu da i ti sumnjaš u njenu istinitost. Molim te, reci mu“ – kazao mi je. Uz iskreno čuđenje samom sebi, jer ni on, „Ratnik“, nije bio siguran. Samo se malo namrštio dotičući tragove rata po tijelu. Dok mu je brazgotina na licu, od rane iz srebreničkih kanjona, na neki način, oživjela. Kao da je zaprijetila da će progutati i mene i ovaj bijedni kasetofon. Mene, željnog nevjerovatne priče, iz koje još uvijek grgoljaju šapati mrtvih. Brazgotina na njegovom tijelu, koja nikad’ neće zacijeliti, jer se hrani nečim iznutra, nakon podrhtavanja, kao da je zinula. I krenulo je.
Halil Džananović
SREBRENIČKI RULET
„Samo tako ću da izbjegnem sva buduća, eventualna, iskušenja s kojima bih povrijedio Tebe, Bože moj! ( Uostalom, zar Ti ovakvo moje postojanje nije dovoljna uvreda!?) Dakako, bit ću lišen i gorkih osjećanja i nedoumica u vezi Tvog nečinjenja. Pa i oni, što su okružili Srebrenicu, spremni da žive ljude spaljuju, računaju na Tebe. Skoro da ti naziru osmijehe u blistavim noževima, koje oštre. O, smrtolikosti, oivičena mojim međama od kostiju i mesa! Umrijeti u borbi, samo zato, da bih potvrdio veličanstvenost stvaranja, samo zato da dokažem svoj pravi put (?), svoju krvavu vertikalu padanja! Nasuprot logike bolesnog razuma, koja ne pojmi ništa, osim buđave mitologije u kojoj je jedino, iz krvave fleke, moguće dosegnuti nebo.“
Ogorčeno, šapatom, izgovorio sam ove tuđe riječi, dok sam zakopavao džepni Ku’ran i jednu jedinu roditeljsku sliku. Naime, sve je išlo u tom pravcu da će se i moja „zla krv“ rasuti po ovom kamenjaru, a ja nisam želio da kapne na knjigu ili sliku. Dvije svetinje s kojima sam morao da se rastanem, kako bih bio siguran da ih ničim neću povrijediti. Pa čak ni svojim umiranjem. Zakopavanje svete knjige i slike bila je, na neki način, dženaza roditeljima, jer sve što sam mogao dotaknuti, odnosno što je ostalo od, i iza njih, bio je pepeo, koji se stidio što je pepeo. Pa se zato, bez naročitog opiranja, predavao drinskim vjetrovima.
Upravo smo, te majske večeri 1992. godine sišli, po ustaljenoj subotnjoj šemi, s planine u kojoj smo se krili. Ja, brat mi Hanis, Sidik, Deniz, Bakir… Sišli smo da oni uzmu hranu, da vidimo stare roditelje, žene, djecu… Naša kuća je još dogorjevala, dok Bakirove skoro da nije ni bilo. Samo pepeo i garež koji su se vrtili na sve strane. Od našeg zaseoka ostala su samo zgarišta. Mirisalo je na spaljene ljude i na njihove najbolnije smrti. Nije bilo moguće sve to namah shvatiti. Nije bilo moguće, u tom trenutku, biti čovjek, a ni životinja, jer su se dijelovi tijela počeli kočiti. Na jednom mjestu, sa zgarišta, od Bakirove kuće, koje se smirivalo, vjetar je zagrabio gomilu pepela, a ja sam ugledao strašniji prizor i od samog zgarišta. Komad ljudskog tjela, komad nečije plećke s par ogoljenih rebara još je gorio! Skočio sam i zario šake u vreli pepeo. Rukama sam gasio nekog ko je već, na silu, bio izgašen. Doticao sam vatru, a nije pržila, kao da sam imao vatrogasne rukavice. Bol se javljala negdje unutar mene, grizući me i budeći instinkte životinje koja je ranjena, ali još snažna i veoma opasna.
Moj izbezumljeni pogled spuštao se prema gradu i zastao na obrisima tetkove kuće, koja je bila na dnu zaseoka. Niko od nas nije progovarao, ne znam zašto, ali svi su gledali u mene, vjerovatno, očekujući da nešto kažem, predložim, vrisnem… Stavio sam kažiprst na usta i zagledao se u družinu. Kad sam shvatio da su me razumjeli dao sam se u trk. Dobio sam nadu, a to mi je davalo snagu, da su, možda, naši pobjegli kod tetka Husana i tetke Dine. Oni su, tetak i tetka, imali zeta iz Srbije. Njihova najstarija kći Umra bila je udata u Loznicu. Njenu kćerkicu, a svoju unuku, tetak Husan je volio najviše na svjetu. Tako je govorio, tako se i ponašao prema unučici Vesni. Kako sam se približavao, tako se i nada gubila…
Svuda uokolo vladao je tajac, pa sam mogao čuti sopstveno srce, koje se oglašavalo sve jače i jače. Tetkovo dvorište bilo je pusto, nigdje nikog, ni čovjeka, ni psa, ni mačke…
Sve se sklonilo u svoja skloništa, dok ne prođe Srbija. Prošao sam verandom i zakoračio u dnevni boravak. Ugledao sam tetka Husana i dajdžu Redžana, sjedili su na trosjedu, jedan pored drugog. Sjedili su nekako zgrčeno s rukama malo udaljenim od tjela, kao da su se spremali da nekog zagrle. Bili su obojica okrenuti Zapadu. I oba su na čelu imali crne otvore iz kojih više ništa nije curilo. Ni život, ni smrt. Okrenuo sam se oko sebe i ugledao tetku Dinu. Polovinom je bila u dnevnom boravku, a polovinom u špajzu, srezana rafalom preko struka, kao da je gledala prema tetku i dajdži Redžanu. Grabeći, divljim skokovima, uzbrdo prema družini, čuo sam da se u gradu, zbog nečeg, vesele. Preglasnu muziku iz bašti kafića povremeno bi nadjačao po neki rafal. Očito je da su komšije, zajedno s dragim, do zuba naoružanim gostima iz Srbije, nešto proslavljali.
Kako sam ih ostavio, tako sam ih i zatekao, moj brat, dajdžići i rođak Bakir bili su kamene statue, koje dišu i pate. “Moramo nazad u planinu” – rekao sam im, dodajući da nema živih i da čak ni životinja, mislio sam na pse, mačke, kokoške, nema. Zatim sam pogledao prema kućici mog psa Vučka. Nije ga bilo. Lanac je bio tu, kožni kaiš koji ide oko vrata bio je iskidan. Oko Vučkove kućice primjetio sam krvave fleke na zemlji.
„Idemo“, – govorio sam im poluglasno i zagledao se u džanariku na kojoj se zloslutno njihala jutena vreća puna pijeska, u koju sam ispucavao svoje udarce za vrijeme vježbanja karatea. Učinilo mi se da je vreća na jednom mjestu progorjela i da pjesak curi napolje. Gonjen nekom nerazumnom silom, iz moje nutrine, potrčao sam prema vreći, skinuo je na zemlju, zbacio jednu patiku s noge, trgno nož kom sam nadjenuo ime „Zari“ odsjekao parče patike s unutrašnje strane i postavio ga u vreću. A nož je bio očev „šljivovac“, kojim je on nekad sjekao duhan. Kad sam zaustavio curenje pijeska ponovo sam vreću vratio na džanariku i dao znak ostalima da krenemo. U sebi sam pomislio: da Srbi znaju kakav rat u meni počinje, ostavili bi me da sam skončam, da se razorim bolom iznutra, da odem s ove, zgarištima išarane kosturnice, da odem ne povrijedivši nikog. Da odem odakle sam došao, tiho, sa suzom koja je zastala na majčinom licu kad smo se poslednji put pozdravljali. Da smo znali da je posljednji, pa da kažemo sve jedno drugom, sve što nas je zbližavalo, ali ipak smo se napričali, u mimohodu, u poslu, usput, pri mojim polascima na treninge. Voljeli smo se očima tako jako, kao što to samo mogu sin i majka.
Vukli smo se uzbrdo. Kao najobičnije sjenke pune bola i straha, nesvjesne da će ih prvo svjetlo uništiti, progutati. Ali nas će progutati mrak. Najcrnji mrak koji se sručio iz ljudi na ljude. Jesu l’ oni ljudi – pitao sam se u sebi. Dok sam polako shvatao narastanje moga sirotinjstva. Dok sam se tajno, zauvijek, opraštao od doskorašnjeg bogatstva. Što smo više odmicali, od spaljenog sela, mene je sve više vuklo da se još jednom vratim. Da ponesem sa sobom ono što je u vreći ostalo. Rekao sam družini da sjednu, da šute i da me sačekaju.
„Moram se vratiti, nešto sam zaboravio i ne pitajte ništa. Čekajte me.“
Dok sam se vraćao prema zaseoku, donio sam čvrstu odluku da ni jednom od njih ne govorim o tajni koja me sve više muči. Bojao sam se da bi to bilo kontraproduktivno, jer strah je u svima i ne znam kako bi tajna djelovala na njih. Možda bi se uplašili? Možda bi pomislili da sam potpuno skrenuo s uma, a samim tim ne bi mi više vjerovali. Ponovo sam došao do zgarišta, skinuo vreću, ne pazeći je ovaj put, zarivši „Zarija“ u njen trbuh. Pjesak se počeo rasipati na sve strane, a tajna se po običaju zabijelila, s tajanstvenošću iz koje je dopirao osmijeh ili podsmijeh. Stavio sam je u ruksak, u kom su bili još neki antiratni, odbrambeni predmeti, koje sam u sumrak balkanskog uma, sam i uz pomoć obućara Halima, pripremao. Lako se ugnijezdila među kožnim predmetima, jer je bila veličine pesnice. Za – zlu ne trebalo.
(Nastavit će se)
