ENG
Halil Džananović: Refleksija noćnog košmara
Autor/ica 👤Halil Džananović
Povezani članci
Ilustracije: Šukrija Meholjić
REFLEKSIJA NOĆNOG KOŠMARA
Sanjao sam kako ljudi vode ljubav,
I djeca kako vode ljubav,
I dželata koji je čekao da ispuni svoj zadatak,
Da ispuni prazninu,
Da ubije dosadu i zadovolji masu,
Koja je urlala – ljubav mora na vješala!
Ljudi su umjesto ratova vodili ljubav.
Jesenjin je plesao sa Isidorom
U transu i u votki, na snijegu,
Sve se kretalo i vrtjelo u krug.
Bili su nagi, bez odijela i kože,
Samo bijeli kosturi, ljubav i snijeg.
Na trepavicama su mi visjele slike
Neke nove Gernike,
Na jezik se obrušavala crna simbolika,
S koje su kapali ostaci Muncheovog krika.
U daljini je lepršala Lorkina pjesma,
Iz nje su lajali psi preko rijeke,
I čeprkali po zgarištima kuda su prošle
Kažnjeničke ekspedicije.
Cijedio sam vodu iz sebe, i gasio požare
Što su buktali u mojoj priči.
Ima još nade – rekla je žena u bijelom,
silazeći niz razbacane stećke
S devetog nebeskog kata.
Ima još nade – rekao je vojnik,
Dok je zakucavao čavle u Isusovu ruku.
Ima još nade, rekao je general
I naredio da sravne Sarajevo.
Ivan Goran Kovačić skupljao je svoje oči
Koje su sličile na klikere za igru podivljalih.
Na grani se, u slobodnom stilu, njihao Miljković,
Negdje iz magli dopirali su umrli glasovi
Onih, što imaju svoje vođe koji umjesto njih žive:
„Rade“, vole, i zamke grade…
Ništa se nije dalo razaznati
U odjecima turbofolka, u graji golišavih koka.
Na trulim daskama sjećanja,
Na rubovima zaborava,
Igrao se besmrtni „Derviš i smrt“.
Tin Ujević je ispijao munje
S nekim od braće iz svemira,
Pismo koje su nam poslali
Završilo je na lomači, jedne noći u Nirnbergu,
A vatra je stigla čak do Sarajeva.
Ima još nade za „Sveta ratišta“,
Jer stižu nove pošiljke mržnje;
Neistrijebljeni žele istrijebiti,
Dok vatrom i nožem čuvaju svoju priču,
Nevinu i strašnu.
Zaboravljenu da se završi u tamnoj vučjoj jazbini.
Ima još nade, govorio je Hitler
Dok je sanjao atomsku bombu.
Podigao sam jednu otrgnutu ružu,
Mirisala je na mlado tijelo;
Nezrelo i razoreno, zaraženo,
Zamirisalo je i jutro puno Nobelovaca
Koji su izumirali na poleđini krvavih primirja,
U eksploziji odobrenja
Poprimili smo zakone divljine,
Opstaju samo najjači.
Snagom mudrosti, u tišini i molitvi,
Umirat ćemo između korica
Odbačene knjige i onog jutra
Kad se nismo smjeli probuditi.
Umirat ćemo pod granama, na koje odavno
Ne slijeću ptice selice,
A graktanje naših vrana sve više sliči na plotune
Koji će nas dokrajčiti.
Sanjao sam kako svijet vodi ljubav na strijeljanje!
Svi su vodili ljubav, radoznala djeca
Pipala su joj skute,
Zavlačila se u nju,
I djeca su vodila ljubav.
Strašan san!
INDONEZIJSKI LEPTIR (Papilio blumei)
(Za Šukriju Meholjića)
Vidio sam ga, uživo
Krilokrili ČOVJEK
Dugovječan
Oštar
Brz
Sličio je na leptira
Iz neke druge dimenzije
S njegovih krila
(umjesto zvjezdolikog praha)
Rosio je garež, crnilo, dim i pepeo
Pjevao je feniksovskim glasom
Pjenušavo, kao Drina
Kad je pregrađuju
Pa ruše
Pa podižu
Pa obaraju
I sami, na kraju, od umora i mržnje padaju
Vidio sam ga svuda uokolo
Na slikama
Na grafikama
Na poleđini nezaborava
Na nebesima
S kojih je pepelom našeg Podrinja
Šaptao crnilom na bijelo
Bjelilom na crne nam obraze
Pitao sam ga, zaprepašten;
Gdje su Ti ljudi
Na grafici
Skici
Slici
Crnobolnih
Odjeka
Ima li ljudi
Ima li čovjeka
Pa nema ih
(Čast izuzetcima)
Da ima ljudi
Ne bi bilo Potočara
Reče mi Čovjek
I ode prema Sjeveru
Da kruži
Nad praznom bjelinom
Nad našom crnom istinom
Halil Džananović
Autor/ica 👤Halil Džananović
