Halil Džananović: PAKET – BOMBA

Povezani članci

• Faruk Šehić dobitnik nagrade Evropske unije za roman Knjiga o Uni
• „Priča i Ideologija – semiotika književnosti“ Edina Pobrća
• NAZIV KOJI NIJE DODIJELJEN
• Gajo Petrović: Moć, nasilje i humanost
• Edin Forto: U tramvaju za Hrasnicu
• OBLIKOM SAM KAPLJA . . .

Foto: Flickr

Sto godina samoće je iscurilo i sad u pijesku djeca prave kule dok psi ruše napravljeno, igrajući se s koskama koje su zakopali neki drugi psi.

Halil Džananović

Taman sam se ugnijezdio iza činijice sjemenki (bez čipsa koji mi proklizava) čekajući akcioni triler, kad kroz gluhu tišinu mog umišljenog postojanja odjeknu zvono interfona!?

– „Alo“ – ko li je sad u ovo nedoba, prođe mi kroz ‘tintaru’?

– „Poštar“ – čuo sam odgovor.

Prvo što pomislih su, naravno, računi… ali, sve je uplaćeno, a poreznici ne dolaze ‘vako’ kasno!? (U Holandiji, tokom kasne jeseni i za zimskih dana, mrak počinje između četiri i pet popodne, a nekad traje i tokom cijelog dana.)

– „Imam hitan paket za vašeg komšiju, a u stanu nema nikog“ – dodao je.

– „Dobro, to je moj dobri komšija“, – rekoh uz dodatak – „ja ću preuzeti pošiljku“.

Napolju je lilo k’o iz kabla, idealno vrijeme za umiranje (mada se grobari u takvim uslovima mole za sve žive). Jedino tad i nikad više, jer valja, ipak, platu zaraditi. Šta bi grobari da nije umiranja? Oni nemaju mašte. Pa da, recimo, sahranjuju naše uspomene. To su prosječni, obični, hladni ljudi. Nemaju emocija. Ničeg. Struganje il’ cika lopata u izmaglicama na kraju grada uz graktanje vrana, zasuta strganom kožom drveća, i pokojim uplašenim pogledom budućih stanovnika livade bez zvuka, jeste sve što tom prizoru daje smisao koji ništa ne obećava.

Godoa smo, ionako, uzalud čekali. Generalu nije im’o ko da piše. Zato je on naredio plotun po položajima s kojih je trebalo stići naparfemisano pismo. Sto godina samoće je iscurilo i sad u pijesku djeca prave kule dok psi ruše napravljeno, igrajući se s koskama koje su zakopali neki drugi psi.

Poštar se popeo na sprat i predao mi omanji paketić, već pomalo iskis’o. Spustih ga na stol pored sebe i nastavih da pratim film. Nakon frtalj (četvrt) sata skamenih se, ne namah, al’ skamenih se! Mada je s pristojne udaljenosti peć, koja na fotografiji liči na polukamin, šeretski namigivala šireći prijatnu toplotu… Identična scena: na vratima u kišnoj noći prosijeda prilika od poštara prima paketić, otprilike iste veličine i iste boje!? Prilika se dovlači do boravka i spušta paketić na stol pored sebe, nastavljajući da bulji u TV ekran, na kom se odigrava scena nekog akcionog filma. Buuuuuuuum! Odjeknulo je i ekran poprimi ružičastu sliku, dok se krv razlijevala po okolini, a ljudski komadi padali nazad kao meteori.

Protrljao sam oči. Dodatno me trgoše sirene hitne pomoći il’ policijskih kola koje Amsterdamom odjekuju svake noći. Film je nastavio bez moje pratnje. „Jesam li možda upao u Zonu sumraka“ – pomislih? „Ne! Da jesam, ne bih imao ovakvih misli.“ Zgrabio sam paketić i pogledao: adresiran na ime žene koja živi s komšijom, onako, u solo-braku. Paket je poslat iz Kameruna. Čuo sam od njeg’ da je tamo imala jedan neuspješan brak. „Hm, možda je to-to?! Mrka rasa, osveta, ljubomora…“ Svakakve pizdarije me spopadoše.

Odnio sam paketić u kuhinju i sjeo za računar. Prebacio sam neke ‘važne’ pjesme, zapise i priče na mail i uputio ga na bratovu adresu. Bratu sam na brzinu napis’o da mi kompjuter čudno kašljuca, stenje, zvrnda, bubnji… k’o gladnom kad crijeva zavijaju. A ja, momentalno, nemam ni jedan prazan CD, razmišljajući ako se ‘dogodi’ da bar on glavu ne razbija, da skuži da sam znao. Što može da ga zadovolji, da sam i eventualni otpor pružio. Mada, kad kucne, tu nema otpora.

Prvo sam, zapravo, pomislio da paketić zavitlam kroz prozor u mrklu i kišovitu noć. Al’ šta ako se pod nekom strehom, neke noćne ptice, zajedno s mokrim perjem pokušavaju osušiti, šta ako ubijem nekog ko nema ni adrese? I, ko sam ja da prekidam igru sudbine i zaplićem ionako zamršene niti koje povlače nevidljivi?! Onda sam paketić iz kuhinje premjestio u kupatilo, smjestivši ga u krajnji ugao iza veš-mašine.

Vidno podrhtavajući, palio sam cigaretu za cigaretom za malim stolićem, u maloj kuhinjici, kamo sam se iz dnevnog boravka poodavno samoprotjerao, nadajući se da ću tako smanjiti ovu ružnu, da ne kažem, divljačku naviku. Gaseći dopola spaljene cigarete, ulazio sam u boravak povremeno bacajući pogled na TV, na kom je film i dalje išao svojim tokom: pucnjava, mrtvi, dim, suze, sahrane i zakletve da slijede osvete.

Onda se tišinom prolomio stravičan zvuk koji je najavljivao katastrofu. Mahinalno se bacih na pod i pokrih glavu rukama. Pred očima mi se pojavi Tito na Sutjesci: Švabina bomba i Titin vjerni pas Lukas koji skače na Tita i tako ga spašava sigurne smrti.

Signal za uzbunu sve se više pojačavao, a ja skamenjen, mada sam želio, ni da kriknem!

Zadnjom snagom ostatka svijesti shvatih da signal dolazi iz kuhinje. Protupožarni alarm je reagov’o na oblak dima od bezbroj cigareta. Jer sam u tom paničnom strahu zaboravio da bar malo proluftiram ionako malu kuhinjicu, a i bijaše kasna jesen. Hladno doba na Zapadu.

Nekako sam se pribr’o, uz kocku šećera ispio pola litra vode, i poput ranjenika koji se izvlači iz rova, podrhtavajući, iznio paketić iz kupatila i iz stana, ostavljajući ga pred komšijska vrata, odlučan da pratim svaki dolazak i da komšiju upozorim na eventualnu opasnost. Osluškivao sam ja taj paketić i nisam čuo nikakvo otkucavanje. Ali, danas je sve moguće: i bez tog otkucavanja, ljudi dobiju krila i lete, lete, lete… ne u nebo, već u komadiće.

Uto ponovo zazuja i zapišta! Skočio sam i pogledao uokolo. Zvuk se ponavljao i ježio mi kožu… Ponovo sam čekao eksploziju! U panici, jedva skopčah da zvuk dolazi iz mobilnog, koji je javljao da je upravo prispjela nova poruka. Aha, pazi da neću! Sjetih se scena u kojima glave padaju uz pomoć mobilnog. Mobi se još jedno vrijeme tres’o, šet’o po stolu, zavij’o i… umuknuo. Čekao sam, pomalo se opraštajući od dobrog komšije, koji me odvezao na aerodrom kad sam polazio za Bergen, pitajući me dobrokomšijski kad se vraćam da me sačeka. Ljudina!

Čuo sam nekog na stepeništu i kroz „špijuna“ spazih komšiju. Otvorih vrata i pokazavši na paketić riješih da ga upozorim.

– „O, hvala ti komšija,(!), moja Felidija je već oćoravila zavirujući u poštansko sanduče. To joj je neki važan poklončić“. – zanijemio sam, odbio poziv na kafu i vratio se u sobu.

Zurim u staklo o koje navaljuje vjetar i udara krupnim kapima kiše koje je usput zagrabio.

Film konačno završava. Ne želim da pratim, ali čovjekovo prokletstvo za radoznalošću je i u meni, ono najjače, pa krajičkom oka hvatam završnu scenu: obilježen član zloglasne „Koza Nostre“, koji je u jednoj neuspjeloj otmici maloljetnog djeteta ubio to dijete, teško je ranjen. Njegovi su ga ipak izvukli i spasili. Nakon sedmodnevne kome došao je sebi, ali s vidnim psihičkim posljedicama. Počeo je da reaguje i da se ponaša kao dijete, da koristi dječje igrice, kupuje lutkice, priča sam sa sobom. Njegova subraća su ga pratila i primijetila da on sve više, naglas, ponavlja u tim svojim monolozima, tumarajući besciljno ulicama i parkovima, njihove akcije, pljačke, ucjene, kidnapovanja… Naredba je glasila: „Ugasiti ga!“

Teška nepogoda nad Sicilijom. Poštar zvoni na vrata tog tipa što je podjetinjio, obilježenog člana „Koza Nostre“. Tip prima poklon i ulazi unutra. Kamera šeta po oblacima, bilježi praskove gromova nalik na novogodišnje vatromete, samo, nekako prijeteće. Zatim, u kadru dnevni boravak, na TV ekranu ide neki akcioni film… Razilazi se dim… Ostatci ljudskog tijela svuda uokolo. Pred odjavnu špicu na okrvavljenom, propratnom pisamcetu stoji napisano: „Ova lutka igra, pleše i pjeva glasnije od Tine Tarner!“

Samo stisneš crveno dugmence na stomačiću, i… buuuuuuuuuuum!