Groteskna dojenčad revolucije

Povezani članci

• ANGAŽMAN KOJI NE BLIJEDI
• Olga Lalić-Krovicka: Sunce je u nama
• Nova digitalna knjiga “Paleta i dlijeto” Atifa Kujundžića
• Deveti život grada
• BNP Zenica: Obmanjuju nas poluistinama, sijanjem straha od Drugih i čvrsto drže u stalnoj ulozi žrtve
• Prof. Snježana Banović: Što je pak s fašizmom u teatru?

CRITICIZE THIS! – Neo N.O.B. Ivan Fijolić, Lauba, Zagreb, 1-26.5.2012.

Piše: Bojan Krištofić

Pri deklarativnom obilježavanju nekoliko preživjelih domaćih antifašističkih spomen-dana, najtiražniji mediji i organi vlasti gotovo nikad ne spominju slijedeću činjenicu: u vihoru rata i pretvorbe, na području Hrvatske nemilosrdno je devastirano čak 2.965 spomenika Narodno-oslobodilačkoj borbi, što ručno, a što eksplozivom, a politička volja da se “nepoznate” vandale primjereno kazni nije postojala tada, ranih devedesetih, a uglavnom ne postoji ni danas. Tek su neka od tih uništenih djela restaurirana, a među njima i jedno od neupitnih remek-djela domaćeg poratnog kiparstva – Augustinčićev monumentalni spomenik maršalu Titu u njegovom rodnom mjestu Kumrovcu. Ovo djelo, nastalo u kratkotrajnoj fazi rigidnog jugoslavenskog socijalističkog realizma (od 1945. do 1949.), koje jenjava raskidom prisnih odnosa sa SSSR-om, odavno je nadišlo stilske zapreke državotvorne umjetnosti, te je zadržalo neosporan estetski legitimitet. Neslavna sudbina spomenika nakon raspada bivše države jedna je od onih tragikomičnih metafora što sukus raspada Jugoslavije simbolički zaokružuju. Gledano u cjelini, svi antifašistički spomenici različitih stilskih obilježja (od socijalističkog realizma do modernističke apstrakcije) u posljednjih dvadeset godina političkim nomenklaturama predstavljaju smetnju, u najboljem slučaju nužno zlo, fosile pokopanih vremena za koje se vežu čarke i nemiri, prepucavanja i izljevi mržnje, a katkad i fizičko nasilje. Nasilju nad vrijednom kulturnom baštinom, dakako, malo tko se beskompromisno protivi.

Ipak, tu i tamo i ta zataškana tema pojavi se na dnevnom redu. Ovaj put o tome je progovorio kipar Ivan Fijolić (rođen 1976.) djelima prikazanima na izložbi “Neo N.O.B.” u zagrebačkoj “kući za ljude i umjetnost” Lauba, održanoj od 1. do 26. svibnja.

Fijolić se proslavio prije gotovo deset godina izradom spomenika Bruceu Leeju u razjedinjenom Mostaru, kojeg je ubrzo zadesila slična sudbina kao i antifašističke spomenike – skinute su mu nunčake, a potom je netragom nestao, da bi nakon nekoliko dana bio pronađen u blatu, oštećen i pobijeđen. Nažalost, jedino što je Fijolić postigao jest precizna dijagnoza poratnog psihološkog stanja pojedinca, komu ideologija više ne dopušta da trezveno rasuđuje ni o najbenignijim, najprostodušnijim fenomenima.

Boris Dežulović u tekstu “Poznati počinitelj” tvrdi kako bi se spomenik Bruceu Leeju izvrsno uklopio u koncept izložbe “Neo N.O.B.” – on bi predstavljao autentično Fijolićevo post-moderno viđenje narodnog heroja izraslo podjednako iz mitologije masovne kulture, te estetskog i tematskog naslijeđa socijalističkog realizma. No, premda Brucea u Laubi nije bilo, Fijolić je u izloženim skulpturama nastojao spojiti te dvije prividne suprotnosti – jer, što su drugo prije raspada Jugoslavije bili narodni heroji, ako ne akcijske superzvijezde socijalističkog panteona?

Međutim, Fijolić njihovu povijesnu ulogu ne želi ironizirati pop-kulturnom glazurom – dapače, on njihov revolucionarni, patetični gard teži revitalizirati transformacijom rodnih i socijalnih uloga. Tako njegova interpretacija klasičnog Augustinčićevog spomenika Titu, kome je povijesno otrgnuta zabrinuta glava, nosi glavu Jovanke Broz, čime se pozdravlja druga Fijolićeva skulptura – uspravna Venera iz Willendorfa s herojski podignutim rukama, što bi trebao biti arhetipski iskaz očajničkog revolta u bespućima povijesne zbiljnosti. Može se reći kako Fijolić time razvija vlastitu mitologiju narodno-oslobodilačke borbe prilagođenu suvremenim prilikama, oživljavajući pri tome i ono što je minulo. Ujedinjenjem ženskog i muškog revolucionarnog identiteta, to jest likova stasite partizanke i partizana, on simbolički porađa novu generaciju buntovnika, koju posljednjih godina vidimo svuda oko nas, pa i na ulicama hrvatskih gradova – riječ je o poniženim i uvrijeđenim studentima, radnicima, intelektualcima…

No, premda se ne ruga anti-fašističkim vrijednostima, Fijolić ih promatra sa zamjetnom dozom melankolije. Groteksna skulptura Baby Boom, predimenzionirano dojenče revolucije, također u položaju borbenog grča, kao da se uzaludno napreže u nadi za boljom sutrašnjicom, bez trunke dječje nevinosti koja bi trebala biti temelj njegove opstojnosti. Ono promatra svoje idole smještene preko puta – nacerena Tri kralja, mehaničke blizance sastavljene od Elvisovih nogu i bokova, te torza Stallonea i Schwarzeneggera. S tim kršnim momcima ni jedna bitka ne može biti izgubljena. A opet, tehnika plitkog reljefa otkriva da su njihovi napuhani mišići šuplji poput spužvi, a njihova nacerena lica doprinose tragikomičnom efektu, razgolitivši besmisao politike nasilja, ukazujući na glupost revolucionarnog mačo prenemaganja. Antifašističke vrijednosti kompromitirane su samom revolucionarnom praksom, a potom su u pretvorbi njihovi spomenici simbolički uškopljeni. Razvijajući ovu misao, gradeći suptilan narativni slijed, Fijolić dolazi do završne metafore svoje interpretacije revolucije, koju su prošli tumači izložbe “Neo N.O.B.” mahom preskočili – ready-made olupine automobila Yugo 45. Preokrenut bočno na podu Laube, “jugić” više nije prijevozno sredstvo, već samo tužni, pa i ružni otpadak jednog propalog političkog projekta, bivše države pretijesne za sve svoje bijesne stanovnike. Nekad jedan od simbola jugoslavenskog industrijskog napretka, dostupan gotovo svima, taj kultni automobil danas je spomenik svemu što je došlo nakon N.O.B.-a, a zatim nepovratno prošlo, pa je stoga pogled na njega razvaljenog u galeriji jednako neugodan kao i prizor uništenog Augustinčićevog spomenika. Danas dojenčad revolucije vozi neke druge automobile – skuplje, bolje, ljepše, brže… Tko nam jamči da i ti auti neće jednoga dana biti banalan podsjetnik na svijet koji se neminovno urušio? Zbog toga, Fijolićeva izložba istodobno je protest protiv relativizacije antifašizma i mistificiranja N.O.B.-a, ali i upozorenje na ono u što bi se neka buduća revolucija mogla pretvoriti – u groblje beživotnih otpadaka post-industrijskog društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! koji organizuju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SEEcult.org i Beton iz Srbije, te Plima iz Crne Gore. Projekat se realizuje u sklopu programa “Kultura 2007-2013” Evropske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Evropske unije.