GRINVALDOV I MROŽEKOV TANGO

Autor/ica 👤tačno.net 29.5.2015. u 13:59

Povezani članci

Slavomir Mrožek „Tango“, režija Filip Grinvald, Atelje 212, Beograd

Piše: Gradimir Gojer

Autor nekoliko remek dijela poljske književnosti, dramskih tekstova (Policajci, Emigranti, Tango), Slavomir Mrožek, koji se u vlastitim esejima, po ljudskoj i umjetničkoj sudbini poredio sa Felinijem, praizvedbu svoga komada Tango imao je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu (!!!). Tada je predstavu, na toj svjetskoj premijeri igrala uistinu prestižna, za to doba (1965!) ekipa glumaca, sa Nevenkom Urbanovom na čelu, a komad je postavio legendarni redatelj i tadašnji direktor JDP Miroslav Belović. Odličan učenik trenutno najboljeg srpskog redatelja Egona Savina, Filip Grinvald dobio je priliku da ovaj genijalni tekst pisca, koji je život okončao u nekoj vrsti duhovnog egzila i zasigurno političkog azila u Francuskoj, postavi na scenu uglednog Ateljea 212.

Grinvald je odabrao prestižnu ekipu glumaca u kojoj najmoćnije djeluje Boris Komnenić (Stomil) i Branka Petrič (Evgenija). Međutim, ogriješio bih se kada ne bih istakao dosljednu, u svim elementima preciznu kreaciju Evgenija, kojeg je bravurozno igrao Branislav Zerenski. Za nijansu manje atraktivne, ali i manje dosljedne u ispraćanju redateljevih namjera bile su uloge koje su donijeli Branka Šelić (Eleonora), Dejan Dedić (Artur), Jovana Stojiljković (Ala) i Edek (Nenad Ćirić). Tango je drama koja na krajnje transparentan način, pristupačan i onom dijelu teatarske publike bez naročite teoretske i filozofske temeljnosti, govori o najznačajnijem pitanju konca naše civilizacije.

Jan Bronjski u predgovoru knjige Drame Slavomira Mrožeka (Nolit 1982.) to izrijekom kaže: „…A umetnost je oslanjana na vaspitni model s kojim su imala brige valjda sva razvijena društva. Samim tim taj je model dozvoljavao biranje najrazličitijih običajnih kostima, srpskih kao i irskih. Interpretaciju je zadržao višeznačnu: bilo je moguće okrenuti je protiv svih totalitarizama tobožnjim desnim i prividno levim.“

Poredeći u svom životopisnom eseju Felinijev Amarkord i vlastitu dramsku književnu angažiranost, sam će Mrožek kazati: „… Oni iz metropole mogu ponekad da nas posete.Tako anđeli posećuju nas, sirote ljude. Ali mi? Mi smo, dakle, u centru, ali to nije centar svemira. Bliskost, porodičnost po dobru i zlu. I čežnja, skoncentrisana i silna. Međutim, svaki čovek iz provincije ili ne, jeste provincija. Prostor svake pojedinačne svesti jeste provincija. Gde god bi se čovek našao uvek nosi sa sobom granice svoga sreza. Čak i u Metropoli niko ne može sobom obuhvatiti Metropolu… Čežnja za Velikim svetom, tako svojstvena provinciji, model je čežnje za transcedencijom… Radost onoga koji se iz provincije otrgnuo i vinuo u Veliki svet jeste model mitske radosti…“

Tako je o svom djelu govorio Mrožek, a mi danas, zagledani u stvarni rasap svih tekovina humanosti u svijetu, kroz predstavu Filipa Grinvalda doživljavamo cjelokupnu našu stvarnost kroz poigravanje sjajnog tima glumaca od farse do groteske i natrag. Njihovim pozicioniranjem iz svake replike slutim, a jednako glumački ubojiti, scenografski (Vladimir Pavlović) i kostimografski (Maja Mirković) donose jedan svijet potpuno pomjeren, ali saobražen našim današnjim duhovnim nedođijama. Zato su i bravurozne glumačke etide, prava mala čuda glume Zaremskog, Komnenića, Petrićeve, u širokim rasponima stilskog poigravanja u raskošnim tonovima avangardnog teatra. Ali, pošto je danas avangarda klasika (!!!), onda je i današnji Tango Filipa Grinvalda velika sinfonija raspada civilizacijskog modela usljed, ne sad više ekonomske krize, nedostatka novca i gladi u svijetu, već, prije svega, duhovne krize o kojoj Mrožek i eksplicitno, ali i gotovo metafizički implicitno zbori u svojoj ljudskoj komediji, kako je to nadahnuto skicirao u svom eseju veliki polonist Petar Vujičić.

Atelje 212, koji je za realizacije Policajaca i Emigranata dobivao velika priznanja, između ostalog nagrade na MESSu i nagrade SIZa kulture Beograda, ovom je predstavom pokazao zrelost koja mora proisticati iz godina igranja Mrožeka, jer osim ovih tekstova, koji su i opetovani (!!!) igran je i tekst Ambasador. Ne znam kako će se dalje odvijati teatarska sezona u Beogradu, ali ova predstava, koja je svoju premijeru tek doživila, postavila je tako visok standard tumačenja bravurozne Mrožekove dramaturgije, da će biti jako teško pomjeriti je iz vrha sadašnje teatarske produkcije.