Granica kao mjesto susreta

Tri imena stoje iza mostarske umjetničke produkcije Abart: kustosice Anja Bogojević i Amila Puzić te koordinatorica i dizajnerica Mela Žuljević. Okidač za pokretanje Abarta bila je prva izložba koju su zajednički napravile, Bujroom u Mostar, a koja je nastojala ukazati na kulturnu i političku poziciju Mostara. Nakon ove izložbe uslijedio je niz drugih produkcija – izložbi, radionica, seminara, festival… Polazište svog istraživačkog rada nalaze u kontekstu podijeljenog grada Mostara, nastojeći svojim promišljanjem te u suradnji s bosanskohercegovačkim i međunarodnim umjetnicima, ali i lokalnom zajednicom ispitati perspektive podijeljenih gradova. Pritom granici ne pristupaju isključivo kao mjestu razdvajanja, već istražuju mehanizme generiranja novih značenja i susreta. Detektiranje, artikuliranje i interpretacija fenomena sadašnjeg stanja urbanog tkiva tako nije jedina preokupacija Abarta, nego je pažnja usmjerena i na imaginaciju budućnosti. S članicama kolektiva razgovaramo o njihovim projektima i strategijama djelovanja u kontekstu podijeljenog grada Mostara. 

 

KP: Kada ste i zašto pokrenule Abart produkciju?  

Abart: Ideja o osnivanju Abart-a nastala je 2008. godine kada smo organizirale izložbu mladih bosanskohercegovačkih umjetnika/ca pod nazivom Bujroom u Mostar u prostorijama OKC-a Abrašević. S ovom izložbom smo nastojale da iniciramo razmjenu iskustava između mladih umjetnika/ca, historičara/ki i teoretičara/ki umjetnosti, te da potaknemo na promišljanje i kontekstualizaciju umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević. Kroz proces rada na ovoj izložbi otvorile smo mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznale smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, kao i potencijal da se njegova višeznačnost promišlja i artikulira kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima i osnivanju umjetničke produkcije. Nakon što smo 2009. godine obezbijedile sredstva za rad, osnovale smo umjetničku produkciju Abart i započele s realizacijom projekta pod nazivom Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities. 

KP: Projekt Umjetnost u podijeljenim gradovima nastao je u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. To su sve gradovi koji su živjeli ili još uvijek žive s granicama unutar urbanog prostora. Kako ste konceptualno postavile ovaj projekt? 

Abart: Kao što smo već istaknule, nakon izložbe Bujroom u Mostar zajedno s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića, zvanično smo pokrenule rad umjetničke produkcije Abart, te razradile posve novi koncept koji smo željele implementirati kroz projekat Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities (rujan 2009 / travanj 2010). Projekt je zamišljen kao interdisciplinarna platforma istraživačkog i edukativnog karaktera. Izbor partnera za suradnju na projektu (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) s jedne strane odnosio se na odabir gradova koji su bili, ili su pak još uvijek podijeljeni, kako bi se uspostavio jasan koncept, tema i cilj istraživanja, a s druge pak strane za nas je bilo važno uspostaviti kontakte s organizacijama i pojedincima koji se aktivno bave promišljanjima u okviru različitih društvenih i humanističkih nauka i disciplina. Virtualna istraživačka platforma u formi bloga zapravo je predstavljala osnovu istraživačkog dijela projekta, preko koje smo iz različitih perspektiva nastojali promišljati o fenomenu podjele i podijeljenosti te marginalnim i rubnim elementima urbanog prostora. Kulturno-umjetnički događaji i izložbe koje smo organizirali u sklopu projekta predstavljali su samo dio aktivnosti kojima smo se mi kao organizatori projekta bavili u Mostaru. 

 

Abart: Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirale, promišljale i interpretirale pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. U tom smislu važno je istaknuti kako je diskusija o podijeljenim gradovima, kao i o granicama i podjelama u javnom prostoru uopće, jako aktualna i odvija se na više različitih nivoa, te nam je uspostavljanje teoretskog okvira djelovanja predstavljalo izvjestan izazov. Od autora koji su pisali o Mostaru kao podijeljenom gradu, u sklopu vlastitih opsežnih studija o različitim podijeljenim gradovima u svijetu, izdvojile bismo Johna Calamea i Esther Charlesworth na čija smo se promišljanja oslonile prilikom uspostavljanja vlastitog vokabulara i teoretskog okvira unutar kojeg smo razvijale istraživanje i proučavanje ove tematike. Također bismo željele naglasiti kako smo izbjegavale doslovan citat određene literature i autora, nego smo nastojale da kroz izučavanje različite literature i različitih teoretskih pristupa uspostavimo vlastite perspektive u promišljanju i pristupu fenomenu podijeljenog grada. U diskusiji o gradu referirale smo se na mnoge autore od Bogdana Bogdanovića do Richarda Senneta, nastojeći da uz pomoć njihovog vokabulara detektiramo i opišemo aktualno stanje urbanog tkiva Mostara. 

Abart: Upravo tako, kroz publikaciju pod nazivom Grad i granica koju smo objavile u studenom 2009. godine prezentirale smo rezultate koji su proizašli iz procesa istraživanja s našim partnerima. Kroz ovu publikaciju smo prije svega nastojale da damo uvid u istorijske, političke i društvene okolnosti koje su utjecale na sam razvoj i aktualan “status” ovih gradova (Berlin, Bejrut, Kosovka Mitrovica i Mostar). Svaki podijeljeni grad je priča za sebe i nema nekog zajedničkog imenitelja kojim bi se jednostavno moglo opisati ovo specifično “stanje”. Osim sličnosti koja se ogleda u nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti, koja egzistira unutar većine podijeljenih gradova, i koja je postala njenim zaštitnim znakom, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na socio-političku situaciju u svakom od ovih gradova. Ono što se pak može primijetiti kao zajedničko za većinu gradova podijeljenih nakon ratnih sukoba, jeste činjenica da se privremena rješenja, osmišljena za zaustavljanje ovih sukoba (poput barikada i zidova u Belfastu i Jeruzalemu) vremenom transformišu u trajna stanja i najčešće podstiču nastavak produciranja i multiplikacije podjela i granica. 

 

KP: Pored istraživačkog rada projekt je uključio i umjetničke akcije koje su realizirane kroz dvije izložbe i Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima s kojim ste u travnju 2010. ujedno i zaključile ovaj projekt. Na koji način su umjetnici tretirali podijeljene gradove? Kakav su stav iznijeli? I čini li vam se da se pristupi umjetnika razlikuju s obzirom na njihovo porijeklo, odnosno grad kojim se bave? 

Abart: Kao što smo već naglasile drugu važnu instancu u realizaciji projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities obuhvaćale su izložbe i umjetničke akcije u javnom prostoru kroz koje su umjetnici u saradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koje se projiciraju na ovu društvenu sredinu. Generalno bi se moglo reći kako strategije koje smo osmislile i provodile kroz ovaj projekt nisu imale za cilj nikakvo negiranje i brisanje konflikta i podijeljenosti, niti su pak imale za cilj da ponude očekivana rješenja poput pomirenja ili ujedinjenja, nego su isključivo bile fokusirane na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada i njegovog značaja na globalnoj razini. Prvi korak u realizaciji navedenog procesa predstavljala je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove. Ova izložba, realizirana u formi ambijentalne instalacije, bila je kratko predstavljanje arhitektonske, političke, ekonomske, kulturne, socijalne i umjetničke slike grada/ova s naglaskom na prostorima podjele. Kroz četiri grada Bejrut, Berlin, Kosovsku Mitrovicu i Mostar markirana je transparentna linija podijeljenosti (razgraničenja) koju smo istovremeno isticale i negirale uspostavljajući uzajamnu vezu s drugim, manje vidljivim podjelama grada, s ciljem da naglasimo da je podjela, ma kakva ona bila, svojstvena gradu kao globalnom fenomenu. Na drugoj izložbi Međuprostor – tu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ice Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, koji su se na različite načine bavili demistifikacijom i dekonstrukcijom stereotipa vezanih za podjele i podijeljenosti. Poigravajući se s različitim aspektima graničnih fenomena, umjetnici su nastojali eksplicitno ukazati na same elemente koji ih konstituiraju, ali i na odnose među njima, pokušavajući na taj način problematizirati i prezentirati univerzalne vrijednosti kroz partikularni jezik, srušiti stereotipe o nametnutim identitetima, podjelama i granicama, te dokinuti (za)dane o/pozicije. Pojam granice, prije svega može konotirati isključenje – ono što razdvaja, a ne ono što spaja, iz tog razloga je naša primarna intencija, kako kroz realizaciju ove izložbe, tako i kroz cjelokupne projektne aktivnosti, bila usmjerena na preispitivanje značenja pojma granice, kao i potencijalne mogućnosti da se on odredi i zamijeni manje restriktivnim pojmovima međe, odnosno praga. Ova intencija nije proizašla iz želje da se koriste eufemističke zamjene, niti da se stvari promatraju i nazivaju drugim, drugačijim i ideološki podobnijim imenima, nego je proizašla iz potrebe da ukažemo kako pojam međe/praga predstavlja fleksibilan topos koji je u stanju da generira značenja na osnovu kojih granicu možemo promatrati kao mjesto susreta. 

KP: Svoja promišljanja podijeljenog grada nastavile ste i u kasnijim projektima, pa ste u okviru drugog poglavlja projekta Gdje se sve tek treba dogoditi u suradnji sa zagrebačkom organizacijom DeLVe osmislile i realizirale projekt Nogomet metafora života? koji ste označile kao istraživački arhiv, a ostvarile ste ga kroz radionicu, seminar te multimedijalnu instalaciju koja je predstavljena na izložbi Izloženosti u Banja Luci. Problematici ritualnih kolektivnih identiteta navijačkih subkultura mladih pristupile ste dovodeći u vezu studente dva mostarska univerziteta, onog Zapadnog i onog Istočnog: Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Nastavničkog fakulteta Univerziteta Džemal Bijedić. Što su učinci vašeg razmatranja aktivnosti navijačkih skupina (nerijetko praćenih nasiljem) u kontekstu socijalno-političkih konstelacija Bosne i Hercegovine, a onda i Mostara? 

Abart: Kao što ste i sami rekli Nogomet metafora života? – Navijački ritual kao zaseban, neovisan svijet igre i simboličkih suprotstavljanja istraživački je projekt realiziran kroz različite aktivnosti: jednomjesečnu radionicu sa studentima/icama Univerziteta Džemal Bijedić i Sveučilišta u Mostaru, jednodnevni seminar i dokumentarnu izložbu na kojoj su prikazani materijali nastali tokom istraživačkog procesa. Format projekta, kao i svih pojedinačnih aktivnosti unutar njega, bio je edukativno koncipiran s primarnom intencijom da se kroz njega analiziraju i interpretiraju subkulture mladih navijačkih skupina u kontekstu bosanskohercegovačke socio-političke situacije te da se pokuša razviti nova perspektiva u promišljanju konstituiranja kolektivnih identiteta koji se kod pripadnika ove subkulture, prije svega, prepoznaju i ogledaju u ritualnim navijačkim izvedbama i manifestacijama simboličkog, a nerijetko i zbiljskog nasilja. 

Smatramo da je o konkretnim učincima još uvijek nemoguće govoriti. Ovdje se prije svega radilo o prepoznavanju i detektiranju postojanja nasilja unutar mladih navijačkih skupina koje svoje identitete najčešće grade kroz različite ritualne manifestacije, kao i o nastojanju da se o njima javno progovori, i da ih se propita. Jedna od elementarnih pretpostavki, od koje smo krenule u istraživačkom procesu, odnosila se na nasilje kao jedan od osnovnih fenomena ekstremnog navijanja i pripadajućeg subkulturnog stila. 

Naime, navijačko nasilje je višestruko uvjetovano i raspršeno na različitim nivoima suparništva i rivalstva, a od presudnog su značaja specifične društvene okolnosti koje diktiraju prirodu tog nasilja, od njih, dakle, zavisi da li će biti riječ o simboličkom ili stvarnom nasilju. 

Propitujući i analizirajući lokalne navijačke skupine, došli smo do zaključka kako unutar njih nerijetko dolazi do eskalacije simboličkog nasilja u ono stvarnog/realnog karaktera, jer se radi o situacijama u kojima se primarno ističu nacionalna i politička rivalstva. 

 

 

Dokumentarna izložba Nogomet metafora života? (2010)

 

Abart: Računajući na specifičan kontekst podijeljenog grada, unutar kojeg djelujemo kao politički aktivan i angažiran Subjekt, naša promišljanja i ciljevi nisu usmjereni na podcrtavanje i tretiranje lokalne podijeljenosti kao specificuma per se. Uzimajući za polazište različite podjele i podijeljenosti koje se mogu uočiti unutar javnog prostora, a ne podjele koje funkcioniraju na razini etnonacionalističke i religijske diferencijacije, nastojimo ih promatrati i istraživati kao fenomene urbane polarizacije koja se, na različite načine, percipira na globalnoj razini. Podjele koje egzistiraju unutar Mostara ne poimamo kao anomaliju, niti kao prostor unutar kojeg imamo za cilj ponuditi potencijalno rješenje postojećih sukoba, već ih radije proučavamo kao konstitutivne dijelove grada, njegove specifične istorijske pozadine i aktualnih političkih okolnosti. Na isti način smo se bavile propitivanjem teme navijačkih subkultura mladih u okviru istraživačkog projekta Nogomet metafora života?, kroz koji smo javno progovorile o društveno osjetljivim i tabuiziranim temama s ciljem generiranja novih značenja, kao i alternativnih modela edukacije i učenja. Važno je primijetiti kako je relacija sporta, navijačke subkulture i nasilja ekstremnih navijačkih skupina neodvojiva od društvenog i političkog konteksta, i kako je ovaj istraživački projekt zamišljen kao platforma za kritičku refleksiju sadašnjosti i imaginaciju budućnosti, te tek ukazuje na potrebu da se ove fenomene počne sustavno preispitivati, promišljati i diskutovati s aspekta različitih društvenih znanosti i disciplina. 

Abart: Operirajući na principu otvorene platforme Abart ima za cilj da se bavi istraživanjem i implementacijom savremenih umjetničkih praksi i strategija unutar specifičnog konteksta Mostara te promoviranjem i umrežavanjem bosanskohercegovačkih i internacionalnih umjetnika/ca, organizacija i projekata koji počivaju na srodnim konceptima u promišljanju i djelovanju. Važno je primijetiti da su pristupi i programi većine postojećih kulturnih institucija zastarjeli i usklađeni s nacionalnim interesima koji se ogledaju kroz isključivost/i u promoviranju i reprezentiranju nacionalnog kulturno-umjetničkog diskursa. Stoga je jedna od ključnih strategija djelovanja, koju je umjetnička produkcija Abart kontinuirano razvijala i provodila kroz sve dosadašnje aktivnosti i projekte, usmjerena na upotrebu savremenih pristupa u oblikovanju kulturnih i umjetničkih sadržaja kako bi kroz inovativne metode i pristupe ponudila nove koncepte i prostore za promišljanje i djelovanje. Umjetničke strategije odnose se na realizaciju umjetničkih akcija i intervencija unutar javnog prostora gradskog urbanog tkiva, a imaju za cilj kreativnu imaginaciju i re/interpretaciju istraživačkog materijala.  

Abart: Projekt pod nazivom (Re)collecting Mostar, s čijom smo realizacijom počele krajem 2010. godine, osmišljen je kao nastavak aktivnosti koje je Abart sustavno razvijao kroz prethodne projekte, a one se, kao što smo već naglasile, primarno odnose na implementaciju umjetničkih strategija s ciljem uspostavljanja kontaktnog vokabulara između podijeljenih zajednica u Mostaru. Upravo je podijeljenost, kao specificum par excellence, postala metaforom Mostara, stoga smatramo kako je neophodno da se apriori pozabavimo pitanjem javne memorije na izravan i provokativan način, kako bismo preuzele legitimnu odgovornost za propitivanje, a samim tim i reagiranje na trenutnu situaciju, u svrhu sveobuhvatnijeg detektiranja, sagledavanja i re/iščitavanja suvremenog urbanog stanja grada i postkonfliktnog identiteta.

Primarni koncept i ovog projekta osmišljen je kroz otvorenu istraživačku platformu, koja se istovremeno referira na mnogobrojne i različite perspektive u diskusijama o podijeljenim gradovima, kao i na pitanja javne memorije, pa je stoga fokus našeg istraživanja usmjeren na propitivanje i analiziranje kompleksnih mehanizama na osnovu kojih javna memorija dolazi u interakciju s mjestima podjele/a unutar javnog prostora. Dakle, referentnu točku projekta (Re)collecting Mostar čini jednogodišnji istraživački proces koji se odvija kroz četiri faze, čije se aktivnosti intencionalno prekidaju u određenom trenutku kako bi se kroz različite teorijske i umjetničke prakse analizirali i re/interpretirali prethodno sakupljeni materijali. Nakon ove kritičke refleksije i reakcije na vlastite procese i mehanizme djelovanja, istraživačke aktivnosti projekta će se nastaviti na mjestu/ima interupcije. Inicijalna ideja za nastanak i razvoj projekta u ovom smjeru utemeljena je na činjenici da je u Mostaru evidentan opći nedostatak kulturno-umjetničkih aktivnosti, a njegov primarni cilj jeste da se naznače i otvore nove perspektive u promišljanju različitih fenomena u odnosu na specifičan socio-politički kontekst grada. 

Razgovarala: Dea Vidović

kulturpunkt.hr