Gradimir Gojer: ESTETIČAR

Izdvajamo

• Zato je uticaj Velimira Stojanovića na teatarska kretanja u Sarajevu formirao jednu vrstu estetike, kako kod redatelja i glumaca, jednako tako i kod mlađih kritičara. S razlogom ću na ovom mjestu pomenuti kritičara čiji je, kazao bih, životni mentor bio Velimir Stojanović, nažalost takođe pokojnog Severina M. Franića, koji je za kratkog vremena svog življenja filmsku estetiku u Sarajevu, a posebice u Beogradu, unaprijedio sa nevjerojatnom lucidnošću nemalog estetskog upliva svog profesora Stojanovića.

Povezani članci

• Promocija knjige Jelene Galijašević “Ti, mak i kopriva”
• LEPE RADIĆ DVA, Darko Cvijetić
• Petar Fehir: Kao roda
• Preminuo književnik i novinar Halil Džananović
• IMAGINARNA GALERIJA “MAESTRO“
• Današnja religioznost

Zato je uticaj Velimira Stojanovića na teatarska kretanja u Sarajevu formirao jednu vrstu estetike, kako kod redatelja i glumaca, jednako tako i kod mlađih kritičara. S razlogom ću na ovom mjestu pomenuti kritičara čiji je, kazao bih, životni mentor bio Velimir Stojanović, nažalost takođe pokojnog Severina M. Franića, koji je za kratkog vremena svog življenja filmsku estetiku u Sarajevu, a posebice u Beogradu, unaprijedio sa nevjerojatnom lucidnošću nemalog estetskog upliva svog profesora Stojanovića.

Piše: Gradimir Gojer

Studij komparativne književnosti sa teatrologijom, koji sam diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu u moj je životopis unio više osoba koje su dale doprinos ne samo školovanju jedne generacije, iznimno uspješne po rezultatima, već i po ukupnom doprinosu književnosti i teatarskoj kulturi u BiH. Među perjanicama kulturnog angažmana u oblasti književnosti i teatarske djelatnosti svakako su bili i Slavko Leovac, Tvrtko Kulenović, ali neminovno treba pomenuti i ime profesora, koji nije mario za profesorska zvanja, niti sveučilišnu karijeru, ali koji je bio možda najinteresantnija pojavnost našeg studiranja…

Bio je to Velimir Veljo Stojanović, prevashodno čovjek filma, uostalom predavao je predmet Istorija i estetika filma, ali bio je i čovjek rijetke teatarske lucidnosti o čemu svjedoči knjiga, po mom sudu, neprevaziđena u oblasti teatarske kritike kod nas Šminka i znoj, koju je svojedobno izdao, sad već blagopočivši u Gospodinu izdavač Veselin Masleša. Možda neki od tekstova i knjiga koje će ostati iza mog tvoračkog angažmana nikada ne bi ugledale svjetlo dana da u nizu seminarija nisam slušao mudru korekciju stila pisanja i saopćavanja istina u pismenoj formi kroz predmet Publicistička stilistika, kroz koji nas je vodio (tačnije je to kazati, nego: predavao??!) naš šarmantni drug u procesu rada, a ne nikakav profesor, Velimir Stojanović. Njegove časove uvjek ću pamtiti kao razmjenu mišljenja o filmovima, predstavama, glazbenim događajima, a naravno najviše po lucidnom govoru koji je bio takve vrste preciznosti i tačnosti da ga je snimljenog čovjek mogao odmah stavljati u listine knjige. Velimir Stojanović je bio pobornik izrazitog eksperimenta u teatru, tragalačkog pristupa u filmu, ali i kopanja po jeziku, pa je njegova knjiga teatarskih kritika Šminka i znoj najznačajnije ostvarenje teatarske kritike u Sarajevu i BiH i ne samo u tim godinama kada je izašla, odnosno kada smo svi mi zajedno imali čudesnu sreću da se družimo, za ne predugog njegovog života, sa ljudskom okomicom koja je isijavala samu, čistu, kondenziranu estetiku, kakva je bila, i u mom sjećanju ostala, okomica Velimira Velje Stojanovića.

Njegov uticaj na teatarske tokove u Sarajevu bio je trostruk: kao pedagog, kao dramski pisac (nije puno napisao, ali i danas se ponekad igraju njegovi odlični dramski tekstovi: Nije čovjek ko ne umre i Voćni dan!) i kao teatarski kritičar, koji je preferirao, rekao bih, vrlo usku teatarsku estetiku, iako se kao kritičar prema svakoj drugoj vrsti teataske estetike odnosio iznimno pošteno, jer je njegova intelektualna snaga mogla da otrpi i estetske pravce koji mu nisu bili najbliži… Zato je uticaj Velimira Stojanovića na teatarska kretanja u Sarajevu formirao jednu vrstu estetike, kako kod redatelja i glumaca, jednako tako i kod mlađih kritičara. S razlogom ću na ovom mjestu pomenuti kritičara čiji je, kazao bih, životni mentor bio Velimir Stojanović, nažalost takođe pokojnog Severina M. Franića, koji je za kratkog vremena svog življenja filmsku estetiku u Sarajevu, a posebice u Beogradu, unaprijedio sa nevjerojatnom lucidnošću nemalog estetskog upliva svog profesora Stojanovića.

Uostalom, uz briljantnu knjigu Šminka i znoj, Stojanović je ostavio možda najdragocjeniju ostavštinu: današnji umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta je Gorčin Stojanović, Velimirov sin!

Pišući o Karijatidama scenske umjetnosti u Sarajevu, ozbiljno bih se ogriješio da među te istinske pokretače razvojnih silnica kazališne umjetnosti u Sarajevu ne istaknem rad čovjeka koji je za mene bio i profesor, i medijator umjetničkih procesa, ali ponad svega estetičar!!!