Goran Sarić: PutoVis (3)

Povezani članci

• Oskarovci i dobitnici nagrada najvećih svjetskih smotri, uveličat će jubilarno izdanje Sarajevo Film Festivala
• Festival posvećen 120. godišnjici rođenja velikog pjesnika
• Oliver Frljić: Nema mirnog puta u promjenu društvenog sistema
• Narodni heroj Džim Morison
• SNAŽAN UNUTARNJI GLUMAČKI GLAS
• OZBILJNA KRIZA

Titova špilja i Randolf Čerčil

Na večeri kod gazdarice Rine i barba Zvonimira. Pasta sa kozicama (račići) za prste oblizati, eglen i bogovsko vino, vugava. Kroz prozor, kao, daleka svjetla. Italija je tu, iza ugla.

Kad domaćici, šarmatnoj dami na pragu sedamdesetih, u nastupu veselosti kažem da izgleda mnogo mlađe, okice joj sijevnu kao u djevojčice. Mediteranska krv!

***

Na Otoku ima dosta Engleza i Slovenaca, a od domaćih ubjedljivo prednjače purgeri, Zagrepčani. Naših Bosanaca i Hercegovaca gotovo da i nema, sa izuzetkom onog mog dobrog Banjolučanina na pjaci, a i on je skoro-pa-Višanin. Skupo, naročito prevoz. Nego, ovdje mi je zanimljivo nešto drugo: na Visu je upadljivo malo Njemaca, najčešćih jadranskih gostiju. Zbog čega? Nešto im se, još od onoga rata, baš ne da na Visu!

***

(Titova špilja)

Iako ponegdje na putu do Titove špije ima putokaza, na mjestu gdje počinju stepenice nema nikakve oznake. Sigurno bih, usredsrijeđen na vožnju uskim, krvudavim putem, profulio da D. na jednom proširenju nije ugledala poznati crveno-bijeli kružić i prvih nekoliko skalina.

Rina i Zvone su nas upozorili da do vrha, i dvaju špilja – u jednoj je obitavao, a u drugoj Glavni štab NOV-a održavao sastanke – ima cijelih 320 stepenica. No, imamo sreće. Danas je prvi dan sa nešto oblaka. Sunce ne prži, zrak ne treperi kao da nebo gori. Osim toga, na svakih 4-5 stepenica napravljena su odmorišta, tako da penjanje odista nije preteško. Stepenice je sredinom šezdesetih, kad je Tito posljednji put bio na Otoku, izgradila Jugoslovenska Narodna Armija. Ipak, nešto, sumnjam da se Broz tada još penjao gore – ta već je bio u svojim sedamdesetim!

Goran Sarić

Tito je ovdje, na slobodnu teritoriju, došao poslije desanta na Drvar. Morao je biti oprezan, spavao u obližnjem zaseoku Borovik. Rijetko bi, kažu, dvaput zaredom zanoćio u istom krevetu.

Evo nas. Dvije spomen-ploče na ulazima u pećine su jedina oznaka istorijske važnosti mjesta. Čini se da ništa nije urađeno da se ovo istorijski značajno mjesto približi turistima. Neka, barem ga nisu devastirali, kao Češku vilu.

U onoj većoj su drhtavom rukom uklesani stihovi iz Nazorove pjesme “Naš vođa”:

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca

toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,

do oblaka tamnih pramen svjetla siže.

(…)

U polumraku, i nevješto ispisane, jedva ih uspijemo dešifrovati. Dvije spomen-ploče, veliki plato ispred – i to je sve. Ipak, s lijepim vidikovcem na veliki dio Otoka, ugodnim šumom i šušnjem gustog raslinja, i ovako pusto – danas smo ovdje jedini hodočasnici – ovo mjesto odiše nekom neobičnom, svečarskom atmosferom.

Putniče, svakako ga je vrijedno (p)osjetiti.

***

(Arheološki muzej Issa)

Kad smo se vratili, odlazimo u Arheološki muzej. Njegov čuvar, Mitar, i on iz Banjaluke, drži nam pravi mali čas povijesti. Tako saznajemo da je čak 260 Višana u onome ratu dalo život za slobodu. S obzirom na ukupan broj stanovnika na Otoku, to je nevjerovatno veliki broj. Zbog toga se, dakle, ovo nekada zvao “Crveni otok”. No, i ovdje se, kao i u cijeloj Hrvatskoj, za rata devedesetih osjetio (za)dah “novoga doba”. Tako su u gradskom parku s postolja odvaljene tri biste ovdašnjih partizana, da bi potom bile sklonjene “na sigurno”. Gdje obitavaju, evo, više od 20 godina. Zato i velim, opet, jasno i glasno: zadah novog doba!

Ogroman broj Višana se, dakle, priključio partizanima, što objašnjava njegovu uspješnu, tvrdoglavu odbranu. Ovdje je, čak, Vinston Čerčil, zbog strateške važnosti Visa, 1944. poslao svog sina Randolfa sa 800 elitnih britanskih vojnika,da pomognu izgradnju spleta podzemnih prolaza i hodnika, neophodnih za efikasnu odbranu Otoka.

Otokom i danas kruži priča (legenda?) da je ovdje 1944. godine svake sedmice dolazio mali avion po sanduke škampi za Randolfovog oca Vinstona. Ako je to tačno, gospoda se, eto, i u ratnom Londonu znala lijepo sladiti.

No, cijela štorija, kaže Mitar, ima i tamnu stranu. Kad su 1946. definitivno odlazili s Otoka, Britanci su sa sobom ponijeli svu lakšu opremu, a ono što nisu mogli ponijeti – pobacali u more! Tito je, naime, tada još bio Džugašvilijev jaran, pa su se Britanci plašili da bi, u slučaju novog velikog rata, Maršal to oružje i tehniku mogao okrenuti protiv njih.

Druga priča se odnosi na sudbinu jednog broja Višana koji su, skupa s preko 30 000 civila iz cijele Dalmacije, koncem 1943. i početkom 1944. godine pred njemačkom ofanzivom izbjegli na Vis. Pošto otok, na kome se tada nalazio Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske, nije mogao da primi toliki broj izbjeglica, svi su prvo evakuisani u luku Bari, pa onda na goru Sinaj, tadašnji Egipat, gdje je formiran izbjeglički logor El Šat.

Kad je rat završen, velika većina izbjeglica se odmah vratila kućama, ali je mali broj njih ipak odlučio da zatraži azil u trećim zemljama. Međutim, zemljište na kome se nalazio logor El Šat Ujedinjene nacije 1948. dodjeljuju novoosnovanoj državi Izrael. Vlasti nove države promptno donose odluku da zatvore logor, što znači – da protjeraju sve iz logora. Nekolicina tih nesretnika se tako na koncu ipak vratila u domaju, a samo mali broj ih se uspio dočepati željenih odredišta.

Tako su vlasti Izraela, teš što su dobile sanjanu “krpu” sopstvene zemlje, dokazale da ništa nisu naučile iz svoje istorije.

Kao i cijela ljudska rasa, uostalom.