ENG
____________B. Timotiću
S mosta na rijeci Waal,
Nebo u daljini
Ima boju guste,
Mlade, krvi.
Tek što je svanulo.
Dolje,
Na vodi,
Tiho prolaze brodovi-tegljači,
I stari brodar,
Dobro ušuškan,
Puši na palubi,
Zagledan u nebo,
Tamno i glatko poput stakla.
Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,
Jednom od najboljih,
Ali se ruci, u džepu,
ne dâ na studen.
Ukočena.
(Sjećam se, davno jednom smo,
Oba ”friški” azilanti,
Po kiši i vjetru
Kod mene pravili neku ogradu.
Jednog je jutra malo odocnio,
A kad ga upitah zašto,
Samo mi pokaza nabrekle šake:
“Vidi!”
Palcu, kažiprstu i onom najvažnijem
Zglobovi poput paradajzića!
I ode da radi,
Sabur,
Kao da mi je upravo podnio
Meteorološki izvještaj.)
Polako, s mukom,
Vadim ruku iz džepa,
Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,
Da ih,
Skočanjene,
Kaznim
Za
Lijeni
Neposluh.
*
II (petak, trinaesti)
U petak me nazvao posljednji put.
Kolega i ja u kancelariji:
“Odlazim. Ne mogu više.”
Muk. I,
kao od jake kiše,
zvuk tastature,
u gluhom prostoru.
“Volio bih te vidjet’,
još jednom.
Ima li smisla da dođem?”, pitam,
a sopstveni glas,
smrz’o,
ne prepoznajem.
“Nemoj, stari. Ne bi me, možda,
ni prepozn’o.
A nemam ti više,
ni mrvu,
kuveta.
U ponedjeljak će mi javiti
kad će me,
iglom,
uspavati.”
I to je bilo to,
zanavijek i zavazda.
Stigoh mu, tog petka,
trinaestog,
još samo poslat’
početak
ove kuse pjesme.
*
III (burek, miješani)
A kad mu,
priča mi Jagoda,
njegovo Šumsko voće,
početkom hefte,
hećimi doista javiše
tačan dan i čas,
njemu laknulo!
Živnuo, naglo,
k’o na lijepu vijest,
udobar čas,
“Deder mi, Jago,
brzo pitu zgotovi,
burek,
miješani.”
“Zaboliće te stomak,
moj Brančilo?”
“Ko ga jebe,
mila!”
veli moj jaci Timotić.
“Kad, i ako zaboli,
ja ću već biti Onamo.”
I ode, tako,
puna stomaka,
vedar i izdovoljen,
kao da ga mutna voda odnese.
