Gledajte Bitku za Alžir!

Izdvajamo

• Ono što će današnjim gledateljima biti možda neočekivano je nedostatak religioznih elemenata u FLN-ovoj borbi protiv okupatora. To jeste, iako je Islam očigledan u svakom segmentu Bitke za Alžir, FNL-ovi borci su potpuno zaokupljeni sekularnom nacionalnom idejom.

Povezani članci

• Uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta
• Umri muški vol. 26
• Prije 42 godine preminuo je veliki bh. pjesnik Mak Dizdar
• Govan gospodi, a narodu kruva i rada
• Klauški: Šutnja je zlato dok ne usfali zlatnika
• Otvoreno pismo predsjedniku Vlade RH

Bitka za Alžir istovremeno prikazuje vrlo aktualne teme, na primjer, terorizam u odnosu na državni (protu)terorizam, efekte prljavog rata, starih/novih metoda mučenja zatvorenika, sam rasistički diskurs Francuza, itd. Radi svoje “anti-francuske” poruke je bio zabranjen u Francuskoj. Film je do te mjere utjecajan da su ga 2003. godine, uoči rata u Iraku, prikazivali u Pentagonu, trudeći se valjda da prouče mogućnosti pobunjeničkog djelovanja u okupiranoj zemlji.

Piše: Almir Methadžović

Večeras 08.10.2015. u 20:50, na HRT3 se prikazuje Bitka za Alžir, remek djelo talijanskog režisera Gilla Pontecorva. Ovaj film, snimljen 1966. godine, je priča koja se odvija u zadnjoj fazi francuske kolonijalne dominacije Sjeverne Afrike. Naime radi se o ekranizaciji koja opisuje stvarne događaje za vrijeme alžirskog rata za nezavisnost u Casbahu, glavnom gradu francuskog Alžira, između 1954. i 1957. godine. Priča je inspirirana memoarima Sadia Zacefa “Souvenirs de la Bataille d’Alger” (1962), jednog od vođa Nacionalnog Oslobodilačkog Fronta (FNL), koji se borio protiv francuske okupacije Alžira.

Dva su glavna lika u filmu: Ali la Pointe, čije pravo ime je Ali Omar, i pukovnik Mathieu; obojica stvarne istorijske ličnosti. Ali la Pointe je običan ulični šibicar, nepismeni lokalni varalica, često u problemima sa zakonom. Na početku filma ga francuske vlasti hapse i šalju u zatvor gdje biva smješten u ćeliju s političkim zatvorenicima. Tu nastaje prijelomni trenutak jer pri samom dolasku svjedoči smaknuću jednog od političkih zatvorenika. Ta scena je vrlo bitna jer prikazuje Alijevu psihološku/ideološku metamorfozu. On s malog otvora u zidu, između rešetaka, posmatra kako francuski zatvorski stražari vode zatvorenika kroz dvorište na giljotinu. U kadar filma u krupnom planu ulaze Alijeve oči, što proizvodi vrlo moćan utisak svjedočanstva koje će Pontecorvo još nekoliko puta koristiti tijekom filma. Scena je vrlo simbolična; Ali la Pointe pogledom prati zatvorenika kojeg privode ka kolonijalnoj spravi za egzekucije, a u pozadini je zvuk alžirskog nacionalnog instrumenta – Ali la Pointe se preobraća u borca FNL-a.

Nakon serije napada na francusku vojsku i civile, Pariz šalje iskusnog pukovnika Mathieua da uguši oružanu borbu FNL-a. On je nacionalni heroj iz Drugog svjetskog rata, što ga u teoriji svrstava među pozitivne ličnosti, ali je u praksi on je na strani okupatora. U filmu se to naglašava u više navrata, ali moralna kriza kroz koju prolazi francusko društvo polovinom 50-tih godina XX. vijeka, se najbolje opisuje riječima pukovnika Mathieua, koji obraćajući se novinarima (tj. francuskom društvu) govori “Mi nismo ni luđaci ni sadisti. Oni koji nas nazivaju fašistima, zaboravljaju ulogu koju su mnogi od nas imali u pokretu otpora. Oni koji nas nazivaju nacistima, ne znaju da su neki od nas preživjeli Dachau i Buchenwald.”

Nakon Drugog svjetskog rata, kolonijalizam starog europskog tipa je postao veliki društveni teret, a politika koja ga je opravdavala je često poređena s nacističkom i/ili fašističkom.

Izgleda nevjerojatno ali u filmu glumi samo jedan profesionalni glumac, Jean Martin, koji igra ulogu pokovnika Mathieua; sve ostalo su statisti amateri. Martinova uloga je utoliko zanimljivija jer je on u to vrijeme u Francuskoj imao velikih problema zbog svog antikolonijalnog (anti-domoljubnog) stava. Nakon supotpisivanja takozvanog Manifesta 121., u kojem su javne ličnosti Francuske pozvale svoju državu da prizna borbu alžirskog naroda za nezavisnost, gubi posao u Narodnom nacionalnom teatru “Théâtre National Populaire”.

Bitka za Alžir je vrlo duboka priča o borbi alžirskog naroda za slobodu. Film gledatelje neće ostaviti ravnodušnim jer vrlo realno prikazuje nasilje na obje strane; okupatora i organiziranog pokreta otpora, što poziva na razmišljanje. Postoji li opravdanje za terorizam i/ili državni terorizam? Obje strane ubijaju nevine ljude i na obje strane ginu djeca. Ta dilema se najbolje vidi u jednoj razmjeni optužujućih riječi između uhapšenog vođe FLN-a, Ben M’Hidija, i francuskog novinara koji ga pita “Nije li kukavički koristiti ženske košare za nošenje bombi koji su uzele toliko nevinih života?”, na šta Ben M’Hidi odgovara, “Nije li još kukavičkije napadati nezaštićena sela napalm bombama, koje ubijaju hiljade puta više? Očigledno da bi nam avioni olakšali stvari. Dajte nam vaše bombardere, a onda možete imati naše košare.”

Bitka za Alžir istovremeno prikazuje vrlo aktualne teme, na primjer, terorizam u odnosu na državni (protu)terorizam, efekte prljavog rata, starih/novih metoda mučenja zatvorenika, sam rasistički diskurs Francuza, itd. Radi svoje “anti-francuske” poruke je bio zabranjen u Francuskoj. Film je do te mjere utjecajan da su ga 2003. godine, uoči rata u Iraku, prikazivali u Pentagonu, trudeći se valjda da prouče mogućnosti pobunjeničkog djelovanja u okupiranoj zemlji.

Radi se naime o vrlo realističnom filmu; priča, gluma, zvuk, kompletna scenografija su toliko autentični i smisleni da je svojevremeno na kino-posterima bilo ukazivano potencijalnim gledateljima da je film fikcija a ne dokumentarac.

Ono što će današnjim gledateljima biti možda neočekivano je nedostatak religioznih elemenata u FLN-ovoj borbi protiv okupatora. To jeste, iako je Islam očigledan u svakom segmentu Bitke za Alžir, FNL-ovi borci su potpuno zaokupljeni sekularnom nacionalnom idejom.