GAZMEND ÇITAKU – Gospodin albanske kulture u Crnoj Gori

Izdvajamo

• Za mene je Ulcinj najbolje i najljepše mjesto na svijetu. Ulcinj ti daje inspiraciju za stvaranje, a mediteranski duh te tjera da se razoružaš od kompleksa. Osim maternjeg jezika ja se odlično služim: crnogorskim i engleskim jezikom, tako da meni nije problem da čitam literaturu i van mog maternjeg jezika. Međutim, stvaralaštvo u mom maternjem jeziku moje komšije ne razumiju, tako da prevodeći moje, a i ostale knjige, ja približavam i njima drugi ugao viđenja na neke stvari i dešavanja. Ulcinj pruža mnogo, i samo treba volje - ideje dolaze same. Ja radim na mnogo polja, vjerujući da su moji radovi interesantni svima.

Povezani članci

• Hrvatska premijera filma ‘Marijine’ na 9. Zagreb Film Festivalu
• Darko Cvijetić: PARAOLIMPIJSKA HIMNA
• “To se samo svici igraju”
• DARKO CVIJETIĆ: POTPUNA TIŠINA
• O obitelji Baković i Fondu za školovanje djece
• 94. dodjela Oscara: “CODA” najbolji film, Will Smith i Jessica Chastain najbolji glumci

Foto: G.C.

Gazmend Çitaku je fotograf, izdavač i knjižar. Rođen je 4. decembra 1970. Živi i radi u Ulcinju. Član je Saveza Stvaralaca Albanaca u Crnoj Gori, Mediteranskog Centra Fotografije te Universum Academy of Switzerland. Izdao je sedam knjiga.

Razgovarao: Jovan Nikolaidis

Albanska kulturna javnost na Kosovu i Albaniji (dakako, i ne samo albanska) odavno je upoznala vaše stvaralaštvo. Mnogi od tih radova, iz više oblasti, poznati su regiji, pa i crnogorskoj javnosti koja ne govori albanskim jezikom.

Činjenica je da se ja trudim da dam što veći doprinos zajednici gdje živim, a kroz oblasti u kojima djelujem počeo sam da budem uočljiv ne samo kod nas već i u širem okruženju. Ništa nije slučajno. Sa odlučnošću, a više poštenim radom, rezultati nikad neće faliti. Ako gledamo malo u retrospektivi, možemo konstatovati da iza mene stoje tri decenije rada koje su i dan-danas vidljivi i opipljivi. Nesumnjivo je da sam ostavio značajan trag u užoj i široj zajednici. Pošto pripadam albanskom govornom korpusu, moje stvaralaštvo prvenstveno ide u tom pravcu, pa je i tako prirodno da sam prihvaćen kako u Albaniji tako i na Kosovu.

Kao gospodin bez kompleksa, kosmopolita liberalne orijentacije, niste se libili da neke od vaših knjiga sami prevedete i objavite i na crnogorskom jeziku. Iza vas stoje godine marljivog rada. Upravo zato, recite nam nešto šire o sebi i svom radu.

Za mene je Ulcinj najbolje i najljepše mjesto na svijetu. Ulcinj ti daje inspiraciju za stvaranje, a mediteranski duh te tjera da se razoružaš od kompleksa. Osim maternjeg jezika ja se odlično služim: crnogorskim i engleskim jezikom, tako da meni nije problem da čitam literaturu i van mog maternjeg jezika. Međutim, stvaralaštvo u mom maternjem jeziku moje komšije ne razumiju, tako da prevodeći moje, a i ostale knjige, ja približavam i njima drugi ugao viđenja na neke stvari i dešavanja. Ulcinj pruža mnogo, i samo treba volje – ideje dolaze same. Ja radim na mnogo polja, vjerujući da su moji radovi interesantni svima.

Za 2022. godinu laureat sam godišnje nagrade koju dodeljuje Opština Ulcinj, pod motivacijom za doprinos očuvanju kulturne baštine.

Izdavač, pisac, prevodilac, grafički urednik, knjižar, arheolog i speleolog, fotograf po vokaciji i ljubavi prema okolišu koga ste na fotografijama sačuvali od zaborava (dovoljno je pomenuti tri antologijska foto-albuma iz prošlosti vašeg grada!) – jesmo li što zaboravili?

Dodaću da sam i kolekcionar. Kako godine idu sve više sam usidren na ocean kolekcionarstva. Međutim, moram skrenuti pažnju: sakupljam samo stvari koje imaju vezu za Ulcinjom i njegovom bogatom kulturom. Nesvjesno sam počeo skupljati stare fotografije Ulcinja, etno stvari, umjetničke slike, knjige, kovanice, dijelove keramike koje izbacuje more i mnoštvo drugih stvari. Dakle: artefakte, ali i predmete koji su nastali djelovanjem prirodih sila. Nakon tri decenije moj atelje se pretvorio u jedan, tako reći “mini muzej“. Izazov starih fotografija i upoređenje sa današnjicom pretvorilo se u dvije veoma uspješne izložbe „Ulcinj nekada i sad“ (2002) i „Ulcinjsko pomorstvo u fotodokumentima“ (2003), gdje sam uspio da senzibilizujem sugrađane da otvaraju svoje škrinje, baune pune starih fotografija i dokumenata, i iste daju meni na uvid i studiju. Navešću: po prvi put otkrivena je prva diploma duge i priobalne plovidbe, kupoprodajni ugovori raznih velikih i malih barki na raznim jezicima, itd. Cijeli ovaj proces u jednom vremenu nameće potrebu da se to ovjekoveči. To sam učinio objavljujući  „Fotoalbumi i Ulqinit“ (Fotoalbum Ulcinja) 2004. god., u kome se, po prvi put na jednom mjestu, našao dio bogate foto i dokumentarne istorije pomorstva Ulcinja. Ova monografija imala je široku recepciju, a otkrivanje novih fotografija i dokumenata nametnulo je potrebu da štampam i nastavak Fotoalbum Ulcinja-2, 2009. godine, gdje je akcenat stavljen na učinak austrijskog ljekara koji je posjetio Ulcinj daleke 1959. Tu su i razna izdanja (4 serije po 10 motiva) razglednica sa novim motivima Ulcinja, koje su takođe izazvale široku pažnju. Itd.

Monografija u koloru “Udhëtim në kështjellat ilire në Mal të Zi“ („Putovanje po ilirskim tvrđavama u Crnoj Gori“) je projekat koga je trebalo da obrade, urede i objave nadležne institucije, a ne pojedinci. I da nije drugog, vi Gazmende samim ovim učinkom, ostavljate neizbrisiv trag pokoljenjima. Dostojno ste se odužili vašem narodu, ali i Crnoj Gori. Mnogo je toga učinjenog, objekata i ljudi, sa koga ste, prirodom svojom agilni i uporni, skinuli veo zaborava i ponudili ljudima da znaju i pamte. I sve to sa stilom, umjereno i znalački.

Baveći se avanturističkim turizmom saznao sam koliko malo znamo o mjestu gdje živimo. Godinama taložene suve informacije iz raznih istorijskih knjiga i autora, kada izlaziš na teren i onda ih nađeš, otkriješ za sebe i ostale, i imaš mogućnost da ih dodirneš, osjetiš ushićenje, kao da si preporođen. Koliko blizu, a toliko daleko. Ulcinjski stari grad ima kontinuitet življenja od neolita pa do današnjih dana, Antivari (onaj dio grada u kojem ne nalazimo tragove antike), ali u okolnim brdima dižu glavu bezbroj ilirskih tumula. Butua i arheološki muzej koji u cijelosti priča ilirski. Rizon – prijestolnica kraljice Teute. Meteon, mjesto gdje ilirskog kralje Gencija živog zarobe Rimljani. Doclea rodno mjesto velikog imperatora Diokleciana, i još bezbroj malih i velikih ilirskih utvrđenja kao Municipium S, Agruvium, Oblun, Dinosa, Samobor, Summa itd., dokazi su da Crna Gora ima veliki potencijal da razvije više segmenata kulturnog turizma. Vraćam se na pitanje: zašto pojedinac, a ne institucija. Odgovor je jednostavan: ja prilazim činjenicama bez predrasuda, posve činjenički, a institucije ne preuzimaju nijedan korak. Jer oni bez donacija ne rade. Njihov motiv rada je samo materijalan, i naravno, lakše je raditi iz kabineta sa gotovim informacijama. Knjiga koju smo spomenuli je plod posjeta svih najznačajnijih ilirskih tvrđava gdje postoje činjenice koje su bile izuzetno važne, i u njima su živjeli ili stanovali kraljevi ilirski. Knjiga je izuzetan odjek doživjela u Albaniji. Mi smo mali obim informacija iz prošloga vijeka dopunili novim činjenicama, a pogotovo izuzetnim fotografijama sa terena.

Jeste li usamljeni u toj misiji koja naliči donkihotovskoj? Na Kosovu i Albaniji često se pominje vaše ime i rad, u Crnoj Gori rjeđe, uprkos vašoj miroljubivoj agilnosti i čvrstoj upornosti?

Sa današnje perspektive, mislim da bi opet isto radio iste stvari, možda malo bolje (zahvaljujući novijoj tehnologiji). I ne osjećam se usamljenim, jer veliku podršku mi daje moja porodica, supruga i djeca, i naravno, moji drugovi istomišljenici. Naprotiv, mislim da kad na koncu vidim uspjeh (bez obzira mali ili veliki) steknem još više snage za drugi projekat. Ja stvarima prilazim sasvim prirodno. Prvo, kako se kaže: „punim svoje baterije“, znači zadovoljim sebe, nalazima sa terena upotpunim i potvrđujem ono što sam našao u literaturi, a novi vidovi komuniciranja (socijalne mreže) omogućili su mi da moje uživanje, ili uspjeh, predstavim i drugima. Hvala Bogu ima ih dosta koji cijene i takođe uživaju u mojim objavama, tako da se moje zadovoljstvo preliva i kod drugin, ne ostaje samo za mene. Mislim da je najvažnije što sve dobre i pozitivne vibracije koje sam primam, podijelim sa realnim i virtuelnim prijateljima. Pa: izvoli ko što želi.

Otvoren sam za kritike, jer to je činjenica da je neko prati, želio mi dobro ili ne. Međutim i tuđe riječi treba uzeti u obzir, jer rijetko kad sami sebe vidimo kroz skener.

Ponekad cijeli rad izgleda donkihotovski, ali neka bude tako, jer moji rezultati ne fale. Poneka grupa ljudi me i sputava, neko se služi i laktovima, a na kraju, najnemilosrdniji su novopečeni političari, koji kroz vaš rad ili trud, pokušavaju da dobiju poene za sebe. I tu ja postavim blok, dozvoljavam moju „zloupotrebu“ samo koliko mislim da je na dobrobit zajednice. Za dalje nisam zainteresovan. I tačno je: Albanija i Kosovo kontinuirano objavljuju po štampanim i online medijima, puno mojih članaka, koji su većinom informacije o našem životu, običajima, tradiciji, kulturi i istoriji. Crna Gora manje, razlog je jezik, ali i ovdje mislim da sam u dovoljnoj mjeri prisutan u medijima kako pisanim tako i vizuelnim. Radim na tome da svoje radove približim što više i na drugim jezicima.

A lokalna zajednica vašeg grada, u kojoj živite i radite?! Mnogo ste toga od skrivenih ljepota otkrili i spasili od zaborava u mjestu u kome egzistirate. Pitamo to zbog toga što je već uobičajeno da malo ko može biti prorok u svom gradu (nemo propheta in patria), iako je vječna istina da mnogo toga korisnog za ljude i zajednicu, dolazi od rada pojedinaca.

Lokalna zajednica, kao svaka druga. Činovnici koji bi trebali da rade to što sam ja radio, ne mrdaju sa fotelja. Ne cijene i ne vole svoj grad. Vole ga samo po interesu, „ako ima što ćariti“. Godinama bilježim, nalazim, približavam ljudima mnoge kulturne cjeline, a zauzvrat lokalna vlast nesvjesno ili namjerno, daju razne dozvole devastaciji kulturnih dobara. Najsvježiji primjeri su devastacija starih česmi, gdje nesavjesni pojedinci haraju po česmama, a institucije ćute u svojim nemoćima. Pale se hiljadugodišnja stabla maslina, grade po maslinadi, ruše odbrambene zidove Staroga grada, i svakakve čudne zavrzlame se rade koje normalan čovjek ne može da zamisli, a kamo li da shvati.

Ja sam zabilježio sve do sada i nastaviću svojim tempom. Vrijeme će pokazati da li sam dovoljno uradio, i da li vrijedi to što sam uradio.

Vaši novi planovi? Vaše želje?

Planove, mislim na dugoročne, ne radim. Ali sve što radim, radim na principu „puzzle“. Radim na više projekata pa koji se prvi završi.

AntenaM