FLEKA NA PJESNIKOVOM PORTRETU!?

Povezani članci

• Prijedlog puta ujedinjenja građanskih partija i pokreta u BiH
• POPUT STARIH MAJSTORA
• Međunarodni mostovi književnosti i umjetnosti Zagreb, 24.-27. rujna 2019.
• Jovica Drobnjak – Ilegalna iluminacija
• Na Mostarskom ljetu 2020 sutra promocija knjige “Moja generacija” Avde Hume
• Enver Kazaz: TREPERAVA ESTETIKA EMOCIJA, PLESA I JEZIKA

… Ranko, niko od savremenika koje sam sreo, riječ sifilis nije izgovorio. A bili su jednako ponosni na Aleksu. Gotovo istim riječima opisivali urođenu gospodsvenost, odmjerenost, uljudnost, mušku ljepotu i ljudsku dobrotu…Iz njihovih utisaka, svih saznanja koje sam o Aleksi stekao, pročitao ili čuo, uz sve hvalospjeve kojim su ga za života i poslije ogrnuli vrhunski umjetnici,intelektualci i običan svijet, Aleksa je bio bogobojažljiv i sramežljiv čovjek. Da li je taj i takav Aleksa mogao kročiti u javnu kuću? Ako jeste, ako je znao dijagnozu sramne bolesti bi li zaprosio Anku i Zorku, poželio potomostvo?  

Aleksa Šantić, 27. V. 1868. – 2. II. 1924.

Kao odan čitalac i povremeni saradnik ovog portala, gdje iz razloga pismenosti i čestitosti Redakcije i Autora koji ga čine još jedino redovno svraćam, vidim da već dugo stoji polemika mostarskog paroha i hroničara oko 100-godišnjice “Aleksinih večeri poezije”.  Nije mi do polemika, mada bi se mogao naći materijalni, pa i moralni razlog, ne samo s njima… Čini mi se, naime, bitnije da je uz 96. godišnjicu odlaska riječ smrt uz ime Alekse Šantića, uvrijedljivo neprikladna. Te ću se radije pozabaviti mukom koja me mori preko pola stoljeća: šta je uzrok Pjesnikovog odlaska? I zašto fleku od dijagnoze boljke koja ga je odnijela uz obilja Aleksoljubaca niko nije pokušao skinuti!?

Preminuo je, dokumenti vele, na adresi Luka 38, podstanar u kući sestre Perse u 06.25h, subota 2. februara 1924. Na porodičnoj osmrtnici potpisani su Braća: Pero i Sava – Sestre: Soka L. Ćirić i udova pok. Svet. Ćorovića, Persa. Sahranjen je u ponedeljak, 4. februara.

Miloš Crnjanski, autor najvjerodostojnijeg Aleksinog hagiografijskog literarnog portreta, “Slika Alekse Šantića” u knjizi “Eseji” 1923, o bolesti koja ga je odnijela s 56 u intervjuu Radio Beogradu početkom 70-tih ljutito kaže: “Iznose da se nije ženio zbog neke bolesti, koješta”!

Bolest je sifilis. Poznat i kao lues ili francuska bolest. Medicina ga svrstava u zarazne polne boleste. Uzročnik je bakteriјa “Treponema pallidum” otkrivena 1905. Smatrao se neizlječivim sve do 1943. kad se laboratorijski, pa u praksi pokazalo da se uspješno liječi penicilinom. Pripisivali su ga, opravdano ili neopravdano, ljubavnicima od formarta. Među ostalim: engleskim King Edward VI, Henry VIII,  Queen Mary I, Lenjinu i Hitleru,  Heineu i Baudelaireu, Wildeu,  Nietzscheu, Beethovenu, Schumannu, Schubertu, Smetani, Caponeu, Lautrecu, Gauguinu…Koji se, provjereno, na Tahitima, doslovno raspao od sifilisa… Svi su jurili suknje. Oskar, autor romana “Slika Doriana Greja”, jurio je pantalone… Vođe Velike Oktobarske Vladimir i Trećeg Rajha Adolf ne liče na ljubavnike, a ono što se zna ukazuje da su više uživali u vlasti, nego u krevetu. Za većinu ostalih validne medicinske dijagnoze – ne postoje. Koliko sam uspio dokučiti, ni za Aleksu. Sem u par Perinih i jednom njegovom pismu u kojim bolest imenom ne pominju, ali može asocirati. Tek u fikcijskom, dakle autorski proizvoljnom dijelu romansijerske proze “Aleksa Šantić – roman o pjesniku” Josipa Lešića ta pretpostavka o uzroku Aleksine smrti, postala je vjerovatnija. Potpisnik ovih redova upoznao je Aleksu u literarnoj ostavštini i sjećanjima savremenika, postao odan i zauvijek zahvalan poklonik. I Josipa sam upoznao, volio je Mostar, radio u njemu, zadužio grad, družio i prijateljevao s Mostarcima. Najčešće u Narodnom pozorištu sa dramaturgom Skenderom Kulenovićem, scenografom Zukom Džumhurom, direktorom Safetom Ćišićem, glumačkim ansamblom… Roman pročitah po objavljivanju 1988., nekoliko puta s oduševljenjem, al’ i nevjericom, tugom. Pa ponovo kao stručni savjetnik u seriji i filmu scenarij, knjigu snimanja a prisustvovah “slikanju” od Mostara do Trsta… Josip je svevremeno dragocijen dio bh umjetnosti i svekolike kulture, a doimao se kao nadasve obrazovan i prijatan čovjek. Susretah ga i za vrijeme snimanja. Nekoliko puta se nakanjivah da načnem temu o Aleksinoj bolesti. Nisam, zbog zasluženog respekta i nedostatka odgovarajuće prilike. Ova mi se datumski čini prigodna. Nije pristojno, niti je namjera polemizirati s odsutnim, ali radi te fleke na portretu najljepšeg Mostarca, dužnost je i pravda zabilježiti. Počevši sa dokumentovanim Aleksinim zdravstvenim biltenima od gugutanja u drvenoj kolijevci na Brankovcu do hropca na željeznom krevetu u Ćorovića kući.

Od kad ga je majka Mara donijela na svijet, bio je neotporan, slabašan. Niti jedna dječija boljka ga nije zaobišla, napadaju ga vatruštine, stomačni bolovi, nemoć, pa il’ je s ocem Ristom kod ljekara, il’ ljekar na Brankovcu. Česta dijagnoza je bila slijeganje ramenima uz: Dječija boljka, pripazite ga, proćiće… Prolazilo… I vraćalo se.

Za školovanja u Trstu od 1879., strog i pažljiv ujak Lazar često ga vodi po bolnicama… Pred kraj školske godine 1882. na Marovoj akademiji u Ljubljani, spopadne ga veliki kašalj, uznapreduju u tešku upalu oba plućna krila, završi u bolnici, ljekari ga jedva izvuku…Po povratka sa školovanja 1883. prestao se žaliti. “Imaju Šantići jada i bez mene. Ako kukam neće mi biti bolje, a onim onim koji me vole, hoće gore. Što ih reziliti”, objasnio je Persi. (Ovo, i sva Persina sjećanje na brata u nastavku zapisa, početkom 70-tih u staroj kući preko puta hotel “Mostara” tri dana bilježih na traku “Uher” magnetofona u intervjuu sa Sofijom Kovačević. Emitovan je kao “posmrtni” na Radio Mostaru, dijelove donijela sedmična “Sloboda”. Sofija je po završetku Preparandije – Učiteljske škole u Somboru, pjevala u horu “Gusala”,  prisno družila s Ankom Tomlinović. O njenoj i Aleksinoj ljubavi govorila je s ushićenjem i sjetom: “Sve su mlade članice horske i dramske sekcije bile zaljubljene u Aleksu, ili su prema njemu osjećale nježnost kao prema mlađem bratu… Aleksa se morao voljeti…  Tragediju s Ankom u Mostaru smo doživjeli kao Verona Romea i Julije”. Sjećala se i Zorke, i s njom se družila, a rekla: “Svi smo mi mislili da je Anka najveća Aleksina ljubav, a Zorka  lijepa utjeha. Isto je mislila i Persa. Posjećivala sam je redovno sve dok se nije upokojila uz Svetu, njihovu nesretnu jedinicu Nedicu, i nju je prerano odnijela tuberkuloza. Aleksa je obožavao Nedicu, pokazivala mi je Persa razglednice koje je Nedici slao s putovanja, sve su bile roditeljski nježne, u stihovima.”).

S proljećem 1884. ponovo je bolan, ne silazi ni na posao u magazu. Izgubio apetit, mori ga mučnina, stomačni grčevi, umoran je, oka ne može sklopiti, kopni… Kod ljekara neće, majka Mara mu priprema gorke čajeve od trava s Čabulje, ne pomažu. U junu je u banji Kiseljak, oporavio se “da ne može bolje”… Česte zdravstvene tegobe trpi, oguglao.

…Vrati se iz Beča krajem 1889., išao da nabavi robu za magazu, trese ga groznica, satire nesanica. Po savjetu dr Manusia stric Miho ga sklanja od mostarske studeni na oporavak u Dubrovnik. Božić i pravoslavnu Novu 1890. (14. januar), dočekao je u krevetu skrhan bolešću i tugom za Ankom. Piše stricu i Anki. Stricu kako se sporo oporavlja, ali su ga doktori osokolili: ne boluje na plućima, nema spic-katar, isključena tuberkuloza… Anki piše kako je zima u Dubrovniku kao proljeće u Mostaru i kako sanja povratak, da je zagrli, pomiluje, ljubne… Marta 1890. vratio se. Prije no na Brankovac, požurio Anki… Kad ga mati Mara zakune zadojenim mlijekom da ne dovodi Latinku na Brankovac, Anka se nakon godinu uda i zauvijek nestane iz Mostara, bolnije od svih fizičkih, pati mu duša. Ispovijeda se, noćima, u stihovima i Persi kako mu je svega dosta: “Tijelo mi trulo, duša mrtva, nemam razlog da živim”!

Godinama osjeća bolove u krstima. Opet se jada samo Persi, a kod ljekara neće. Kad pročita govor kojim dr Friedrich Trammer 30. maja 1908. upozorava članove Gradskog vijeća Mostara na nemar “pred alarmantnom epidemijom tuberkuloze, samo u jednom razredu Ženske osnovne škole 5 učenica je umrlo za pola godine”, zamoli da ga primi. U ordinaciji su ga dočekali dr Trammer i dr Petar Rizzo najiskusniji i najomiljeniji ljekar u čaršiji, počasni građanin Mostara. Dijagnoza: kamen u desnom bubregu, ali mora nastaviti pretrage. Ukoliko se dijagnoza, u koju nisu potpuno sigurni potvrdi – operacija! Persi veli da se od vizite doktorima osjeća bolje, na dalje pretrage neće. S kraja jeseni još nesnošljiviji bolovi su se vratili, žali se Persi: “Dokundisalo mi, sejo, najrađe bih sam sebi prekratio muke…”. Prepadnuta, Persa sklanja patrone lovačke puške, na počinak ne odlazi prije nego on ugasi lampu, noću, usnulog, obilazi.

Početkom decembra odaziva se pozivu bogatih i utjecajnih majčinih Aničića, dolazi u Trst. Organizuju mu konzilijski pregled. Prvi nalazi su ohrabrujući; nije kamen u bubregu, možda par manjih u bešici, možda jaka prehlada, ne misle da će trebati operisati, savjetuju dodatne pretrage… Bratu Peri piše 22. decembra: “…Molim te ne kazuj nikom živu za moje slabo zdravlje, jer ko mi je prijatelj tome će biti neugodno, a ko mi je dušmanin radovaće se…”.

1911. dr Kraus dijagnosticira: katar u mjehuru. Predlaže dalje pretrage, liječenje. Odbija. “Smrt mi se odavno čini jedini valjan lijek”, ispovjeda se Persi.

U jesen 1914. pokupili su ga iz kreveta zavatrilog, u bolovima, odveli u Garnizonski zatvor. Teže od bolesti, žaliće se prijateljima, pao mu grub pretres, skidanje do gola… 13. novembra 1914. Zemaljska vlada u Sarajevu optužila ga je za veleizdaju zbog zbirke “Pjesme” iz 1911.  Na sud u Mostaru 21. aprila, došao je u bolovima. Državni tužilac Suran mu pročita optužnicu: “Krivično djelo veleizdaje, kazna – strijeljane”! Dok mu pri izlasku iz sudnice Persa i Đurđa pomažu u fijaker, veli: “Ne mogu ovi crno-bijeli garibi mene ni osuditi, ni strijeljati. Mene je zla sudba osudila, život – egzekutor davno obavio posao”!  

S porodicom i najviđenijim mostarskim Srbima, protjeran je u Konjic. Progonstvo i četiri veleizdajnička procesa, odbortao je bolan. Na petom, 24. februara 1917., oslobođen je. Onemoćao, u proljeće 1922. nakon podstanarstva, vratio se kod Perse. U krevetu je, ne izlazi sem kad mu za lijepa dana ona i služavka Đurđa pomognu u bašču “da se nadiše čiste have i nagleda Neretve”. Nesan je znojniji,  more mornije, bolovi u desnoj slabini žešći, u noćnoj posudi uz krevet Persa primjeti krv. Ona i Pero jedva ga privole, početkom februara u Sarajevu je, u bolnici. Dijagnoza: u desnoj lumbalnoj loži prisustvo tumora veličine pesnice. Operišu, odstrane tumor i zahvaćeni bubreg. Nakon bolničke njege, potom kućne u Mostaru i u ljeto 1922. u Nevesinju, oporavio se. Kratko potrajalo. Ponovo bolovi, ponovo u Sarajevo… Prema sjećanju Đurđe, koju je prigrlio kao člana porodice, pomogla mu je da pobjegne kroz prozor, dopratila u Mostar, kod Perse. U Ćorovića kući, na spratu prema Neretvi, počinje dugo umiranje… Svjedočanstva su ostala u Persinim i Đurđinim sjećanjima, Perinim pismima Miloradu Pavloviću Krpu i redovnim zdravstvenim biltenima mostarskog dopisnika  beogradske novine “Vreme”.

22. decembra 1923. Pero piše Krpu u Beograd: “Jutros sam bio baš u času kad je liječnik došao. Konstatovao je uzetost male kaplje, koja ga je udarila… niti može sobom vladati, niti romori, niti govori, sve komplikacija za komplikacijom. Liječnik, na svršetku, jutros veli: katastrofa bi mogla svakog časa nastupiti, a moglo bi se i produžiti, no da je stanje očajno i da lijeka, tako on veli, nema…”.

22. januara 1924. piše o potpunoj oduzetosti desne strane i dodaje: “… Aleksino stanje je očajno, gotovo beznadežno… Opao je jako, kost i koža. I govor mu se uzeo, no još ne zna za se… Obično spava. Slabo jede. Puls mu je neredovan. Nevolja jedna…”.                                                                                                                             

22. januara: “Noćas je imao prilično miran san. Puls mu je dobar. Pokusao je malu čašicu kiselog mlijeka, gotovo jedina hrana koju voli i uzima. Može da miče desnom nogom, a do neki dan nije. Zna za se, jer kad ga pitamo za ovo ili za ono, odgovara znakom ruke. Još ne može da govori. Dobio je i drugu injekciju, pa se liječnici nadaju da će mu se vratiti i govor. Bez sumnje, Aleksa je jutros i za dlaku, nabolje. To i doktor kaže, i mi vidimo. Da li će napredovati ili ne, ni liječnici ne mogu da reknu, čas ovako, čas onako…”.

22. januara: “…Baš sad (10 sati prije podne, subota) dođe opet liječnik da ga pregleda. Čudi se pulsu da je još priličan, no neredovan. Vječno spava, a doktor kaže: to je tinjanje i tinjanje…”.

Sa istim datumom, “Vreme”: “… Jadni pesnik leži na postelji kao da je leš, iznemogao i strašno oslabio, jer ništa ne jede, pošto usled opšte oduzetosti ne može da otvara usta. Lekari svaki časa očekuju katastrofu…”.                                                                     

17. januara, “Vreme” objavljuje da je progovorio, istina nerazumljivo… U dva navrata pokušao je popušiti cigaretu, pa odustao…

4. februara “Vreme”: “… Preključe je bolesnom pesniku bilo malo lakše i on je posle duge agonije koja je trajala danima bio došao ponovo svesti, ali samo na kratko vreme. Već juče od 2 sata posle podne pao je ponovo u agoniju počeo vrlo teško da diše, što je trajalo do smrti…”.

O uzroku odlaska govorilo se i pisalo: Dugo bolovanje, istrošen organizam, tuberkuloza, izliv krvi na mozak, moždani udar, moždani infarkt, kap, šlog,… Tuberkuloza, prokletstvo vremena i porodično Šantića, najčešće je pominjana. Od devetero Ristine i Marine djece, pet sinova: Pero, Aleksa, Sava, Jeftan, Jakov, i četiri kćeri: Zorka, Soka, Persa, Staka, tuberkuloza (jektika, sušica, žuta gošća…) smrtnom kosom pokosila je Zorku, tepao joj Zorica, Jeftana, Jakova, u Stocu je umrla i Staka, udata Kovačević… Kasnije, Persinog supruga Svetozara Ćorovića. Uz čiju je samrtnu postelju presjedio do 17. aprila 1917.  Svetu je kratko nadživjela ćerkica, Aleksina mezimica, Nedica. I nju je odnijela tuberkuloza… Sifilis se, kao razlog smrti, u porodici Šantića nije pominjao. Jedini dokumenti koji su grijeh, sramnu bolest, haramije, raspadanje godinama po odlasku uveli u uzroke smrti u Perinom su pismu Miloradu Pavloviću 1. januara 1924. U kojem, pored ostalog, piše: “Ni ja, ni niko u našoj obitelji da ja znam, nije znao za te njegove jade, jer da se znalo ne bi dopustili da dovde dođe, nego bi ga natjerali silom da se liječi”.

Godinu i nešto ranije, na istu adresu Aleksa piše: “Ti, dragi Mile, nemoj za mene sobu rezervirati, jer ja nigdje ne mogu stanovati u privatnoj PRIJATELJSKOJ kući, jer imam za to mnogo uzroka, koje ti samo mogu reći usmeno kad dođem tamo. Iako sam se operisao, ja sam još uvijek prilično bolestan i neću nikog da uznemiravam svojom bolešću a najmanje one koje iskreno ljubim. Zbog tih razloga ja sam prije dvije godine ostavio stan svoje sestre, žene pokojnog Svetozara, jer nisam htio da ona zbog moje vječne bolesti bude uznemiravana. Ti si moj stari prijatelj pa se nadam da ćeš vjerovati u ovu moju iskrenu ispovijest…”. Malo zatim jada se: “… Naš milostivi bog koji se stara za sve nas postarao se evo i za me, pa kad sam dahnuo dušom od bubrežne bolesti i prinio mu na žrtvu desni bubreg, on, bog, poslao mi je nove nebesne darove i usrećio me sada OČNOM I SRČANOM BOLEŠĆU…”.

Ovo Aleksino pismo o očnoj i srčanoj bolesti bazirano na simptomima ličnog iskustva i ljekarskim nalazima – zanemareno je. Kao i činjenica da je tuberkuloza infektivna te su se oboljeli, po savjetima ljekara nastojali izolirati, kako bi se spriječilo prenošenje. Zbog sadržaja sumnjivih ali do kraja nedefinisanih natuknica pisanih kapitalnim slovima u Aleksinom i Perinom pismu Pavloviću, zbog Aleksinog izbjegavanja da govori o jadima, samo po nagađanjima i govorkanjima – u fikcijskom dijelu romana Aleksa jednom posjećuje bordel u Trstu i Kramerov kupleraj “Hundert Cene” na Šemovcu za oficire, ugledne došle i pokojeg bogatog Mostarca koji kradom svrati da uživa u zagrljaju mađarskih i čeških Dama za provod (u Mo Riječniku: kurava) – Aleksi je u romansiranoj biografiji verificirana dijagnoza sramne bolesti. I to unatoč fakta da su Naredbom Vrhovne vojne komande Habzburga (Österreichisch -Ungarisches Militärwesen) i u Mostaru, kao i svim gradovima u kojim su uz garnizone otvarani bordeli, Dame bile pod redovnom i strogom ljekarskom kontrolom. Jednom mjesečno, ili po potrebi, u bordelu iznad Carinskog mosta za vojnike i podoficire, i elitnom oficirskom na Šemovcu, pregledali su ih ljekari specijalisti, pa čak i u slučaju sumnje odstranjivali s posla. U Mostaru, gdje se uvijek sve znalo, nije bilo podatka da je neko obolio zbog posjete bordelima.

Od dolaska u Mostar 1960. razgovarah sa savremenicima koji su ga poznavali. Prijateljevah, godinama, prisno sa Gojkom Šantićem tada gimnazijalcem, kasnije prvakom Jugoslavenskog dramskog, filmskog glumca u Beogradu. Za prijatelje Goja, sin je Ljubin a unuk mlađeg Aleksinog brata, Save. Prekrasnih priča sam se naslušao o Šantićima i Aleksi koje je čuo u porodici, a najljepše mu je pripovjedala omiljena tetka Persa. Dirljivo se sjećao kako se svako jutro, bez obzira na vremenske prilike, s kutijom cigareta penjala do groblja, pripaljivala cigaretu na cigaretu i razgovarala s Nedicom, Svetom i Aleksom, obišla ostale… Govorio je i o djedovoj braći i sestrama koje je premlade pokupila tuberkuloza, najviše o Aleksi. Sramnu riječ o bolesti, nikad nije izustio… Učiteljica Sofija, također, nije… Niko od onih koje sretoh, a sretoh mnogo… Nakon direktnog tv prenosa svečanosti uz prvu klapu filma i serije “Moj brat Aleklsa” čiji sam scenarista i voditelj, najavi mi se pa dođe u Mostar filmski snimatelj i reditelj, Nenad Jovičić, sin Jedne suze – Zorke, priprema dokumentarac o majci i Aleksi…Tri dana smo proveli u Šantićevoj radnoj sobi, listali dokumentaciju kod gostoljubivog kustosa Ivana Kordića, dugo u noć razgovarali. Pričao mi je da Aleksino ime nije bilo tabu u njegovoj rodnoj sarajevskoj; otac Milan je znao za vezu i oženio majku neposredno nakon razlaza s Aleksom, nije mu smetalo. I kako se majka sjećala kad je Aco zaprosio, a ona pristala. Otac Jovo nije dozvolio za “fukaru bez pare”, udao je za bankara. Bolest, Zorka, govorio Nenad, nikad nije pomenula… Uz 100-godišnjicu rođenja Mostar je donio odluku da se spomenikom oduži svom Pjesniku. Od 1970. u kulturnoj rubrici “Slobode” punih rubriku “Gdje postaviti spomenik Aleksi Šantiću?”. Anketirah Mostarce, bilo još savremenika, posjetih najuglednije u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu… Pamtim susrete s akademicima Asimom Pecom i Isidorom Papom i kako mi je ugledni spoljnopolitički komentator Tv Beograd, Ranko Lozo na Novom Beogradu pripovijedao: “Sve je svoje goste, a dolazili su odsvukud, dovodio kod mog oca Blagoja, držao je kafanu “Ruža”, bili su prijatelji. Tamo sam upoznao Stevana Sremca, a svaki put kad bih sreo Aleksu, pomilovao bi me po glavi, popričao sa mnom, turio u džepić koju paru”. Ranko, niko od savremenika koje sam sreo, riječ sifilis nije izgovorio. A bili su jednako ponosni na Aleksu. Gotovo istim riječima opisivali urođenu gospodsvenost, odmjerenost, uljudnost, mušku ljepotu i ljudsku dobrotu…Iz njihovih utisaka, svih saznanja koje sam o Aleksi stekao, pročitao ili čuo, uz sve hvalospjeve kojim su ga za života i poslije ogrnuli vrhunski umjetnici, intelektualci i običan svijet, Aleksa je bio bogobojažljiv i sramežljiv čovjek. Da li je taj i takav Aleksa mogao kročiti u javnu kuću? Ako jeste, ako je znao dijagnozu sramne bolesti bi li zaprosio Anku i Zorku, poželio potomstvo?

Početkom 70. posjetim u Sarajevu Prof. dr Nedu Zeca, osnivača i šefa prve sarajevske Neuropsihijatrijske klinike 1947., jednog od najcjenjenijih Yu neuropsihijatara. Govorio je o rodnom Mostaru himnično, vratiće se da vjekuje tamo. U razgovoru smo se dotakli i Alekse. Sjeća ga se, veli, jako dobro i uvijek s radošću. Sretao ga je po čaršiji elegantnog i uspravnog, pozdravljao s poštovanjem kao svi Mostarci.  I, da se kao apsolvent medicine u Beču, zatekao tog februara 1924. u Mostaru, išao da ga isprati… “Sretan je grad koji sebi rodi jednog Aleksu”, govorio je… Kad mu rekoh da sam čuo par poluglasnih govorkanja o bolesti koja ga je prerano odnijela, kaže da je i on. I da bez detaljnih laboratorijskih nalaza i mišljenja kolega koji su ga liječili, ne vjeruje. Obzirom na tragediju u porodici, prihvatljivija mu je dijagnoza tuberkuloza, govorio je, koja ne mora biti plućna; može napasti svaki organ, kosti… Ili, prema onom što je saznao o posljednjim Aleksinim danima: moždani udar. A onda mi je objašnjavao sifilis. Simptome, način prenošenja, dug period inkubacije; još puno toga što sam pažljivo saslušao, djelimično shvatio, dio zaboravio. Ali suštinu završnih riječi pamtim. Govorio je: “Ako je, kojim slučajem, i bio sifilis, ne vjerujem da ga je stekao u javnoj kući. Niti preko majke u fetusu, jer koliko znam niti ona niti iko od djece nije umro od te bolesti. Znate, postoji endemski sifilis koji se ne prenosi snošajem, može dodirom istog predmeta, bilo čega što je bilo u doticaju sa oboljelim. Šantići su doselili u Mostar iz Bogodola gdje je od djetinjstva išao u posjete, kad je radio kao knjigovođa u firmi Šantića nabavljali su stoku, stočne proizvode, kožu i domaće radinosti, trgovali, a u zrelijim godinama išao je u lov… Vi znate da je Aleksa bio strastven lovac, tamo je omiljeno lovište Mostarac”?  Kažem da znam, poznam i taj kraj, polovinom 60-tih od septembra do juna truckah svako jutro pet dana sedmično rudarskim kamionom u Gorance na putu za Bogodol, muški su radili u Rudniku mrkog uglja u Mostaru, predavah sh-hs na Osmogodišnjoj školi. Iznenađen enormno velikim brojem vanbračne djece, pitah direktora Antu Džidića: “Otkud, kako”? “Liganje”, preduhitri me nasmiješen Prof. Zec. “Liganje”, kažem i ispričam mu kako mi je direktor Džidić održao lekciju “o običaju slobodne ljubavi od Goranaca do Bogodola kakve nema ni u Švedskoj”. Momci su išli kod djevojaka na cijelu noć, djevojački roditelji su znali, tolerisali. Pa kako sam sve to prepričao Gojku Beriću, mentoru moje generacije novinarskih i pjesničkih poletaraca; bio je veoma blagonaklon prema nama, objavljivao prve tekstiće i dječje pjesmice u “Slobodi”, honorisao. Pa je Goja otišao gore, javio se u “Oslobođenju” sjajnom reportažom “Liganje”, poslastica bila. Veli da redovno prati Gojka, čitao je reportažu, tipični, rasni Berić, i zaključi: “Aleksa, sigurno, nije išao na liganje, ne liči to na njega. Ali, vidite, taj Bogodol, i čitavo to područje oko planine Čabulje, posljednje je veliko žarište endemskog sifilisa u Bosni i Hercegovini… I šire”!

Ovaj autor ne smatra da je jednim zapisom sačinjenim prema Post Festumu izbora Aleksinih ljubavnih stihova s komentarima koje je koričio pod nazivom “Što te nema i druge tuge” u Art Rabic Sarajevo krajem prošle godine, uspio skinuti fleku s Aleksinog lika. Ali jeste k’o Hum veliku gromadu tereta s duše koju tegli od prvih polutihih govorkanja o bolesti i, posebno, nakon iščitavanja Romana o pjesniku…Zbog, po sili dužnosti u matičnoj RTVSA učešća u ekranizaciji filma i serije “Moj brat Aleksa” osjećao se saučesnik.