Ferida Duraković: Kako (ni)sam srela Đurđicu Čilić?

Stariti u Bosni, četvrti dio

Već mjesecima imam teške glavobolje, vrtoglavice i mučnine izazvane raznim okoboljama, kičmoboljama, kostoboljama, depresijama i uopšte zaprepašćujuće brzim zalaskom u starost, a bogami ova i ovakva država nadoda mi još nekoliko duševnih tona na ramena pa više ni ona dva zanimljiva meleka ne mogu stati na lijevo i desno rame nego odu nekog mlađeg zabavljati svojom svađom o dobrim i lošim djelima…

Moja nana je govorila: „Nema veće bolesti od starosti“, i naravno, bila je u pravu. Ali tada mi je bila smiješna, jer sam imala dvadeset-trideset i bila sigurna da neću stariti kao ona, ili kao moja majka: nedostojanstveno, u poslijeratnoj oskudici i nesigurnosti, mučno, tegobno i bolno – nego mirno, u sreći, zaslugama i ljepoti zrelih i mudrih godina kao kraljica majka….

Hahahaaa – smije se melek Munkir. Hohhohooo – krevelji se melek Nekir.

Sve ovo pričam danas zbog Đurđice Čilić, spisateljice i prevoditeljice s poljskoga jezika, docentice na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i moje jedinstvene prijateljice koju (još) nisam uživo srela, including sinoć na promociji njene knjige kratkih proza Fafarikul… Pa da krenemo, što bi se reklo, ispočetka.

Đurđica Čilić – foto šg

Đurđica Čilić i ja znamo jedna za drugu još od 2010. godine, kad je PEN Centar BiH, u saradnji sa Institutom Czeslawa Milosza iz Krakowa promovisao u Sarajevu Miloszewu knjigu Drugi prostor, u izboru i prevodu moje prijateljice Marine Trumić, koja evo već dugih deset godina nije s nama. Na plakatu i u najavi za odličnu i jako posjećenu promociju bilo je i Đurđicino ime – sa dva prezimena.

Tada prvi put nisam srela Đurđicu: javila je da ne može doći jer je spriječena nečim jako važnim, a čime, to danas mogu samo nagađati, no sigurno je bilo baš važno.

Nakon ovog nesusreta sve češće sam nailazila na Đurđicino ime, sa dva pa s jednim prezimenom, na njene prevode poljskih pisaca, eseje i uspomene s putovanja po Poljskoj… A onda nas je FB sastavio tako lijepo da smo redovno počele čitati jedna drugu, razmjenjivati poruke, komentare i knjige.

Drugi put nisam srela Đurđicu kad je gostovala u Mostaru na nekom važnom okruglom stolu, a ja se tamo zadesila u privatnom posjetu koji se nije završio do kad je trebalo.

Treći put nisam srela Đurđicu kad me pozvala da govorim na promociji Fafarikula u Vitezu, jer poziv je došao prekasno: već sam odavno imala dogovoreno nešto drugo baš u vrijeme njene promocije.

Četvrti put nisam srela Đurđicu sinoć u Sarajevu.

Tu na scenu stupaju sve one boljke s početka priče, a ja krenem na svakodnevnu fizioterapiju. Đurđice – pošaljem poruku – ne mogu doći, nisam sva svoja, pijem ubibol tablete i hodam po doktorima, nervozna sam, žao mi je ali moram se koncentrisati na sebe, tražim neurologa i MRI ali privatno, to košta u pm… Đurđica, naravno, odgovori kako je sve OK, zdravlje je na prvom mjestu, vidjet ćemo se mi svakako drugom prilikom… Nakon četvrte terapije tegobe postanu podnošljivije: mogu okrenuti glavu a da se za njom ne okrene zemaljska kugla. Odmah javim Đurđici da ću izvršiti upad na promociju i da u srijedu neću ići na terapiju nego eto mene u Mak da kažem bar deset rečenica!

E onda je došla srijeda ujutro i FB… Ranom zorom fotografije s promocije Fafarikula: bilo divno i krasno, svi bili – samo nema Feride Duraković! A ona napisala sinoć notice o knjizi, opeglala šta će obući, ide frizeru jer se pored one ljepotice valja pojaviti u najboljem izdanju… E nećeš ga majci, ženo! U utorak je bila promocija, babo jedna, ne u srijedu!

I tako – opet nisam srela moju Đurđicu, ali falabogu nikome nisam ni nedostajala… A tih desetak rečenica oko kojih bih oplela priču o jednoj sjajnoj knjizi nudim sada, kad već sinoć baba-djevojka nije došla!

Književnost koju nam u ovoj knjizi nudi Đurđica Čilić svojom nepretencioznošću i svojom dobrotom u nama razvezuje emocionalne čvorove kroz tri temeljna pojma: djetinjstvo, pisanje/čitanje i prevođenje, i kroz tri svoje domovine: Bosnu, Hrvatsku i Poljsku. Đurđica ispisuje Tekst koji nudi nadu da i u zlu ima neko dobro (kakvo su mnogi od nas vidjeli u ratu), da ne mora sve biti Bošnjak, Hrvat, Srbin, Dejton, centralni dnevnik i dnevni očaj.

Ima dobra u ljudima, veli ovih više od sto kratkih priča o sebi, i o nama kroz sebe. Samo ih treba uočiti u gomili lažnjaka i zabilježiti šta one čine u svakodnevici, kako ovaj naš svijet čine boljim, posebno u graničnim situacijama kao što su rat i tranzicija, pa nacionalizam, mržnja i otpor prema Drugom, čak i obični naš mali privatni život prepun surove borbe protiv kapitalizma koji će nas sve pojesti. Rečenice u ovoj knjizi jednostavne su precizno u onom smislu kako je to genijalni nobelovac Grk Jorgos Seferis sabrao u jednom svom stihu:

Ima mojih čudesnih žena koje se u raznim oblicima bave književnošću tamo negdje, u rasijanju, kao što su Jozefina Dautbegović, Julijana Matanović, Asja Bakić, Fadila Arnautović, a posebno Adrijana Vidić, Lidija Deduš – i Đurđica Čilić. Koju ponovo nisam srela jer sam počela stariti i brkati dane, datume i događaje. A koju sam srela još davno, u knjigama koje voli, piše i prevodi. U knjigama koje volim, pišem i prevodim.

Đurđica Čilić, koja je nedavno na svom FB statusu napisala – i nadam se da će to ući u Fafarikul II kao nastavak jedne od najljepših knjiga savremene književnosti ovoga regiona: