Faruk Šehić: Jergoviću kukavice, uzmi pištolj na vodu i ubij se!

Povezani članci

• „Mi, Hrvati!“ – po HRT-ovu nacional-neprofesionalnom obrascu
• Svetislav Besara: Koštunica u odbrani lika i nedjala Dobrice Ćosića
• FENIKS (NI)JE SAGORIO UZALUD
• Igranje strahovima
• Danas u 12 sati veliki skup podrške ispred Francuske Ambasade u Sarajevu i na Španskom trgu u Mostaru
• Rade Šerbedžija: Mladi glumci ne igraju s figom u džepu

ČETNIK, KAKO TO GORDO ZVUČI

Miljenko Jergović (foto: popbooks.com)

“O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.”

Vreme 959 – Interview – Miljenko Jergović, pisac, Između gradova

Ovako zbori u interviewu beogradskom magazinu Vreme Miljenko Jergović. Ovaj interview taman dolazi u trenutku kada je u Srbiji netom zavladala histerija iskopavanja kosti ili mošti Draže Mihailovića, četničkog đenerala, ratnog zločinca i svekolikog istorijskog gubitnika, kojemu se, jadniku, čak i moštima zameo svaki trag. I baš tako su skoro iskopali kosti izvjesne mamutice (koja će najvjerovatnije biti nazvana Srbislava, saznaje se iz pouzdanih izvora), ali Čiča još nikako da proviri iz majčice zemlje, u ovom slučaju, Serbije. Prva i najpreciznija asocijacija u mojoj glavi na riječ mošti jeste nosanje moštiju cara Lazara sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, i iz tih krokodilskih suza nacije rođeni su najstravičniji zločini u Evropi nakon 2. svjetskog rata, a vrhunac doživljavaju u zapadnokrajiškim konclogorima Omarska i Keraterm završavajući srebreničkim genocidom. Mošti su nošene iz manastira u manastir sve sa ciljem buđenja srpske nacionalne svijesti, koja je, opet ponavljam, sebe ostvarila u monstruoznim zločinima i zvjerstvima nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u nekoliko država bivše Jugoslavije sa mračnim akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba, zapisao je doajen velikosrpstva u svoj dnevnik 1992. dodatno potcrtavajući nadolazeću monumentalnost velikosrpske nekrofilije.

KARADŽIĆ I DODIK

Teško se oteti utisku kako politička klima u BiH danas neodoljivo liči na nacionalističke turbulencije sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

I tu nailazimo na laktaškog političkog đenijusa Milorada Dodika (narodski: Mileta Ronhilla) koji nije bio četnik samo zato što je više volio švercati cigaretama nego utemeljivati Republiku Srpsku genocidom i ostalom paletom laganijih zločina. Svojevremeno je Dodik bio rado viđen gost na naslovnicama sarajevskih nezavisnih tjednika, kada su ga neovisni novinari ukivali u zvijezde pridavajući mu moći dugo očekivanog Spasitelja. Ali sudba kleta je drukčije htjela. Možda čovjek nije imao hrabrosti za rat, jer za njega su, ipak, potrebna stanovita muda ili ludost, pa je sada odlučio svim sredstvima nastaviti mirnim putem graditi ono što je Karadžić počeo u aprilu 1992. Kako ne bi bilo zabune ovaj tekst nema za cilj proizvoditi aluzije na novi rat u BiH, ali nije naodmet usputno pozabaviti se onima (Karadžić i Dodik) koji su nastavljači Čiča Dražine vojnopolitičke misli i ideologije noža & metka. Čisto da se vidi uticaj Dražinoga učenja, hic et nunc.

SPREM’TE SE SPREM’TE…

Mutatis mutandis možda bi trebalo konačno skinuti anatemu sa famozne riječi četnik. Sadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidović, je očit primjerak deklarisanog četnika, a opet nema arhetipsku bradu, šubaru ni na njoj kokardu. Nije opasan redenicima za puškomitraljez M-53, i za pasom mu nije zadjeven oštar bajonet. Ne znam kako sad izgleda, ali u momentu dok je pojao pred postrojenim srpskim dragovoljcima, u Miljevićima kod Sarajeva početkom 1996., djelovao je sjebano u civilnom odijelu te je (kao takav) poveo, u funkciji ministra vjerâ Karadžićeve vlade, znamenitu pjesmu Sprem’te se sprem’te četnici…

Normalan čovjek bi odmah pomislio: zamisli kakvi su ostali ministri u ratnoj vladi Radovana Karadžića kada mu je ministar vjerâ (ne znam otkud ovdje množina) ljubitelj Dražine varijante srpstva. Kakvi su mu bili ostali ministri najbolje znaju mrtvi pod zemljom baš zato što su bili pogrešnog imena ili vjerozakona. Teško se oteti utisku kako su i mrtvi nekad bili trodimenzionalni, a svakim novim danom u zemlji postaju sve više nedimenzionalni, jer bakterije raspadanja ne uvažavaju zakone fizike.

Pošto naš junak, sa početka ove priče, nikad nije vidio leš ljudskoga bića (i bezimeni leš je trodimenzionalan, i on ima svoju tragiku, motive i biografiju, čime se sad bavi Haaški sud) sumnjam da je svjestan bolesne nakaradnosti vlastitih rečenica izgovorenih u svrhu ne-znam-ti-kakvog marketinškog uvlačenja srbijanskim čitaocima, ili čemu već junačina želi da se retorički približi. Samo takav amater života (onaj koji nema pojma šta je stvarnost, jer znanje nalazi jedino u enciklopedijama, knjigama i pričama drugih; nije sve, zamislite, čak ni na Internetu) može sebi dati za pravo da relativizira lik i djelo Draže Mihailovića. Ko zna možda to iz njegove zagrebačke perspektive neshvaćenog genija, i izgleda kao potencijalni motiv za literarnu konstrukciju, ali bi to teško mogle shvatiti izbjeglice iz istočne Bosne ili oni rijetki povratnici koji trenutno žive svoje aparthejdske živote pod fašističkom vlašću stranke Milorada Dodika. Ili tri djevojke iz Srebrenice koje su 12. jula 2009., dan poslije komemoracije u Potočarima, u centru grada uzvikivale: Ovo je Bosna!, reagujući na kolonu ljudi u crnim uniformama (sa Dražinim likom na prsima) koji su pjevali četničke pjesme i urlali: Ovo je Srbija! Zbog čega je policija u Srebrenici podnijela tužbu protiv djevojaka za remećenje javnog reda i mira. Ili, recimo, moji mrtvi drugovi kojih ima više stotina, i čija imena i prezimena još uvijek pamtim. I oni su mrtvi samo zato što su se borili protiv velikosrpske najezde pod egidom četništva trodimenzionalnog đenerala Draže Mihailovića.

AUTOR PRIPOVJETKI

Naš junak, autor propovijetki, kako je napisao Viktor Ivančić u tekstu Strategija jergulje, i od prije znan kao trodimenzionalan čovjek sklon različitim kontroverzama i provokativnim stavovima (pisanje za Nedjeljnu Dalmaciju u njenom ustaškom periodu), koje, eto, niko ne razumije i ne shvata, jer, avaj, takva je sudbina nas neshvaćenih pojedinaca, tako je ispalio rafale novih kontroverznih misli, osjećanja i maksima. Iako toliko žestoko inteligentan i promućuran, zbog čega mu pustinjačka brada i služi na fotografijama, zaboravlja jednu stvar: ono što je zapisano, to i ostaje. Iz usmene predaje znam dosta rečenica kojih se ni VKV šovinista ne bi postidio, a pripisuju se našoj junačini, ali ih nemam u papirnatoj formi. Što bi rekli u Sarajevu: ima vremena nadoće, naletiće i ti papiri na moje oči. Kako sam reče u interviewu: nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez. Misleći na knjige ukoričenih kolumni, vjerovatno i nije mijenjao ništa bitno u tekstovima koje je stavio u knjigu. O drugim neuvrštenim tekstovima on mudro ćuti, kako i dolikuje mudracu njegovog ranga, našem stvarnom kandidatu za Nobelovu nagradu.

Čovjek sebi može sve dozvoliti, a drugima neće ništa oprostiti, to je odlika našeg genija, čiji kopernikanski obrat kreće od pisanja za Nedjeljnu Dalmaciju gdje je bio zamjenik gl. i odg. urednika pa sve do litanija o trodimenzionalnom martiru, rahmetli Draži Mihailoviću (dođe mi skoro da se rasplačem nad nesretnom sudbinom ovog 3D-šehida). Postoji mogućnost kako je Čiča, bez obzira na primamljivu literarnost, bio zaista jako dobar čovjek, tragičan lik i moguće da je mnogo voleo decu, ali su četnici pod njegovom komandom izvršili neke od najsvirepijih zločina nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu u istočnoj Bosni. U posljednjem ratu ta kravava tradicija je udarnički nastavljena skoro na istom području. Što opet nije dovoljno nego je potrebno od Čiče napraviti antičkog heroja, što je moguće koliko i drveni šporet, odnosno još je manje moguće od drvenog šporeta, jer je on moguć barem za jednu vatru. Dobar čovjek taj Čiča, al’ se malo od’o genocidu, rekao bi vic.

BUDI FACA KAO YUKIO MISHIMA

Sjećam se kako smo u ratu, mi borci 5. korpusa Armije BiH, svoje neprijatelje zvali četnicima. I kako je ta riječ vremenom izgubila svoje prvobitno značenje i postala metafora (i sinonim) za sve što ima veze sa bilo kakvim oblikom zla. Naravno, naš junak (vojni obveznik i dezerter iz opkoljenog Sarajeva) to neće moći nikad shvatiti, jer je za njega rat bio samo pozornica njegovih budućih literarnih djela. U knjizi Državna tajna Semira Halilovića postoji izvještaj operativnog radnika Uprave vojne bezbjednosti (datiran 9.4.1993.) u kojem piše kako Miljenko Jergović uživa status specijalnog gosta u diskoteci SS nezvaničnog šefa Ismeta Bajramovića Ćele, te u poenti teksta stoji da je dotični: tipičan primjer novinara koji se može kupiti… To je bilo još dok je naš junak hrabro odolijevao granatama u klubu SS dobrih nekoliko metara ukopan ispod nivoa zemlje. Takva je moralna kružnica, naš čovjek, trodimenzionalni pisac na razmeđu Istoka i Zapada. I sve bi to bilo nekako polusvarljivo da, autor propovijetki, stalno ne cmizdri po novinama u pozi gigantskog moralizatora bukvalno propovijedajući, s visoka (a odakle bi drugo), kako neko treba da živi i misli u današnjem Sarajevu premda je iz njega hrabro pobjegao davne 1993., jer se, zamislite, strašno bojao granata!!! Biva drugi se nisu bojali, pa je zbog toga čitav grad zasut bijelim nišanima, krstovima i križevima, onih koji su ostali i poginuli u Sarajevu. Spisak njegovih poslanica i ispraznog drvenog pametovanja je beskrajan. O predrasudama spram sarajevskih Bošnjaka (i ne samo sarajevskih) najbolje je konzultirati tekst pod naslovom Azra objavljen u magazinu Dani, br. 192., pod uslovom da već nemate one tekstove koje je izostavio iz knjige kolumni, moram reći poprilično debilnog naziva, Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.

Čovječe! uzmi vodeni pištolj, budi faca kao Yukio Mishima, kad već to orošeno dupe Dražena Katunarića nije moglo biti. Pucaj! Ili napiši novi roman, sasvim mi je svejedno. A možeš se i prijaviti za gostujućeg profesora na akademiji za uzgoj i proizvodnju mladih četnika, koja bi uskoro trebala početi sa radom u slobodarskom Trebinju, i kako se navodi, imaće izbačaj od 10.000 mladih četničkih grla godišnje. Tu će našeg 3D-šehida izučavati kao što se izučavaju šekspirovi junaci. Za buduća pokoljenja, pardon, klanja, spremni!

Faruk Šehić (www.zurnal.info)