Faruk Hajdarević: Konačna katarza je stvar svakog segmenta društva

Izdvajamo

• “Ako su generacije naših roditelja, koje su odrasle na Branku Kockici i Minji Suboti, bile spremne da urade grozote koje su uradili devedesetih, ne znam šta očekivati od nas koji smo rasli uz rijaliti programe, autobiografska sjećanja kriminalaca, promocije prostitutki, kult zločinaca, te sistematski trovani nacionalizmom i mržnjom.”

Povezani članci

• IVICA KUNČEVIĆ
• Nermin Čengić: O pravdi
• Odluka CIK-a: HDZ-u većina u federalnom i državnom Domu naroda
• U Sarajevu se održava konferencija “Demokratija i univerzitet u turbulentnom svijetu“
• Dunja Mijatović: U Ukrajini se manipuliše medijima kao što je Milošević radio u BiH
• Reakcija studenata povodom napada na prof. Envera Kazaza

Foto: Imrana Kapetanović

Na sceni Sarajevskog ratnog reatra (SARTR) publika će imati priliku da 23. juna premijerno pogleda novu predstavu “Istina ili izazov”, a koja je nastala u koprodukciji sa Udruženjem Kontakt. Ova predstava, rađena po tekstu mlade autorice Zoe Ibrahimović koja potpisuje i dramaturgiju u ovom projektu, i u režiji Alena Šimića, problematizuje činjenicu kako se o najdubljim tajnama, traumama odrastanja i izazovima življenja u najosjetljivijoj starosnoj dobi – adolescenciji najčešće ne govori.

„U društvu natopljenom transgeneracijskom traumom, maturirala je generacija 2018-2022. Nakon proslave na vikendici okupiće se najbliži prijatelji_ce, međusobno isprepleteni emotivnim nitima, odlučiće igrati igru „Istina ili izazov.“ Iz benigne postmaturalne zabave krenuće na vidjelo izlaziti fragmenti sjećanja na različita, uglavnom traumatična iskustva, poput kostura iz ormara.“

O značaju predstava poput predstave “Istina ili izazov” koje šalju važnu društvenu poruku, koje preispituju postojeće društvene odnose, koje govore o transgeneracijskog traumi i o kompleksnim društvenim problemima koje egzistiraju u našem bh. društvu razgovarali smo sa mladim glumcem Farukom Hajdarevićem.

Govoreći o samoj važnosti pomenute predstave te da li se njome otkrivaju duboko zakopane rane kako društvene tako i individualne, na samom početku razgovora, Faruk je istakao kako živimo u vremenu manjka empatije i vremena za druge ljude te da svako od nas vodi neku svoju unutarnju bitku ali da je, nažalost, sve postalo kao neka utrka u kojoj ako nisi najbrži nisi vrijedan.

„Svi nekako imamo sve manje vremena za našu porodicu i prijatelje. Sve manje vremena da osobe oko sebe zaista saslušamo. Živimo i sa konstantnim društvenim pritiskom da moramo biti najbolji u onome čime se bavimo i često zbog toga zanemarujemo sopstveno mentalno stanje. Postajemo emotivno hendikepirani društveni robovi koji gube svaki vid normalne socijalizacije. Nadam se da će otvorenost i ranjivost likova iz naše predstave pomoći nekome od gledalaca da, ako ništa drugo, ono svakodnevno ‘Kako si?’ ne bude čisto formalno”, pojašnjava Faruk.

Na pitanje da li smatra da je otkriti svoju najdublju trauma istina ili izazov, ovaj mladi glumac mišljenja je da je otkrivanje vlastite traume veliki izazov.

„Lično nemam neko takvo iskustvo i osjećam se nezahvalno govoriti u tuđe ime i praviti se pametan. Ono što je potrebno jeste da kao društvo osiguramo siguran prostor za svakog čovjeka koji je preživio neko takvo iskustvo. Puni smo stigme i osude a to je nešto što žrtvama najmanje treba. Također, dosta je tu medijske pompe i senzacionalizma koji su mnogi negativno iskoristili, te žrtve dodatno udaljili od prihvatanja”, naglašava on.

Ovo nije omladinska predstava, nju „samo“ realizuju mladi ljudi. Ova predstava namijenjena je svima koji_e ne žele zatvarati oči pred nekim od suštinskih tema naše današnjice. Foto: Imrana Kapetanović

Govoreći upravo o društvenim opšteprihvaćenim pravila, poput toga da ‘muškarci ne plaču naglas’, pitali smo koliko će ova predstava potaknuti suze muškaraca i da li muške suze imaju istu težinu kao ženske, te da li one otkrivaju neku drugu bol?

“Mi smo odgajani tako da suze susprežemo. Vjerovatno možemo svi na prste nabrojati kada smo javno plakali. Ali nisu suze samo problem. Suze su samo manifestacija emocija koje mnogi od nas ne znaju da pravilno kanališu ili nam nije dozvoljeno da to uradimo. Muškarci ne govore o svojim emocijama i problemima. Branimo se šalama i smijehom, a ispod toga pragmatično krijemo lavinu. Iz nekog razloga čudno nam je međusobno pričati o problemima kroz koje svi prolazimo. Živimo u možda najtežem vremenu za muškarce. U vremenu kada smo izgubljeni između fašističkog patrijarhata i radikalne ljevice a uz to i mnogi influenseri i kvazi ‘life coach’-i govore u naše ime i uz to promoviraju mizoginiju i govor mržnje”, navodi Faruk.

Naglasio je i da je danas mladi muškarc prepušten samom sebi na medijskoj vjetrometini. Vjetrometini koja mu govori da mora biti nabildan da bi bio pravi muškarac, da mora imati bradu, da mora voziti baš taj automobil, da mora zarađivati toliko novca, da mora imati odnos sa toliko žena da bi njegova muškost bila potvrđena.

“Sve je veći broj mladih muškaraca koji su depresivni upravo zbog tolikog društvenog utjecaja i niko se ne bavi njima. Nema nikakve kontrole i provjere na prodaju i reklamiranje proizvoda koji navodno pospješuju rast kose, mišića i penisa. A takvih proizvoda je mnoštvo i svi oni iskorištavaju ranjivost i nesigurnost muškaraca. Sretan sam da imam priliku raditi predstavu koja govori o prihvatanju te nesigurnosti i ranjivosti. Koja govori da je uredu i zaplakati naglas”, zaključuje on.

S obzirom da se predstava “Istina ili izazov” bavi kompleksnim društvenim problemom te da su baš mladi/e glumci/ice izabrani/e da ostvare važne uloge u ovom značajnom projektu, na pitanje da li to pruža nadu da će mladi ljudi, koji iskuse ovu predstavu, biti puno suosjećajniji, prisniji i susretljiviji nego generacije koje su doživjele ratne strahote, Faruk ističe kako je lično pesimista kada je u pitanju njegova i generacije koje dolaze.

“Ako su generacije naših roditelja, koje su odrasle na Branku Kockici i Minji Suboti, bile spremne da urade grozote koje su uradili devedesetih, ne znam šta očekivati od nas koji smo rasli uz rijaliti programe, autobiografska sjećanja kriminalaca, promocije prostitutki, kult zločinaca, te sistematski trovani nacionalizmom i mržnjom”, navodi on.

Govoreći o tome da li je moguće ovom predstavom da se ohrabri konačna katarza od utega prošlosti i transgeneracijskih trauma, zaključuje kako je to ipak veliko breme za jednu predstavu.

“Ona je tu da postavi pitanja i otvori neke teme o kojima se ne govori ili su zanemarene. Konačna katarza je stvar svakog segmenta društva. Tek kada svi odlučimo da se takvo šta desi onda će tek doći do promjene. Predstave ne mogu pokrenuti revoluciju. Naš uspjeh je ako uspijemo doprijeti bar do jedne osobe. A s druge strane, revolucije počinju od pojedinca”, poručuje Faruk.

Nakon premijere, koja je zakazana za 23. juni, najavljena su i reprizna izvođenja 24. i 25. juna u 20h na sceni Sarajevskog ratnog teatra.

Uloge će, pored Faruka Hajdarevića ostvariti mladi/e glumci/ice Sara Seksan, Merjem Šiljak i Kerim Čutuna. Kostimografkinja je Ella Bratić, scenografkinja Marina Paštar, autor muzike Mirza Rahmanović Indigo, dizajnerica je Anja Stregar, a asistentica reditelja je Ajla Bešić.

Producentice predstave su Narcisa Cvitanović (Kontakt) i Maja Salkić (SARTR).  Projekat se realizuje u partnerstvu sa Forumom ZFD BiH, u saradnji sa Akademijom scenskih umjetnosti uz podršku RBFa i Federalnog ministarstva kulture i sporta.

Karte za ovu predstavu moguće je rezervisati na telefon Sarajevskog ratnog teatra: 033-664-070 ili email: blagajna@sartr.ba i preko društvenih mreža SARTR-a na Instagramu i Facebooku.

Predstava je namijenjena za publiku iznad 16 godina.