Esad Duraković: Sve ću Bogu kazati

Povezani članci

• Dunja Hrnjičić: Voljela bih da dočekam da ubica bude pronađen i doveden pred lice pravde
• GLUMAC KOGA SU SVI VOLJELI
• Ljubav za sve
• LIRSKA PROZA – SUPSTITUT ŽIVOTA
• Najljepša naša haubico!
• Podržava li vlast u Zagrebu Dodikove secesionističke prijetnje?

Zajedničko iskustvo mnoštva ljudi – tolikog mnoštva da se iskustvo nameće kao pravilo – jest da činjenje dobra Drugome predstavlja pouzdanu „investiciju“ u razočarenje. Treba da proteče mnogo vremena u životu pojedinca i kolektiva kako bi se uvjerili u pravilo po kome oni kojima je učinjeno dobro uzvraćaju najčešće lošim, čak zlim.

Ali – od Dobra, od Vrline ne smije se odustajati!

Kada „svome“ učiniš dobro, izvršio si obavezu, a kada drugome i drukčijem činiš dobro – afirmirao si Vrlinu. To je vertikalni put ka Uzvišenosti.

Predivan je, gotovo neizreciv je osjećaj učiniti dobro Drugome, učiniti Drugoga radosnim ili sretnim. Tada se dvije duše – makar i za neko vrijeme – zbližavaju u božanskoj mehkoći i uzvišenosti. Od toga osjećaja uzvišenosti ne smije se odustajati: bila bi to blasfemija.

Još uzvišenije je učiniti dobro onome ko to od nas uopće ne očekuje: je li vam poznat plimni osjećaj kada vidite presretno lice zanijemjelog Drugoga kome ste učinili dobro, a koji to od vas nije očekivao?!

Kao i sve drugo, dobročinstvo ima naročit smisao i vrijednost kada ga činimo ne samo Drugome nego i Drukčijem: pripadniku drukčije vjere, druge nacije, državnosti, ateisti…

Čudesno je kako nam malo treba da učinimo jedne druge sretnima i prosperitetnima.

Snaga Dobra počiva u njegovome Božanskom porijeklu, ali je nevolja u tome što Božanstvenost Dobra upravo mnogi svećenici raznih religija blasfemijski, često čak mefistofelski, krivotvore.

Bog ne mrzi ni kršćane ni muslimane, nikoga ko nije nasilan prema Drugome.

Učiniti Drugoga i Drukčijeg sretnim predstavlja neizrecivu radost zato što ima ishodište u Božanskome.

Stoga je nužno homogenizirati ljude, svijet općenito, u horizontu ljudskoga bratstva, iskreno i autentično, a ne homogenizirati ih u torovima svakovrsnih fragmentiranih zajednica koje se – upravo kao takve – antagoniziraju.

Bog Kosmotvorac je apsolutno najveći „kosmopolit“ pa je i ljudsko njegovanje kosmopolitizma kao naročitog identiteta, zapravo, izuzetna čin pobožnosti.

Vrlo često „ljudi“ u ime svoje vjere ubijaju druge, čak i djecu, čineći tako najveće nasilje protiv Božijeg Poretka.

Jedna sirijska djevojčica (a takvih je milih duša premnogo od Palestine, preko Bosne do Ukrajine, i još dalje), plačući nad ubijenim majkom, na ruševinama doma, zavičaja i sretnoga djetinjstva – kazala je plačući onim neopisivim plačem kakav može imati samo unesrećeno dijete:

Sve ću Bogu kazati…