Esad Bajtal: Ispod krika i povrh (m)raka masovnih grobnica

Autor/ica 👤Esad Bajtal 28.7.2022. u 12:21

Izdvajamo

A, analogno pjesniku, kistom upirući na kreatore patološke povijesti, isto kazuju i pokazuju, šokantno-vrišteće, dramatično intonirane slike Izeta Alečkovića. I u tome je njihova ljudska misija i estetska, moralno-umjetnička zadaća: da prodrmaju, bude i opominju, zaspalu, izmanipulisanu gomilu. A zajedno s njom i bezosjećajne, slijepe, idejno ostrašćene sljedbenike neshvatljivo mračnih balkanskih etno-ideologija i moralne mimikrije. Tačnije, podaničkih etno-gomila koje pristajanjem na unutar-psihološko saobražavanje slici i prilici ideoloških despota, prihvataju govor, stavove, vrijednosti i ponašanje svojih političkih gazda, kako bi im se pokajnički dodvorili i tako preživjeli, u opasnim, ratnohuškačkim vremenima.

Povezani članci

Esad Bajtal: Ispod krika i povrh (m)raka masovnih grobnica

Donosimo uvodno slovo dr.sci. Esada Bajtala Monografiji IZET – IZO ALEČKOVIĆ – slikara Izeta Alečkovića, objavljenoj ovih dana u renomiranoj izdavačkoj kući KULT/B, Sarajevo, 2022.

Nigdje nikog da kaže ‘stani’,
Nikoga ne bi da pomoć pruži.
Između zemlje i hladnog neba,
Samo strvinar grakće i kruži.

Zijad Frljak

Ovo su jezive slîke naše nestvarne bh. stvarnosti. Odnosno, i na tragu, gornjih stihova Frljak Zijada, monografija Izeta Alečkovića, zapravo je serijal (s)likovnih varijacija (portreta, crteža, akvarela, ulja), sa dominantnom temom iracionalne, morbidno-depresivne psihoze – grebljima i masovnim grobnicama pretrpane Bosne. Objelodanjujući je, u njenoj ljudskoj neshvatljivosti, jezikom osebujne, emotivno-ranjive i stravično opominjuće simbolike – kostiju i mesa – Alečković nam priča likovnu priču krvavog “kola bola”, i – bježeći iz slike u sliku – traži i nalazi bar privremeni duševni smiraj i predah:

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo 1

I, evo, postalo je. Na ovim uznemirujućim slikama, koje, monografski ukoričene, postaju opomena, i vječni “spomenik trajniji od mjedi” (monumentum aere perennius), tijelo je konačno “postalo djelo”. Djelo nad kojim se bude svijest i savjest gledalaca. Neubjedljivost realnog, razumskog prikaza neljudske stvarnosti, prisiljava Alečkovića da se fantazmatski izdigne iznad bizarnog preslika “već viđenog”. Bježeći od likovne reprize pukog realiteta, autor se prepušta spontanosti imaginativnog automatizma, oslonjenog na podsvjesni doživljaj svijeta morbidne, nasilne i moralno srozane zbilje. Na taj način on problematizira momenat smisla i besmisla ljudske egzistencije u njenom zdravorazumskom sudaru sa neshvatljivom i verbalno neopisivom realnošću. Otuda slika umjesto riječi. Na sceni je beskompromisni dijalog podsvijesti s iracionalnom nestvarnošću naše, masovnim zločinom oblikovane, ratno-poratne etno-svakodnevnice.

Pitanje umjetnosti danas, u bitnom smislu njene život- no-ljudske funkcionalizacije, postaje pitanje svih pitanja: “pitanje mogućnosti čovječnog postojanja čovjeka”. Jer, prava umjetnost, svojom izvornom ad hoc osjećajnošću, oduvijek je životnoj istini bila mnogo bliža nego nauka koja za njom planski, racionalno i analitički uporno tra- ga. Umjetniku je, kako to kaže Frojd (S. Freud), dato da “iz vrtloga sopstvenih osjećanja, čak i bez napora, izvlači najdublje istine, do kojih mi ostali treba da se probijamo uz mučnu neizvjesnost pipajući”.

Esad Bajtal, Psihologija budističke etike, filozofije i umjetnosti, Kult-B, Sarajevo, 2018. passim. str. 292

Dajući kistom oduška pritisku bolnih događaja i doživljaja gernikanski-košmarne stvarnosti – Alečković na sebi svojstven način postiže snažan asocijativno-umjetnički efekat. U svom katarzičko pročišćavajućem gestu abreagiranja i izražavanja nagomilanih afektivnih tendencija, slikanje mu služi kao kanal oslobađanja osjećaja unutarnje mučnine. Alečković je slikar štimunga i konteksta “graničnih situacija”, trenutka najdublje potresenosti i bezizlaza koje donosi smrt bližnjega, iskustvo sveopšte patnje, nemoći i nesmiljenih udara tragične sudbine. To su one “krajnje situacije koje su povezane s bićem čovjeka kao takvim, sa kojima je konačno postojanje neminovno skopčano”. Kroz njih čovjek spoznaje “nepojmljivost sopstvenog postojanja”, svjestan da “nema nikakvog objektivnog putokaza (…); svako shvata samo ono što mu dozvoljavaju njegove mogućnosti. (…) U svijetu, u kome je sve postalo problematično (…) pokušavamo da održimo pravac, ni sami ne znajući cilj.”2 Ali, ne zboravljajući ni obavezu osvješćivanja bolom povrijeđenog i ranama sjećanja pobunjenog duha:

Ne mogu više da trpim moru Svoju prećutanu riječ na čelu Došlo je vrijeme zdravom govoru I otkrivanju ožiljaka na tijelu 3

Gledana i čitana u tom kontekstu, pred nama je ne samo monografija, nego pedagoško-didaktički uzoran album slika “prećutanih riječi na čelu” i šutnjom skrivenih, “ožiljaka na tijelu”. Alečković slikom oslobađa i iz skrivenosti otkriva sve ono potisnuto, zatomljeno, bolno i, u konačnici, civilizacijski neprihvatljivo. Na tom tragu valja slijediti hermeneutički put i način “čitanja”, odnosno, metod razumijevanja Alečkovića i njegove moralno-kritički zasnovane likovnosti. Odnosno, i prije svega, Alečkovićevo slikanje valja, socio-psihološki i kamijevski govoreći, osluškivati i poimati kao glas – “pobunjenog čovjeka”. Čovjeka koji jednoj lošoj stvarnosti kaže odlučno – Ne! A to Ne, parafrazirajući samog Kamija (A. Camus), znači, u najkraćem, sljedeće: Otišli ste predaleko. Ili: dovde Da, ali dalje Ne. Dakle, to Ne, istovremeno je i Da.
Da – nekoj granici i nekoj mjeri.
Jer, mora postojati granica bezakonju, razbojništvu, pakosti i zlu. Granica i mjera koja se ne smije preći. A zove se Zločin. Kao pobunjeni čovjek, Alečković kaže Ne. Ne, osiljenoj politici i praksi krvavih zločina i masovnih grobnica.
U ime čega to Ne?
U ime Uma. U ime Tolerancije.

Um i Tolerancija su ta granica i ta mjera! Preko njih se ne može. Jer, izvan Uma je ne-um, bezumlje, ludilo i haos. Izvan Tolerancije su mržnja, nevolja, krv i suze. Otuda Alečkovićevo ustajanje u odbranu tih spasonosnih kamijevskih granica. I njegovo veliko Da ljudskim pravima. A postoje mnoga ljudska prava. Alečković prihvata sva, osim – jednog. Osim prava na pravo Drugog. Ne postoji pravo na pravo Drugog. Pravo drugog je aksiomatski nedodirljivo pravo. U normativno-aksiološkoj ravni, s jedne, i u kontekstu Alečkovićeve likovnosti, s druge strane, u to apsolutno nedodirljivo pravo, spada i pravo svakog čovjeka na život i ljudsko dostojanstvo. To je granica. I to je mjera.

Otuda Alečkovićevo odlučno Ne, bilo kakvom, i bilo čijem, uzurpiranju prava na – pravo tog prava. A ona je, kako nam ova mnografija pokazuje i prikazuje, povrijeđena, prekoračena, zgažena i nasilno uzurpirana. Na to nas opominje ova ruka iz masovne grobnice.

Ta ruka vapaja, krik je očaja i vrisak granice koja kaže: Stop! I koja kaže – Ne! Nakon nje, i šokantno-potresnog susreta s njom, neutralni, suhi fotografsko-faktografski način slikanja više nije moguć. Potiskivanjem licemjerno odomaćene, ideološki racionalizirajuće matrice ratnog haosa, Alečkovićeva slika krvavih činjenica pohodi nas vođena taktom noćne more, košmarnih snova i logike podsvjesnog. U pitanju je sudar iracionalne stvarnosti (Nož, žica, Srebrenica), i svijesti koja funkcioniše samo dok razumije. Poslije toga, tražeći utočišta i spasa u iracionalno-zaumnom, nerazumljivom i teško dokučivom svijetu fantazmagorije, Alečković pokušava naći oduška ranjenoj svijesti i nemirnoj savjesti svjedoka našeg vremena.

Ima li izlaza iz ovog mraka, Gdje je ta svjetlost, dašak slobode?

Zar sve oko nas mora biti raka, Gdje su ti putevi, da nas nekud vode?4

Umjetnost pobune

Otuda samorazumljivost Alečkovićevog nastojanja da slikanjem uspostavi bolno narušenu ravnotežu bivanja u svijetu raspojasane zlobe i nepravde koja mu ne da mira ni sna. Jer njegova pobunjena umjetnost prede sebe iz bolnog viđenja stvarnosti (impresija), i izražajno-fenomenološkog odnosa (ekspresija) spram nasiljem obesmišljenog svijeta življenja. Na ovim slikama svjedočimo ekspresiji pobune Alečkovićeve bolne impresije. Pratimo gramatiku razorno-sumorne realnosti oblikovane beznađem i besmislom idejnog, namjenski projektovanog ratnog nasilja.
Njegove slike su krik disonance, izraz nemirenja s pometnjom idejno zacrtanog i sistematski provođenog haosa, koji razara idiličnu sliku prosječne životne svakodnevnice. Neljudske stvarnosti nad čijim ruševinama i leševima, odzvanja eho munkovski oporog krika užasa.

Užasa ohološću obesmišljene zbilje našeg bivanja. Alečkovićeve slike su nijemi i neupitni protest nemirenja s nepomirljivim. Krik iz more nepodnošljivog: Dixi et salvavi animam meam. “Rekoh i spasih dušu svoju”. (Ezekiel, 3,18). Njegova slika je način i prilika da iskaže i pokaže sebe. Da, izlijevajući na platno naplavinu životne osjećajnosti – koja kulja iz nigdine i paničnih nemira vlastite utrobe – drugima predoči svoje viđenje života. Svoj doživljaj Povijesti i način svjedočenja Istorije.

Na sceni je faktički sumorno, ali estetski uzvišeno i altruistički nadahnuto, slikanje nedavne, loše prošlosti, u službi bolje, ljudskije budućnosti. Drama nasilno uzdrmane subjektivnosti i nepotkupljive osjetilnosti duše, okupane u zrcalu urođene empatije. Jer, plesnerovski govoreći (H. Plessner), uloga osjetilnosti nije da samo “odslikava” perceptivnu izvanjskost svijeta, nego da tragom unutrašnjih poriva i potreba čovjeka, artikulira i ispunjava svoju uzvišenu, iskonsku, životno-ekspresionističku zadaću i funkciju. To je trenutak kad oslobođena subjektivnost, iritirana kontekstualno-poraznom frustracijom, stupa u stvaralački dijalog sa svijetom izdanih očekivanja. Kad naplavina imaginativnog automatizma i kistom vođena bujica povrijeđene subjektivnosti – nezadrživo hrle ka slikarskom platnu, toj fantazmatski fingiranoj luci predaha i spasa.

Nošena nemirom negodovanja i protesta, Alečkovićeva slika odbijanjem fotografske doslovnosti, njeguje faktografski neporecive činjenice u njihovoj simboličkoj višeznačnosti. Naplavina sentimentalnih i iz dubine duše stresno obojenih impulsa, magnovenjski klizi ka neizbježno izazovnoj bjelini slikarskog platna, darujući ovim slikama semantičku višeslojnost i hermeneutičku višeznačnost. Ukratko: možda svi ne razumijemo isto, ali svi osjećamo identično: nemir i zebnju koji nas pohode sa fantazmatski oblikovanih ocrta Alečkovićevih obeskoženih tijela, i ne uvijek anatomski zakonomjerno artikulisanih koštanih struktura. Ukratko, na ovim slikama, obezglavljena kultura života ustupa mjesto dezorijentaciji sveopšte bezličnosti (“ljudskih lica krađe”), haosu rušilaštva, idejno orkestriranom, javno demonstriranom nekrofilstvu kulta moštiju, i bestidno zagovaranoj kulturi smrti.

Idem putem što se muči da put nađe
Drveća jedno drugo svim sredstvima guše
Dešavaju se ljudskih lica krađe
U meni samom cilj je srušen
Pa grdno zija taj prostor razgrađen 5

Tačnije, i još konkretnije govoreći, u svojoj poraznoj etno-optici, ovdašnja istorija odvija se kao “ponižavanje duha pred Nevjerovatnim” (E. Cioran). Rezignirajući nad stvarnošću besmisla grobljanski osmišljavane logike zločina – i njoj uprkos – Alečkovič, logikom čiste, nemiješane Boje, uporno, iz slike u sliku, njeguje Drvo Života, za koje, cioranovski govoreći, ne zna da li će dočekati svoje proljeće: njegovo je stablo suho; od njega ćemo tesati mrtvačke sanduke za naše kosti, snove i bolove. Te kosti su nas žive pokopale. Zajedno s njima, u tmači masovnih grobnica (primarnih, sekundarnih, tercijarnih), i licemjerno kukavičkog bježanja zlikovaca od Zakona i Odgovornosti, pokopana su načela Humanizma i Ljudskosti. A ljepota življenja sahranjena u ime sveproždirućeg etnosa. Sa njom zajedno pokopani su Poštenje i Istina; Dobro i Znanje. Nad ledinom zahuktalog naciona, oluja Istorije raspršila je maslačke naših Htijenja, Želja i Radosti. Umjesto njih, na okorovljenom međuvremenu ratova đikljaju masovne grobnice nedužnih, u čijim rakama obitavaju njihove bagerom skrhane kosti. Nad prezirom te, strateškim nasiljem obezljuđene stvarnosti, kao eho besmislom povrijeđenog duha, odzvanja pobunjeni glas Alečkovićeve likovnosti.

Pritisnut tim razornim kontekstom “duha vremena”, čovjek-umjetnik, snagom prkosa, stresa sa sebe teško breme idejne patologije. Čini to, iskustveno govoreći, na jedan od dva moguća načina: ili bježanjem u misticizam, ili u odlučnost kamijevske pobune. Pošto je misticizam nešto podalje od ovog dijela svijeta, moralno osviještenom čovjeku ostaje samo jedno: pobuna, na način kako to pokazuju senzibilno razorne slikarije Alečkovićeve monografije, u kojoj slika figurira kao empatični modus komunikacije. Komunikativni obrazac odnosa autora sa svijetom i spram svijeta. Uspostavljajući nove, i potiskujući stare načine tog odnosa, kroz njegovo okretanje samom sebi, kroz bolne protivrječnosti, društvene razlike i egzistencijalna poniženja, koje mu takvo bivanje čine dalekim i nerazumljivim, umjetnik, slikom – tim gestom moralne pobune – uspostavlja kritičku distancu spram sveopšte društvene patologije.

Pobuna umjetnosti

Riječ je o pobuni koja nadire iz afektivno-nagonske sfere umjetnika, čime dobija na oporosti i žestini zamaha njegovog kista. Pobuniti se, znači izaći iz tekućeg društvenog obrasca i njegovih veza, te u sferi subjektivnosti artikulirati jedan novi komunikativni modus, odnosno, etički drugačiji način bivanja i postojanja. A to je moguće samo u sferi istinske umjetnosti. Imaginativni automatizam, kao neosviješteni rudiment našeg mozga, iniciran nezadovoljstvom pobunjene svijesti, automatski, dakle, nesvjesno, odgovara na izazov duhovne, besmislom obremenjene situacije svog vremena. Izvorni automatizam slike (koji kasnije može biti, i biva perfektno-zanatski dorađivan), izraz je žestoke težnje za životom i novim odnosom s ljudima. Težnje da se ono svakodnevno, i u svojoj svevidljivosti nevidljivo – nasuprot inerciji navike koja osljepljuje za ono bitno i najživotnije – pokaže i prikaže na jedan senzibilniji, kritički osvješteniji i životodajno prihvatljiviji način. Negacija jedne zločinom unakažene društvenosti, koja njene idejne arhitekte (ideologe) i konkretne izvođače (ubice i presuđene zločince), i advokate skutonoše, uopšte ne uzbuđuje – pokušaj je (s)likovnog buđenja publike iz letargije besmisla, i sugestije neophodnosti sagledavanja stvari sa stanovišta ljudskijeg, čovječno prihvatljivijeg i radikalno humanijeg odnosa.

Društvenost umetnosti ne ostvaruje se samo preko činjenice društvenog karaktera njenog proizvođenja … Umetnost je bitno društvena, pre svega “svojom oprečnom pozicijom prema društvu, i ta je pozicija tek čini autonomnom” (T. W. Adorno). Umesto “povlađivanja” i “korisnosti”, ona već svojim “pukim opstankom” kritikuje društvo, svojim karakterom asocijalnosti. Štaviše, i sama opstaje “jedino zahvljujući snazi svog društvenog otpora”, što je njen osobeni doprinos društvu. “Ono društveno u umjetnosti je njeno imanentno kretanje protiv društva, a ne njeno manifestno zauzimanje stanovišta” (Adorno). Stoga je i čar (Zauber) umetničkih dela upravo u raščaravnju (Entzauberung) začarane (verhexten) empirijske stvarnosti. “Asocijalnost postaje socijalna legitimacija umjetnosti” (Adorno). Ta imanentna kritičnost umetnosti, koja pogađa bolna mesta društva … (daje joj, E.B.) njen umetnički karakter.

Dragan Žunić, Estetički humanizam, Niš, 1988. str. 130-131

Alečkovićev aksiološki prevrat podrazumijeva odbacivanje, potiskivanje i prezir svega onoga s čim, kao s nametnutim obrazacem besmislenog bivanja, trezven čovjek ne može i ne želi živjeti. Otuda odskok u oniričko fantazmatsku ravan i spasonosnu kontemplativnost; prepuštanje slobodnom radu mašte i viziji oslobađanja osjećajnosti koja progovara jezikom autorske pobune i nemirenja. Logika stava otpora spram nametnutog besmisla svijeta, trasirana je psihoanalitički: uzmicanjem svijesti pred podsvjesnim i nesvjesnim tendencijama odbrane i jačanjem veza s najdubljom afektivnošću. To porađa nesvjesnu projekciju unutarnjeg na vanjsko, te neizbježnu transformaciju zatomljene intime, u novu, slikom iniciranu doživljajnost. Alečkovićeva uznemirujuća slika svijeta pohodi nas iz otrežnjujuće “snene budnosti”; iz nagomilanih doživljaja bolnih sjećanja i košmarnih reminiscencija koje moralno iritiraju. Kao odgovor na silinu uznemirujućih asocijativnih tokova, obrata i predaha od, nepodnošljive napetosti, rezignacije, zamora – i sivila moralno uspavanog okruženja – progovara Alečkovićevo nekonvencionalno, etički utemeljno umijeće slikanja.

Proces je dvosmjeran, i ide tako da oslobađanje osjetilnosti istovremeno uključuje i svoju suprotnost: potiskivaje složenih uznemirujuće-afektivnih stavova vezanih za nasilno poremećenu društvenost. To mijenja i samu svijest stvaraoca, kojoj, budući da je isključena iz ideo-afektivnih tendencija, preostaje da se, kontemplativno-posmatrački, okrene unutra, ka onom šta se događa u subjektu – slikaru, dakle, posmatraču vanjskog svijeta. Otuda slika kao estetsko-psihološka razultanta te, uzajamne, vanjsko-unutranje koordinacije, odnosno strahobe vanjskog viđenja, s jedne, i njime hipersenzibilizirane mašte, s druge strane. Takav doživljajno-fantazmatski sklop slike, za razliku od golog perceptivnog preslika realiteta neljudske zbilje, nosi svoje specifično, dublje značenje, čiji smisao proizlazi iz načina njenog pojavljivanja: slika je vidljivi produkt svjesnog nemira autora, iskazana jezikom nesvjesnog, potisnutog sadržaja. Upravo to joj namiče dodatnu, psihološki-kompenzatorsku ulogu, tako što, određene životne situacije – i za njih vezano viđenje – mijenja novim, aksiološki transformisanim doživljajem. Konačni smisao i poruka slike, ostaju u domenu individualne, iskustveno determinisane percepcije, koju prati školski neizbježno pitanje posjetioca – šta je pisac (tj. slikar) htio da kaže?

Ukratko, doživljaj porađa sliku, a slika, povratno – izaziva doživljaj gledaoca, koji ne mora biti ni blizak, ni istovjetan, onom elemetarno-inicirajućem perceptu umjetnika. To čini da semantička vrijednost slike nije u doživljajnom slaganju autora i publike, nego u reaktivnom, estetsko-psihološkom momentu pokretanja, tj. buđenja, gledaoca iz letargije i sivila bezbojne rutinske svakodnevnice bivanja. Alečkovićeve slike čine upravo to: provociraju, pokreću, i ne ostavljaju gledaoca ravnodušnim. Za ovu vrstu povratno-perceptivne lucidnosti, u vidu emotivno-saosjećajne reakcije publike na viđeno, zadužena je empatičko-afektivna veza s Drugim, koji prolazi, ili je prošao, neki oblik egzistencijalne nedaće i patnje. Provocirani slikom, nemili događaji (otrgnuti od pod- svijesti), postaju predmet sjećanja i tema verbalizacije, koja iz potisnutog, otuđenog načina postojanja, prelazi u tekući, svjesni, način bivanja – oslobođen poraznog zaborava.

Sve podsjeća na ljudski sumorne, etički uzvišene i tragički nadahnute stihove pjesme Napuklo sunce, Branka Banjevića: na isti mrak i isto beznađe. Na istu ljudsku muku i nevolju skrhanog, i na bespućima civilizacijski porazne idolatrije izgubljenog čovjeka. Žrtve koja teturajući – pod olovno teškim bremenom “upitnika apokalipse” – traži put izbavljenja gubitnika iz mraka vlastite podsvijesti. Put oslobađajuće spoznaje bolno probuđenog i mukom osviještenog bića za ono najdublje, i, od sebe samog – najskrivenije:

I sunce sāmo sija potkopano
Ima li vida iza tog zida
Tom crnom stranom bijem se s gavranom
A on mi komad po komad otkida
I od tih komada sebi kuću zida
I to je tako otkada nas ima
I biće tako sve dok nas nestane
A to sunce kad ostane s njima
Kao i ja i ono će da pane
I zaigraće mu po trbuhu tame6

Tako pjesnički kazuje pjesnik.

A, analogno pjesniku, kistom upirući na kreatore patološke povijesti, isto kazuju i pokazuju, šokantno-vrišteće, dramatično intonirane slike Izeta Alečkovića. I u tome je njihova ljudska misija i estetska, moralno-umjetnička zadaća: da prodrmaju, bude i opominju, zaspalu, izmanipulisanu gomilu. A zajedno s njom i bezosjećajne, slijepe, idejno ostrašćene sljedbenike neshvatljivo mračnih balkanskih etno-ideologija i moralne mimikrije. Tačnije, podaničkih etno-gomila koje pristajanjem na unutar-psihološko saobražavanje slici i prilici ideoloških despota, prihvataju govor, stavove, vrijednosti i ponašanje svojih političkih gazda, kako bi im se pokajnički dodvorili i tako preživjeli, u opasnim, ratnohuškačkim vremenima.

Sutješčica, oktobra, 2021.

1. Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str. 13

2. Vilhelm Vajšedel, Sporedni ulaz u filozofiju, Beograd, 2004. str. 306-307 passim.
3. A.M. Imamović, Od jada zarada, Sarajevo, 1970.

4. Zijad Frljak, Ima li svjetlosti – pjesme o ljubavi i Bosni, Sarajevo,2020. treće dopunjeno izdanje str.29

5. Vojislav Minić: “Od etike do poetike”, Grafički zavod Titograd, 1973. str. 40

6. Vojislav Minić: “Od etike do poetike”, izd. Grafički zavod Titograd, 1973. str. 40