Esad Bajtal: Nije Safet, bosanski Pavarotti nego je Pavarotti samo italijanski Safet

Izdvajamo

• Kad je bio na vrhuncu svoje fascinantne i još uvijek magično nedostižne karijere, za Safeta Isovića, muzički znalci i stručnjaci rekli su kako bi, da se umjesto narodnoj muzici, okrenuo operi, bio među najvećim tenorima Evrope, i svijeta. Nazivan je "našim Mariom Lanzom" (veliki italijanski tenor XX. stoljeća). Jer,  je "pjevao radošću i snagom talijanskih tenora", a njegov "sevdah pulsirao je allegro i fortissimo". Pisali su da ima "strašni pavarrotijevski tenor", pa otuda i ono "bosanski Pavarotti" nerijetko vezano uz njegovo ime.

Povezani članci

• Darko Cvijetić: Šaptačica vučjaku
• Dajak u Alpama
• Krah diplomatske agresije: Vijeće EU ni riječi o “ugroženosti” Hrvata
• Veronauka na času engleskog
• Da li je Adornova negativna dijalektika dijalektika oslobađanja?
• IGOR SKVARICA, GLUMAC: NAŠ ŠAPAT NEGDJE ODJEKUJE

Esad Bajtal – foto: Halid Kuburević

Ali jezik se bavi i onim nezahvalnim, i to tako što
u samoj svojoj „strukturi“ nosi elemente neizrecivog
koji se ne mogu sasvim uklopiti u racionalno-značenjski sklop.
Zato je svako izricanje – čin odvažnosti, rizik da se riječju
neće potpuno iskazati samo biće
ili odnos pojedinih životnih formi. 

Govoriti – znači prihvatiti autentični ljudski poziv:
biti na putu na kojemu nam nije osigurano da će
naša pustolovina završiti uspješno i sretno. 

Kasim Prohić

Kako što je nemoguće safetovski otpjevati bilo šta od onoga što je on otpjevao, ništa manje nemoguće je safetovski govoriti o Safetu. Stoga je, biti večeras ovdje, na ovom mjestu (za mikrofonom) prohićevski krajnje nezahvalno i rizično.

“Čuli ste ariju iz opere Safeta Isovića – Sjaj mjeseče“. Tako je  svojevremeno glasila odjava voditelja Drugog programa Radio Beograda. Kao jedna od bezbroj sličnih, uprkos svojoj neobičnosti, u Safetovom slučaju, nije bila ni pretjerana ni slučajna.

Kad je bio na vrhuncu svoje fascinantne i još uvijek magično nedostižne karijere, za Safeta Isovića, muzički znalci i stručnjaci rekli su kako bi, da se umjesto narodnoj muzici, okrenuo operi, bio među najvećim tenorima Evrope, i svijeta. Nazivan je “našim Mariom Lanzom” (veliki italijanski tenor XX. stoljeća). Jer,  je “pjevao radošću i snagom talijanskih tenora”, a njegov “sevdah pulsirao je allegro i fortissimo”. Pisali su da ima “strašni pavarottijevski tenor”, pa otuda i ono “bosanski Pavarotti” nerijetko vezano uz njegovo ime.

Foto: Halid Kuburević

Novinski naslovi tipa: “Safet zapalio Ilidžu”; “Safetovo grlo treba staviti pod zaštitu države”; te iskazi kako glasom pomjera brda i planine, potvrđivali su na svoj način sve prethodno rečeno. Najistaknutiji ex-YU “zabavnjaci”, poput Davorina Popovića (“Indexi”) ili ljutog rokera Branimira Đonija Štulića (“Azra”), govorili su o Safetu samo u superlativima. U jednom radijskom intervjuu, dok su obojica još bili na estradnoj sceni, na pitanje voditelja, Đoni je bez zadrške ustvrdio da u Jugoslaviji Safet Isović najbolje radi pjevački posao. Josip Pejaković, najbolji bh. glumac danas, tvrdi da je, gledajući ga s leđa, dok pjeva, učio od Safeta pravilno scensko disanje, bez koga nema dobrog pjevanja niti uspješnog izgovora dramskog teksta. Bio je kako to kaže pisac Jovan Nikolić, „neprikosnoveni gospodar sa svojim nazalnim, mekim glasom i pevanjem prepunim ukrasa i trilera“. Kad se sve to što rekoh, sabere i oduzme kako valja, onda stvari stoje ovako: nije Safet, bosanski Pavarotti nego je Pavarotti samo italijanski Safet.

Identično je govorila i publika čineći to na svoj način i posebnim jezikom. Praktičnim jezikom koji se ne da ni poricati ni relativizirati. Evo samo dva primjera tog praktičnog jezika, od bezbroj sličnih:

Pjevač Husein Kurtagić, Safetov savremenik, u knjizi “Muzika mog vremena” (Sarajevo, 2008.), opisuje jedan od takvih događaja. Toga  17. aprila 1972. piše Husein, održavao se u Skoplju Festival jugoslovenskih radio-stanica na kome su predstavljani njihovi muzički programi. Za sve učesnike Festivala organiziran je svečani koncert, na kome su učestvovali najbolji predstavnici svih republika. Iz Beograda su bili Lepa Lukić, Tozovac i Cune Gojković. Iz Makedonije Aleksandar Sarijevski, Nikola Badev i Dragica Nikolova. Iz Hrvatske, Vera Svoboda; iz Crne Gore, Božidar Ivanišević, a BiH su predstavljali Husein Kurtagić i Safet Isović. Direktni prenos Festivala preuzimale su sve jugoslovenske radio i TV stanice.

Zbog neodložnih obaveza i daljnjeg puta, Safet je, po scenariju, nastupio negdje u sredini programa. Čim se pojavio na sceni, piše Kurtagić, doživio je takve ovacije kakve nikad nigdje nismo čuli. Svi posjetioci su skandirali njegovo ime, a kad je zapjevao nastao je urnebes i frenetični aplauzi. Prava pometnja. Prepuna dvorana bila je na nogama! Nakon što je otpjevao dvije scenarijem predviđene pjesme “Sjetuje me majka” i “Mujo kuje”, publika je pala u delirijum.

Tražili su još.

I još.

I još.

Safet se vraćao, zahvalno klanjao i odlazio s pozornice.

I tako tačno 17 puta (i slovima: sedamnaest puta).

Voditelji Mića Orlović i Branka Veselinović, uzalud su preklinjali publiku da se smiri kako bi RTV program, koji je išao uživo, mogao da se nastavi.

Međutim, sve je bilo uzalud.

Onda je i sam Safet, još jednom, izašao i lično zamolio publiku da se smiri. Ni to nije pomoglo. Vrativši se u garderobu, presvukao se, uzeo je svoj kofer i taksijem se odvezao na željezničku stanicu. Konačno došavši do voza, smjestivši se u kupe spavaćih kola, raspremivši se za počinak i legavši, tamo negdje oko Kumanova, uzima mali tranzistor iz torbe da, uz pomoć radio prenosa, vidi šta se događa u Dvorani. A tamo, publika još uvijek nikome ne dozvoljava da izađe na scenu. Pošto se publika ni na koji način nije dala smiriti, Organizator je, konačno, i uz izvinjenje, prekinuo RTV prenos, a koncert će, kasno te nemirne noći, jedva nekako biti završen.

Drugi slučaj događa se u Kragujevcu (također sedamdestih godina), tokom „Pesme leta“, manifestacije u kojoj učestvuje po šest najtiražnijih pjevača zabavne i narodne muzike te godine. Dakle, ukupno njih – dvanaest. Na prepunom stadionu u Kragujevcu prisutna je 21.000 hiljada (dvadesetijednahiljada) gledalaca. Nakon koncerta, zbrajanjem kupona-ulaznica proglašen je pobjednik večeri. A izgledao je ovako: 18.000 glasova bilo je za Safeta. Ostatak od 3.000 dijelilo je ostalih jedanaest pjevača.

Eto, tako su govorili struka, znalci i publika. Ne samo Skoplja i Kragujevca, nego i bilo kojeg drugog grada, mjesta ili sela, diljem tadašnje raspjevane Jugoslavije.

————————————

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu otvorena je bogata dokumentarna izložba SAFET ISOVIĆ. Na izložbi su govorili prof. dr. Esad Bajtal, Omer Talović, Benjamin Isović i autorica izložbe, mr. Đana Kukić.