Esad Bajtal: Ljudska gordost zlatnih generacija

Esad BAJTAL

Ovo je jedna prigodna knjiga, koja traži prigodnu priču, koja se, u ovom promotivno prigodnom trenutku, može ispričati ovako:

U svom sadržajnom i značenjskom okviru, ovo je knjiga sjećanja, koja, psihološki govoreći, simbolizira fantazmatski pokušaj njenih ispisivača, da se, bar na trenutak, logikom prisjećanja, iskoči iz kosmičkog vremenskog poretka. Odnosno, i tačnije govoreći, da se učini jedan iskorak iz vremena u bezvremje, u svijet sjećanja i podsjećanja na jednu bilost koja je, u svojoj  knjiškoj  zaleđenosti ponovo tu, među onima kojima i pripada.

Kažem to na tragu one Bašeskijine opomene: „Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje“.

U našem slučaju, i u ovoj knjizi, ostaje sjećanje na „zlatnu generaciju sarajevskih učitelja“, a s njom i podsjećanje na jedno zlatno doba, i  zlatno vrijeme njihovog i našeg življenja. Vrijeme ljudskosti i vrijeme ljudskog zajedništva. Zato je ovo knjiga melanholično-nostalgičnog žala, čežnje i sjete na jednu prošlost bezbroj puta bolju od naše interesno surove, krajnje nemoralne danjašnjice.

Naime, nostalgija je, kako to iz iskustva i psihologije znamo, u svom životno uobičajenom značenju, osjećaj teške čežnje i sjete za rodnim krajem. Izraz zavičajne tuge sa prostorne distance onih, koje je, životni vjetar nemilosrdno-bešćutne povijesti, bacio negdje na scile i haribde hladne i nepoznate tuđine. To je uobičajena, prostorno-geografska nostalgija, daljinske vrste.

Ova knjiga je, izraz i glas nečeg drugog. Jedne drugačije, kako već rekoh, vremenske nostalgije.

Da malo banalizujemo i prizemljimo stvar o kojoj se ovdje radi. A radi se o sjećanju i podsjećanju na ono vrijeme kad čovjek bijaše Čovjek, a njegovo ime bijaše samo ime. Lična adresa, i način indentifikacije, kao osobe, individue, pojedinca.

Samo to.

I ništa više.

Danas, u ovom tužnom i ružnom, za razliku od zlatnog vremena „zlatne generacije“, ime je postalo šifra i znak, brava i ključ. I kao takvo, opterećeno etno-politikantski indukovanim viškom smisla i značenja, koji, detektuju sav besmisao našeg ljudskog zemnog, dnevnopolitičkog bivanja i zbivanja.

Pero više nije – Pero.

Ni Haso nije samo – Haso.

Niti je Stipe samo – Stipe.

Oni su nešto „više“ u etno-nadmenom, i nešto najgore u civlizacijskom smislu riječi. Oni su, za onu drugu stranu ustaše, balije, četnici; hrvati, srbi ili bošnjaci; pravoslavci, muslimati ili katolici.

Sve, samo ne ljudi.

Nomen est  omen.

Ime je znak, rekoše stari Latini.

Danas je to opasan znak.

I znak opasnosti.

Zavisno od toga, gdje ga, i pred kim ga izgovaramo.

Ime nas izdaje, i, shodno logici etno-isključivosti, nerijetko izlaže opasnosti.

Ponekad i životnoj.

Legitimiše nas na egoističkoj, etno-kolektivnoj ravni najgore vrste.

Baš kao i novokomponovani načini pozdravljanja.

Zašto to govorim?

I kakve to veze ima s ovom knjigom?

Ima!

Jer, sve to, automatizmom logike kolektivističke etno-nadmenosti, proizvodi etno-rasističke škole.

Umjesto nekada jedne, danas – dvije.

Dvije škole pod jednim krovom.

Kao nekad u rasističkoj Americi.

Škole za bijelu i škole za crnu djecu.

Ovdje za jednu ili drugu etno-djecu.

Koje, umjesto zlatnih proizvode i na društvenu scenu izvode, neke mrziteljsko mračne etno-generacije.  I mračne etno-učitelje.

Zato je ovo, u ravni društvenog podsjećanja, simbolički vrlo vrijedna i vrlo važna knjiga.

Dakle, nije riječ ni o naučnoj, ni o stručnoj knjizi.

Ni knjizi o umjetnosti.

Ni o književnosti.

Ovo je naprosto jedna Ljudska knjiga.

I valja je tako čitati, osjećati i doživljavati.

Jer, nekad, u jednoj školi, pod jednim krovom, u zlatno doba, zlatnih generacija, Maksim Gorki, učio nas je tome da je čovjek nešto što –  gordo zvuči.

Danas, u mračno doba etno-demokratije, doba mračnih etno-škola i mračnih generacija, valja nam, s bolom, i ne bez tuge, gornju misao Maksima Gorkog, realistički precizno prevesti. I dovesti u sklad s našim žalobnim iskustvom devedesetih. I s našom još žalobnijom aktuelnom stvarnošću:

Dakle, čovjek, kako to gorko (neljudski) zvuči.

Shodno tome, ova nas knjiga, iz ove etno-gorčine, nenametljivo, a ipak tako uvjerljivo, s tugom, i bez prethodne nakane te vrste, podsjeća i vraća na onu ljudsku gordost iz zlatnog vremena zlatnih generacija.

I zato je to, onako kako je ja vidim, jedna ljudska i ljudski dobra knjiga, koja nas podsjećanjem na nekadašnje poštovanje i uvažavanje drugih i drugačijih, uči samopoštovanju sebe samih. Kako u individulanom tako i u kolektivnom smislu te riječi.