Esad Bajtal: Godoovski metaforički primjer demokratije na čekanju
Izdvajamo
- U optici izvikane etno-logike, građani su suvišna, čak, đavolski neprimjerena politička kategorija. Nešto izvan vremena i prostora etno-obogotvorenog naciona. Suvišnost koja narodu (čitaj: vlastima), bespotrebno remeti miran san.
Povezani članci
Promocija knjige aforizama “MOJ KONAČAN ODGOVOR” autora Rasima Zlatana Pršte u izdanju KULT-B Sarajevo, održana je sinoć u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu. Uz autora o knjizi su govorili: Miodrag Miki Trifunov, Esad Bajtal, Đani Hot i Enes Ibričević.
Recenziju dr. sci. Esada Bajtala prenosimo u cijelosti:
Iz reda ured, od misli do misli, iz izreke u izreku, autor nas znalački provodi kroz mračni lavirint besmisla bosanskohercegovačke životne svakodnevnice, koja je, u beznađu etno-politikantstva zaboravila sve. I logiku. I moral. I (u ime Naroda), svoje nedužne, obećanjima iznevjerene, odnosno, nadom i bijedom – unezvijerene Građane, koje, jedno veliko Ništa, dijeli od vlastitog dostojanstva i građanske pobune. Jer, svemu uprkos, stariji, strahom ušutkani, podanički mudro šute – i trpe.
Već sam podnaslov knjige – aforizmi i druga promišljanja – govori da imamo posla sa čitljivim rukopisom, u kome se, uzajamno prepliću kratke književne forme: misli, izreke, aforizmi; koje, svojom misaonom jezgrovitošću, našu iskustvenu stvarnost, vješto pretaču u humorno simptomatičan iskaz i izraz na način sofisterijskog prožimanja društvenih oprečnosti besmislene bh. svakodnevnice. Baš kao u sljedećm primjeru:
Narod je prezadovoljan!
I baš ga briga šta misle građani.
Ovdje se pojam „naroda“, uzet iz vokabulara ovdašnjeg etno-političkog rječnika, koristi kao verbalni štit iza koga se krije politikantsko licemjerje onih koji su svoje „prezadovoljne“ etno-podanike („narod“) doveli do prosjačkog štapa. Šta o toj narodnoj „prezadovoljnosti“, misle nezadovoljni „građani“, za etno-vladare, je sasvim nebitno. Jer u optici izvikane etno-logike, građani su suvišna, čak, đavolski neprimjerena politička kategorija. Nešto izvan vremena i prostora etno-obogotvorenog naciona. Suvišnost koja narodu (čitaj: vlastima), bespotrebno remeti miran san.
U politikantski izvještačenoj, crno-bijeloj optici etno-političkog viđenja stvari, Narod je – sve, Građani su – ništa. Koga još briga to šta oni misle? A to, što naroda nema bez građana, logičke analfabete nimalo ne zbunjuje. Za samozvane čuvare „vitalnog nacionalnog interesa“, građani su idejno projektovana izmišljotina, marginalija oko koje, kako to misle i čine ovdašnje b-h-s politike, ne treba pametovati i nepotrebno gubiti vrijeme.
To najbolje izražava onih nekoliko misli koje autor posvećuje Mostaru i Mostarcima, koje su, samozvani čuvari naroda, višegodišnjim uskraćivanjem izlaska na izbore, oslobodili njihovih, elementarno-demokratskih, građanskih i civilizacijskih prava. A „kad nekoga naviknete na gubitak osnovnih građanskih prava“, kaže autor, „onda morate računati na dugotrajan proces odvikavanja“. I decenijama, ako treba. Uprkos svemu tome, oni nisu ni zbunjeni ni nespremni. Čak šta više:
Građani BiH spremno dočekuju ljeto.
Već su i goli i bosi.
Eto godoovski metaforičkog primjera demokratije na čekanju. Demokratije o kojoj se tako naglašeno, i sistematski svakodnevno govori, a koje na političkom meniju i u praksi, već tri decenije nema ni na pomolu. Jer, da su, parafrazirajući autora, izbori tako bitni, zar bi Mostarci toliko odugovlačili. Uostalom, u tome im svesrdo „pomažu“ partije i stranke ovdašnje jedinstveno-nejedinstvene ljevice. Kao u donjem aforizmu autora:
Neke partije s građanskim predznakom mogu se ekspresno ujediniti.
Opet su jedinstvene u stavu da doljnjega djeluju samostalno.
I tako, iz reda ured, od misli do misli, iz izreke u izreku, autor nas znalački provodi kroz mračni lavirint besmisla bosanskohercegovačke životne svakodnevnice, koja je, u beznađu etno-politikantstva zaboravila sve. I logiku. I moral. I (u ime Naroda), svoje nedužne, obećanjima iznevjerene, odnosno, nadom i bijedom – unezvijerene Građane, koje, jedno veliko Ništa, dijeli od vlastitog dostojanstva i građanske pobune. Jer, svemu uprkos, stariji, strahom ušutkani, podanički mudro šute – i trpe.
A mladi?
Mladi su neoporavljivi optimisti.
Svoj optimizam vežu za neku od evropskih destinacija
Itd. Itd.
Najkraće govoreći, logikom trezveno-racionalne radoznalosti, kojom sagledava našu sumornu i humornu bosansku stvarnost, ovaj neveliki rukopis R.Z. Pršte, na najbolji način, sam sebe preporučuje budućem izdavaću za štampanje. Nikakva druga preporuka, nije mu neophodna – ni potrebna.