Erich Rathfelder: Svijet, čini se, nije od Bosne naučio ništa

Izdvajamo

• Sada, na jesen je sve manje turista i posjetitelja. I lijepo je, tokom šetnje sa psom, iznenada sresti stare poznanike, kao Jovana Divjaka, kojeg sam u ratu nekoliko puta intervjuisao, ili Zdravka Grebu, iz tadašnjeg Radija Zid, ili Mehu Alićehajića, čije znanje o gradu i zemlji mi je još tokom rata i nakon njega veoma pomoglo, ili filozofa Sulejmana Bostu. Drugi prijatelji i poznanici su već umrli, kao Srđan Dizdarević, borac za ljudska prava.

Povezani članci

• Slučaj Dragičević: Kriminalistički tehničar danas pred sudom zbog bačenih bokserica
• Zaduženjem u Kini do novca za otplatu dugova Republike Srpske
• Silajdžićeva 100 posto Sirija
• General Polutak: Bacili su oko na BiH……
• “Linija razgraničenja”, umjetnice Adne Muslija u Zvonu
• Kovanje rata

Kada danas vozim kroz Bosnu, vidim naravno više nego drugi posjetitelji. Ja znam gdje su u Mostaru bili frontovi, ko se u Gornjem Vakufu borio protiv koga, kako su se u Prijedoru gradili koncentracioni logori i ljudi tamo ubijali. Ja poznajem front u Brčkom i borbe za Gradačac. Još uvijek vidim žene i djecu iz Srebrenice, kako na aerodromu u Tuzli izlaze iz autobusa. Ćutke stojim u Potočarima. Kada vozim kroz Bosnu, sva ova sjećanja naviru. Ja znam ko je gdje živio ranije, gdje su ljudi protjerani, poznajem ratne zločince, ali se sjećam i požrtvovanih, solidarnih ljudi, kojih je u ratu takođe bilo.

Njemački ratni reporter Erich Rathfelder 25 godina nakon početka rata i dalje je u BiH, još je mnogo toga o čemu treba da izvijesti. Za Mediacentar se prisjetio ratnih izvještaja, ali i opisao kako se danas različite ideologije sudaraju preko politike, medija i škola, dok prevladavaju manje ili više autokratski upravni sistemi koji zloupotrebljavaju religije.

Ponekad mi u Sarajevo još navrate stari prijatelji i kolege.

„Zašto si ovdje zaglavio, šta te zanima još o Bosni i Hercegovini? Da li kao honorarac možeš uopšte prodavati članke?“ upitaše me nedavno prijatelji iz Minhena. Samo ratni reporter Roy Gutman se nije čudio. Tokom njegove posjete ljetos podsjetili smo se na naše susrete tokom deset godina dugog rata u Jugoslaviji – on je kao i ja od prvog pucnja u Sloveniji 1991. godine do posljednjeg pucnja u Makedoniji 2001. godine bio prisutan na žarištima.

Bosanski rat je za nas i za nekoliko drugih ratnih reportera stajao u središtu jugoslovenskih ratova. Jer su ovdje postavljena odlučujuća pitanja za civilizovani svijet.

Kako može biti da su se pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata ponovo izgradili koncentracioni logori? Mogu li se zločini etničkog čišćenja prihvatiti?

Ljudskost i ljudska prava su od strane ekstremističkih nacionalista gaženi nogama i više od toga, srpski kao i hrvatski nacionalisti su htjeli uništiti multinacionalno, multireligijsko, tolerantno društvo Bosne i Hercegovine. Bosansko društvo je bilo antiteza njihovom razmišljanju i djelovanju.

Mobiliziranjem javnosti, barem, smo mi ratni reporteri pokušavali podstaći naše zemlje na militarističku intervenciju, kako bi se okončalo ovo prokletstvo. Intervencija je međutim došla prekasno, a velike sile do danas ne shvataju o čemu se zaista radilo i radi u Bosni i Hercegovini. Sada se nacionalistički ekstremizam raširio i po Evropi.

Kada danas vozim kroz Bosnu, vidim naravno više nego drugi posjetitelji. Ja znam gdje su u Mostaru bili frontovi, ko se u Gornjem Vakufu borio protiv koga, kako su se u Prijedoru gradili koncentracioni logori i ljudi tamo ubijali. Ja poznajem front u Brčkom i borbe za Gradačac. Još uvijek vidim žene i djecu iz Srebrenice, kako na aerodromu u Tuzli izlaze iz autobusa. Ćutke stojim u Potočarima. Kada vozim kroz Bosnu, sva ova sjećanja naviru. Ja znam ko je gdje živio ranije, gdje su ljudi protjerani, poznajem ratne zločince, ali se sjećam i požrtvovanih, solidarnih ljudi, kojih je u ratu takođe bilo.

„Kako ti to uopšte podnosiš?“ upitaše me ovo ljeto turisti, koje jednom godišnje sa studijskim putovanjem provedem kroz Bosnu. Ja nemam pravi odgovor na to. „Kako vi to podnosite, da se širom svijeta, bilo u Siriji, Afganistanu, Kongu ili negdje drugdje, vrši etničko čišćenje i ljudi bivaju ubijani“. Sunniti i Shiiti jedni drugima razbijaju glave, religijski fanatici žele uništiti svijet, Rusija i Turska su postale diktatura a u Sjedinjenim Američkim Državama vlada neuračunljivi tajkun. „Kako vi to podnosite, da je sada čak i u Evropi nastao novi nacionalizam?“ Svijet, tako se čini, nije iz historije, nije od Bosne, naučio ništa.

Bosna, tako kažem ljudima, je uprkos svemu sada postala jedno od najbezbjednijih mjesta u Evropi. Ovdje nema udara.

Sarajevo je puno turista, kao i Mostar, kao što su sada i Jajce i Travnik. Zar Sarajevo ne zrači ponovo starim duhom? Potpuno pokrivene žene iz Saudijske Arabije ovdje se susreću sa ženama u lepršavoj neformalnoj odjeći, Turci srču svoje kafe pored Njemaca, Italijana i Francuza, čak i Srbi i Hrvati se sreću u kafanama. Mješavina raznoraznih naroda se gura kroz uličice Baščaršije. Sarajevo je kao odredište putovanja postalo atraktivno i ljudi uživaju u atmosferi četiri religije, uživaju u prividno starom duhu Sarajeva. U većinski muslimanskom gradu stoji kao da se podrazumijeva papinski spomenik ispred katedrale. Jevrejski muzej, Husrev-begova džamija i ortodoksna crkva stoje blizu jedno drugome. To je privlačno. Ali je nažalost i privid. Ekstremisti su pobijedili. Ne samo zemlja, već i društvo je podijeljeno na tri iskustvena svijeta.

Politika, mediji, škole, ideologije se razlikuju i sudaraju međusobno. U sve tri grupe su prevladali manje ili više autokratski upravni sistemi koji zloupotrebljavaju religije.

Ali šta takođe moram ispričati posjetiteljima jesu priče o starim ljudima koji rano ujutro, kada vodim psa u šetnju, gledaju u kontejnere za smeće, jer su penzije tako male. Govorim o tome kako bolesni ljudi bez novca bivaju liječeni, to jest neliječeni, govorim o predatorskom kapitalizmu bez društvene odgovornosti, o sjećanjima starih ljudi na vrijeme prije rata, dok je zemlja još imala pravu državu, dok je Tito još bio živ. Tada je još postojala perspektiva. Ne kao sada, kada možeš kupiti radna mjesta ili se moraš prikloniti nekoj stranci kako bi dobio posao.

To je u svim dijelovima Bosne i Hercegovine zajedničko. Kao i ovo:

Sada roditelji koji to sebi mogu priuštiti poslijepodne vode još malu djecu na časove engleskog jezika – oni trebaju štrebati, njima treba biti bolje. Oni ne trebaju učiti za izgradnju ove zemlje, već kako bi studirali u inostranstvu, kako bi dobili posao negdje drugdje. 60 000 mladih ljudi je prošle godine napustilo zemlju.

Sada, na jesen je sve manje turista i posjetitelja. I lijepo je, tokom šetnje sa psom, iznenada sresti stare poznanike, kao Jovana Divjaka, kojeg sam u ratu nekoliko puta intervjuisao, ili Zdravka Grebu, iz tadašnjeg Radija Zid, ili Mehu Alićehajića, čije znanje o gradu i zemlji mi je još tokom rata i nakon njega veoma pomoglo, ili filozofa Sulejmana Bostu. Drugi prijatelji i poznanici su već umrli, kao Srđan Dizdarević, borac za ljudska prava.

On nedostaje, kada se radi o tome da se interveniše tokom diskusije o interpretaciji historije. To je naime novi rat. Laži i propaganda su ponovo postale učestalije, pa i bošnjačke stranke upadaju u zamku religijskog etno-nacionalizma. U Bosni takođe samo rijetki su naučili iz prošlosti. Zašto si sa svojih sedamdeset godina još uvijek ovdje? Zato što, sa svim svojim iskustvima kao slobodni novinar i autor, još uvijek imam dovoljno toga da izvještavam o ovoj  zemlji i ljudima. Sada pišem svoju petu knjigu o BiH.

Moje knjige prevedene na lokalni jezik:

–           Sarajevo und danach, München 1997. – Rat u Bosni i Hercegovini, Zagreb 2000.

–           Schnittpunkt Sarajevo, Berlin 2006.  – Raskrsnica Sarajevo, Tuzla 2007.

–           Bosnien im Fokus, Berlin 2010. – Bosna u Fokusu, Sarajevo 2011.

media.ba