Enver Kazaz: TREPERAVA ESTETIKA EMOCIJA, PLESA I JEZIKA

Povezani članci

• Danas počima Scream Fest 2013: Festival rock-a i pozitivne energije
• NIKOLA VUČIĆ: „2021 će biti godina protiv toksične muškosti!“
• Počitelj: Otvorena izložba “U kontinuitetu…”
• Хрвaтскa извирe из ЗAВНOХ-a
• Preminuo legendarni glumac Josif Tatić
• Ljiljana BEDENIKOVIĆ: ČETVRTI PUT

Nju je moguće čitati i kao zbir lirskih portreta drugih kojima je omogućeno da se ispovijedaju u pjesmi, ali i kao dnevnik o susretima s ljudima za vrijeme boravka u drugoj kulturi i stranom prostoru. No, u tom dnevniku u kojem se posvaja stranost i postaje pomalo Špancem, Baskijcem, Andalužaninom, dolazi do egzistencijalnog stapanja autorice i njenih lirskih subjekata. Autorski glas tako se raspodjeljuje na sve njih, pa je knjiga na koncu postala egzistencijalnom pozornicom u kojem empatija postaje utopijskom projekcijom dohvaćanja krajnjeg oblika humanizma, baš kako se poezija priklanja utopijskoj projekciji jezika kao ontološkog prostora, staništa bitka u kojem je položen konačni smisao postojanja. Stoga se Falemnko utopija na kraju ukazuje u svojoj metatekstualnoj dimenziji i kao autoreferencijalna poezija u kojoj se autorski glas umnaža u mnogostruka lirska Ja, a svako od njih sa svojom ispoviješću nosi i poetski identitet autorice.  

Piše: Enver Kazaz

(Nadija Rebronja, Flamenko utopija, 2014.)

Nadija Rebronja napisala je sasvim neobičnu i vanrednu poetsku knjigu. Neobičnu, stoga što je Flamenko utopija svojevrsni nutarnji poetski putopis u kojem se ne putuje prostorom nego kulturom, a zaviruje se u ljudske duše da bi se oslušnula i opisala njihova egzistencijalna čežnja za Smislom. Zato je to poetski putopis pisan dušama drugih ljudi, a španski prostor, identitet i kultura u njemu transponuju se u poetske slike i metafore u posebnom emotivnom stanju u kojem od stranosti postaju vlastitost u slojevitom identitetu lirskog subjekta. Vanrednu poetsku knjigu, zato što pjesnikinja u njoj pjeva iz optike drugih, njihovim glasom, očima, čak njihovim dušama u pjesmi koja je jezički vrlo precizna, a u poetskoj imaginaciji raskriva egzistencijalni horizont drugih, kulturološki identitet i utopijsku težnju da igrom, plesom, umjetnošću jednom riječju, izgrade autonomni egzistencijalni prostor u svijetu koji gubi svaki smisleni oslonac.

Španija i u njoj Baskija i Andaluzija ukazuju se u ovoj poeziji kao kulturološka izvorišta iz kojih niče flamenko sposoban da u sebe usisa ljudsku egzistenciju i izdigne je iznad svakog ograničenja u prostor plesa i igre u kojima zvuk briše obode planina. Tu se, u stvari, i ne pleše, nego u sinkretičkoj formi umjetnosti lebdi iznad stvarnosti u beskraju ljepote koja pripada celom svetu/ nikada ne prestaje da postoji, a u njoj Patrisija, flamenko plesačica, iz istoimene pjesme nalazi glumce i lutke/ četverostrana/ pozorišta/ brod i u njemu vrt/ sve stranice nestalih knjiga/ prašinu iz muzeja/ kamenje i pesak/ sva otvorena vrata.

Flamenko utopija vraća se danas, nakon postmodernističkih distopijskih igara, gotovo zaboravljenoj ideji estetskog utopizma kojom je moderna nadvladavala i apsurd i nosila se sa različitim vrstama ograničenja egzistencije. Na horizontu poetike nove osjećajnosti, koju Mihail Epštejn određuje, između ostalog, kao treperavu estetiku u kojoj se gubi granica između citiranog materijala i autorskog stava, odnosno glasa, Nadija Rebronja razvija osobenu nomadsku, interkulturnu poeziju u koju drugost nije stranost, već transkulturalna vrijednost koja briše sve zamišljene i stvarne granice između ljudi i kultura. Lirski nomad u njenoj pjesmi postaje novoosjećajni pikaro koji ne putuje isključivo prostorom, kako je to činio u tradicionalnom u pikarskom romanu s ciljem da u putovanju proširi horizont znanja, nego duhom, egzistencijama drugih i stapajući se s njima pjeva njihovim glasom. Zato je Flamenko utopija knjiga delez-gatarijevskog intelektualnog nomadizma kao procesa transkulturalnog usvajanja vrijednosti drugih, da bi se na koncu došlo do identifikacije s njima.

Međutim, taj govor drugih u ovim pjesmama nije do kraja usklađen sa onim što se teorijski određuje kao dokumentarni lirski subjekt. Pjesnikinja druge pušta u pjesmu tako što preuzima njihovu ispovijest, pa je cjelina zbirke pretvorena u lirski mozaik tuđih ispovijesti u kojima gotovo da i nema historije, već je u prvom planu egzistencija, i to snovida, utopijska, zanesena, igriva.

U pjesmi Devojka koja se zove Itsaso, što na baskijskom znači more i historija i smrt se nadvladavaju flamenka: kad udarim cipelama o zemlju/ vidim čudnovate stvari/ orijent na Matisovim slikama/ lorkin grob u travi/ u zidovima/ u mesu na udovima/ rukopise koji gore/ ali ne izgaraju/ nigde ne nalazim/ smrti/ ni rađanja/ samo ovo sada/ cipele/ i zemlju. Ta sposobnost flamenka da nas uvuče u sebe i izdigne iznad vremena i prostora nosi u sebi spoznaju historije u kojoj rukopisi gore, ali ne izgaraju, pri čemu pjesnikinja rukuje izvrsnim metonimijskim i simboličkim igrama. Rukopisi koji gore metonimijska su slika zločinstva u historiji, ratnog rušenja i njegovog apsurda, ali činjenica da ne izgaraju donosi drugi pol historije, onaj tvorački, jer njene mržnje ne mogu uništiti vrijednosti, ma kolikom silom operirale. Istovremeno, Nadija Rebronja gradi u pjesmi perfektne simbole: Lorkin grob u travi, ili orijent na Matisovim slikama. Prvi obasjava pjesmu smrću velikog pjesnika, pa je ples djevojke Itsaso osobena posveta velikom pjesniku, ali i igra sa smrću u kojoj se ona, smrt, nadvladava slično kako Andrićeva Aska svojim plesom začarava i na kraju pobjeđuje krvnika. Orijent na Matisovim slikama, pak, kao simbol umjetničke imaginacije i ljepote postaje ideal ka kojemu se teži. Zato u perfektnoj poenti pjesme Itsaso zanesena plesom nigde ne nalazi ni smrti, ni rađanja, nego se cjelinom svoga bića smješta u ovo sada, u čas plesa koji je izdiže iznad vremena i prostora, u samu kosmičku harmoniju.

Egzistencijalni zanosi su drugačije vrste u pjesmi Beatris, pjesnikinja iz hipi klana peroflauta. Nadija Rebronja u njoj pokazuje pravo majstorstvo jezičke redukcije u kojoj svaki stih postaje vrsna simbolička igra. Beatris nam se predstavlja u simboličkim tvrdnjama: moji su očevi/ široke prerije/ persijske šare/ andaluzijska sela/ fontane i trgovi. Potom se te simboličke igre pretvaraju u osobenu identitarnu kartu: moja su prošlost/ tolstojevi vozovi/ šekspirove sestre/ borhesovi podrumi, da bi se u završnoj strofi ukazale kao stav kojim se odbija identitarni poredak na kojem se utemeljuje povijest čovječanstva: neka drugima lica/ izliju u bronzi/ više volim lišće/ nego istorije. U poetskom paralelizmu što se razvija u pjesmi uspostavljen je odnos između zvanične, političke historije simbolizirane licima izlivenim u bronzi, i ličnog identiteta koji ne pristaje ni na kakvu hijerarhiju koju gradi društvena moć. Njoj, toj moći sa njenim licima u bronzi suprotstavljene su vrijednosti slobode i ljepote ničim sputane egzistencije, jer je ona po svom identitarnom porijeklu temeljena na širokim prerijama, persijskim šarama, andaluzijskim selima, fontanama i trgovima, svemu onome, dakle, što kao vrijednost odbija zvanična moć i historija kao ideološki strukturirana naracija. U sudaru ličnog egzistencijalnog smisla i identiteta i onog društvenog, hijerarhijskog Beatris zagovara slobodu izbora rušeći time ideološku normu i na njoj zasnovanu društvenu vertikalu i zvaničnu historiju.

Međutim, vrijednost ove poezije nije samo u širokom spektru ideja, osjećanja i interkulturalnom zasnovu, već i u istinskom majstorstvu rukovanja jezikom. Nadija Rebronja je pjesnikinja koja čisti pjesmu od svakog jezičkog viška, pa u svedenom, reduciranom jeziku oslobađa maksimum asocijativnih igara i imaginativnog prostora. Zato je njena poezija zasnovana na naoko jednostavnim slikama iza kojih se skrivaju pravi semantički bljeskovi. Evo jednog primjera iz pjesme Lorena, slikarka, na obali reke: sećam se jako dobro/ svoje prošlosti/ u jednoj kapi/ usred okeana/ tada sam bila voda/ imala sam oblik svega/ što u tome trenu zagrlim. Naravno, radi se u sabijanju u stihove filozofije prema kojoj je voda pramaterija, ali sabijanju koje računa s tim da materija posjeduje sjećanje i jezik na kojem se to poetsko kristaliziranje filozofije utemeljuje. Majka voda, kako je zove Tvrtko Kulenović u svojim putopisima, u istočnim filozofijama zauzima centralno ontološko mjesto. Izvor svega, ona kao ontološki element u ovoj pjesmi klizi duž egzistencije i ucjelovljuje ukupan kosmos da bi u njega ugradila antropocentrični smisao. Tako se u Loreninim riječima sintetizira široki prostor mističkog poimanja svijeta i složene linije mističkih filozofija, da bi se semantički akcent zbio u stihovima: imala sam oblik svega/ što u tome trenu zagrlim. Naravno, voda zaprima oblik svega u što se ulije, ali to ulijevanje ovdje je imenovano kao grljenje, što sugerira da je ono životvorna ljubav u kojoj voda darujući se svemu porađa život u kosmosu. Polazeći do složenog sistema mističke filozofije, pjesma sebi ne dozvoljava nikakvu hermetičnost, već se razvija u vrsnim ispovjednim slikama koje nose izuzetnu misaonu dubinu. A to je potvrda da ova poezija nerijetko jest i filozofija u slikama, a kad se Lorenin iskaz uvode naredni ontološki element, vatra, dolazimo na teren starogrčkih stoika i njihovog poretka ontoloških elemenata. Lorena otud, kada se sjeća da je bila sufijski pojmljena kaplja sred okeana, kaplja u kojoj se izjednačuju mikro i makro kosmos, prelazi na naredni ontološki element – vatru, da bi počela da veruje u trenutke, a prošlost i budućnost prestaju da kucaju, ili je njihov zvuk postao sasvim nem. Naravno, pjesma nas vodi do samog iskona, do onog kako mislimo prapočela stvari, a tada nestaje i dimenzije vremena, jer se ono ne može misliti kao prolaženje, nego trajanje, zbir ontoloških trenutka u kojima se zrcali ukupno vrijeme. Drukčije rečeno, vrijeme se ne pruža u prostoru od nekog zamišljenog početka kao nekom kraju, već traje u zbiru trenutaka koji nemaju ni prošlost ni budućnost upravo zato što su trajanje samo.

Nadija Rebronja; foto: dan.co.me

Kad pjesnikinja ovako veliki raspon filozofske misli uspijeva sabiti u poetske slike redukovanog jezika, onda je nesumnjivo da se radi o vrhunskom pjesničkom rukovanju poetskim jezikom, mišljenjem i osjećanjem. Mnoštvo je dokaza za to u ovoj knjizi, pogotovo kad se ima u vidu njeno sublimiranje misli i emocije, a naročito u onim momentima kada emocija prouzrokuje misaono treperenje ponad egzistencijalnih prizora kao npr. u pjesmi esma, oskaru, prijatelju. U njoj se prijateljska ljubav ukazuje kao model spoznaje smisla egzistencije, da bi se iznad misaonog temelja pjesme ukazale vrhunske poetske slike te ljubavi u prijateljskom ispovijedanju: sinoć sam pronašla/ geografsku mapu na tvom licu/ pokušavala sam da shvatim/ da li sam rođena pored tvoga oka/ ili u blizini usana/ mada i dalje ne razumem/ zašto je to uopšte važno. Emocija je u pjesmi stvorila osobni univerzum da bi se ukazala i kao transindividulana mreža koja povezuje ljude, a vanjski svijet u kojemu se događaju zemljotresi ili raspadi zemalja naprosto biva izbrisan čitanjem karte ljubavi sa prijateljskog lica. Tako pjesma, polazeći od ljudskog lica kao teksta i fraze da se na našem licu odražava naš karakter, dolazi do spoznaje da se preko prijateljskog lica može iščitavati karakter svijeta, a lice je njegova karta, pa se preko njega i orijentišemo u svijetu.

Emocija je za poetiku nove osjećajnosti osnova na kojoj se gradi njen idejni sistem. Nakon što su u svijetu kojeg nastanjujemo skršeni svi misaoni sistemi, nakon što je protutnjao postmodernizam sa njegovim distopizmom, relativizacijom, decentriranjem, ironijom, igrom, ostaje još samo transvremena i transkulturalna vrijednost emocije na kojem nova osjećajnost gradi svoju treperavu estetiku. Unutar te estetike Nadija Rebronja je napisala knjiga kakvu rijetko nalazimo u ovdašnjem pjesništvu. Sve je u njenoj poeziji odmjereno i precizno, a njena interkulturalna dimenzija plijeni do one mjere kad se poezija ukazuje kao stalno prevazilaženje granica, ma kako one bile konstruirane. Po tome ona podsjeća na poeziju Semezidna Mehmedinovića iz Devet Aleksandrija, ili pjesništvo Ota Tolnaia.

Jednom riječju, Flamenko utopija je knjiga znalačkog oblikovanja pjesme kao tuđe ispovijesti i knjige kao mozaičke pozornice na kojoj nam drugi ispovijedaju svoj sistem egzistencijalnih i kulturalnih vrijednosti. Ostvariti knjigu kao zbir portreta drugih podrazumijeva maksimum pjesničke empatije prema kulturološkom kontekstu u kojemu se oblikuje njihov identitet i egzistencijalna strepnja pred propadanjem u nekom nepojmljivom Ništa. Ali, to je tek jedan od aspekata ove znalački organizirane knjige. Nju je moguće čitati i kao zbir lirskih portreta drugih kojima je omogućeno da se ispovijedaju u pjesmi, ali i kao dnevnik o susretima s ljudima za vrijeme boravka u drugoj kulturi i stranom prostoru. No, u tom dnevniku u kojem se posvaja stranost i postaje pomalo Špancem, Baskijcem, Andalužaninom, dolazi do egzistencijalnog stapanja autorice i njenih lirskih subjekata. Autorski glas tako se raspodjeljuje na sve njih, pa je knjiga na koncu postala egzistencijalnom pozornicom u kojem empatija postaje utopijskom projekcijom dohvaćanja krajnjeg oblika humanizma, baš kako se poezija priklanja utopijskoj projekciji jezika kao ontološkog prostora, staništa bitka u kojem je položen konačni smisao postojanja. Stoga se Falemnko utopija na kraju ukazuje u svojoj metatekstualnoj dimenziji i kao autoreferencijalna poezija u kojoj se autorski glas umnaža u mnogostruka lirska Ja, a svako od njih sa svojom ispoviješću nosi i poetski identitet autorice. To lirsko mnogoglasje kao osobeni interkulturna zbirka pjesma uistinu je pravi književni događaj u recentnoj književnoj praksi.