Emil Sioran: O beskorisnosti revolucije

Povezani članci

• Eduardo Galeano (1940 – 2015)
• Tako je govorio Izet Sarajlić
• Performans Ronalda Randa u Kamernom teatru 55
• Jasna Šamić: MIT O BOGUMILIMA
• Filistri, rezoneri, buntovnici
• U BiH počinje prevođenje literature namijenjene akademskoj i aktivističkoj zajednici

Uništavanje daje osjećaj moći i laska nečemu mračnome, iskonskom u nama. Samo uništenjem, a ne građenjem, možemo dostići tajanstveno božje zadovoljstvo. Odatle privlačnost rušenja i tlapnje koje ono izaziva kod luđaka u svim vremenima.

Svaki naraštaj živi u apsolutnom: vlada se kao da je stigao na vrhunac, ako ne na kraj, povijesti.

Svaki narod ima određeni čas u svojoj karijeri kad povjeruje da je izabran. Tada daje sve od sebe najbolje i najgore.

Nije slučajno što su se Trapisti pojavili upravo u Francuskoj, a ne u Italiji ili u Španjolskoj. Španjolci i Talijani govore bez zaustavljanja, ali oni ne slušaju svoj govor, dočim Francuz uživa u svojoj elokvenciji, ne zaboravljajući nikada da on to govori, čega je u najvećoj mjeri svjestan. Samo on tišinu može razmatrati kao kušnju i askezu.

Veliku Revoluciju kvari mi to što se sve zbiva na pozornici, što su izvođači novopečeni glumci, što je giljotina samo dekor. Povijest Francuske, u svojoj cjelokupnosti, djeluje kao povijest po zapovijedi, jedna igrana povijest: sve je tu savršeno ako se gleda teatarski. To je uprizorenje, niz velikih kretnja, događaji koji se više gledaju negoli trpe, spektakl od deset stoljeća. Odatle dojam frivolnosti koji pruža čak i Teror, gledan iz daljine.

Napredna društva neusporedivo su krhkija od drugih, jer im preostaje samo čekanje svoga vlastitog uništenja; blagostanje nije ideal koji se posjeduje, a još manje kad je ono tu već naraštajima. Ne računajući da ga priroda nije uključila u svoje račune i da ona to ne bi znala učiniti bez umiranja.

Kad bi narodi postali apatični istodobno, više ne bi bilo sukoba, ne bi bilo ratova, ne bi bilo imperija. No nesreća hoće opstoj mladih naroda – i mladih jednostavno – presudna prepreka snu filantropa: činiti tako da svi ljudi istodobno stignu do istog stupnja bezvoljnosti i mlitavosti…

U svim okolnostima treba se svrstati na stranu potlačenih, čak i kada nisu u pravu, s tim što ipak ne treba izgubiti iz vida da su umiješani od iste gline kao i njihovi tlačitelji.

Osobina režima u agoniji jest da dopuštaju nejasno miješanje vjerovanja i učenja, i da istodobno odaju tlapnju da će moći u beskraj odgađati čas izbora…Odatle – i jedino odatle – potječe privlačnost predrevolucionarnih vremena.

Samo se lažne vrednote razvijaju, stoga što ih svatko može asimilirati, krivotvoriti (laž drugog stupnja). Ideja što uspijeva nužno je pseudoideja.

Revolucije su sublimat loše literature.

Mučno je u javnim nesrećama to što se svatko drži pozvanim o tomu govoriti.

Pravo uklanjanja svih onih koji nas razdražuju trebalo bi stajati na prvo mjestu u ustavu idealnog Grada.

Jedina stvar koju bi trebali mladi ljudi naučiti jest da ništa, ili gotovo ništa, ne trebaju očekivati od života. Čovjek sanja o jednoj Slici razočaranja gdje bi bila predočena sva nezadovoljstva rezervirana svakome, i koja bi se izvjesila po školama.

Prema pričanju princeze Palatine, gospođa de Maintenon imala je navadu ponavljati u godištima kada, poslije kraljeve smrti, nije imala nikakvu ulogu: ”Od nekog vremena vlada duh bunila koji se posvuda raširio”. Taj ”duh bunila” činjenica je koju su gubitnici vazda uočavali; uostalom s punim pravom, i čitava bi se povijest mogla ponovno razmatrati polazeći od tog obrasca.

Progres je nepravda koju svaki naraštaj učini onome što mu je prethodilo.

Nažderani se međusobno mrze ne tajno, nego javno, i žele na bilo koji način biti zbrisani. U svakom slučaju, oni daju prednost želji da to bude uz njihov vlastiti doprinos. To je najneobičniji, najoriginalniji oblik svake revolucije.

Jedan narod diže samo jednu revoluciju. Nijemci nikad nisu ponovno objavili podvig reformacije ili, bolje, objavili su ga bez ozakonjenja. Francuska je ostala zavazda dužnik ’89. jednako vrijedi i za Rusiju i za svaku zemlju – ta težnja da samoga sebe plagiraju glede revolucije nešto je istodobno umirujuće i rastužujuće.

Rimljani iz vremena dekadencije poštivali su samo grčki odmor (otium graecum), nešto što su najviše prezirali iz razdoblja moći. Analogija s civiliziranim nacijama je tako očita da ne bi bilo neuljudno na tome inzistirati.

Alarik je govorio da ga neki ”demon” goni protiv Rima. Svaka iznurena civilizacija čeka svojeg barbarina, a svaki barbarin čeka svojega demona.

Zapad: trulež što vonja ugodno, navonjani leš.

Bijelci zaslužuju sve više i više ime bljedoliki, što su im ga dali američki Indijanci.

U Europi sreća završava u Beču. Onkraj, prokletstvo nad prokletstvima sveudilj.

Rimljani, Turci i Englezi mogli su osnovati trajne imperije stoga što, nepokorni svakoj doktrini, nijednu nisu nametali pokorenim narodima. Nikada oni ne bi uspjeli provesti tako dugu hegemoniju da ih je snašao kakav mesijanski prorok. Administratori i paraziti gospoda su bez uvjerenja, dakle bez naklonosti za ideologijsku tiraniju, najgoru što postoji, jer zahtijeva duboku privrženost, strogost i popustljivost. To je umijeće, tajna pravog gospodara, manjkalo Španjolcima negda, kao što manjka osvajačima našega vremena.

Dok jedna nacija čuva svijest o svojoj nadmoći, okrutna je i poštivana; čim je izgubi, humanizira se, i više se ne poštuje.

Kad bjesnim protiv epohe, dovoljno mi je, da bih se razvedrio, pomisliti što će se dogoditi zbog retrospektivne ljubomore onih koji će nas slijediti. A zacijelo mi pripadamo staroj humanosti, onoj koja je još mogla žaliti za svojim rajem. No oni koji će doći nakon nas neće imati čak ni sposobnost toga žaljenja; poznavat će samo ideju, samo riječ.

Moja vizija prišašća tako je jasna da, kada bih imao djecu, odmah bih ih zadavio.

Kad čovjek pomisli na berlinske salone u vrijeme romantike, na ulogu koju će tu odigrati jedna Henriette Hertz i jedna Rachel Levin, na prijateljstvo koje je povezalo tu drugu s nasljednim princem Louis-Ferdinandom, i kad potom kaže kako bi one da su živjele u ovom stoljeću morale umrijeti u plinskoj komori, ne može se uzdržati da vjeru u progres ne smatra najpogrešnijom i najglupljom praznovjericom.

Prvi je Hesiod imao obrađenu filozofiju povijesti. On je također uveo ideju sutona. Kakva je svjetlost time bačena na povijesni opstoj? Ako je on u srcu podrijetla, u punoći posthomerovskog svijeta, ocijenio da je humanost postojala u željezno doba, što se ima reći nekoliko stoljeća potom, što se ima reći danas?

Osim u vremenima zamračenim lakomislenošću ili utopijom, čovjek je svagda mislio da je dospio do praga najgoreg. Znajući to što je znano, kojim je čudom mogao bez prestanka varirati svoje želje i svoje strave?

Kad se, drugi dan rata od 1914. godine, uvela elektrika u moje rodno selo, nastao je opći rogobor, potom nijema žalost. No kad su je postavili u crkvu (bile su tri), svatko je bio uvjeren da je došao Antikrist i s njime kraj vremena. Ti su seljaci s Karpata vidjeli točno, vidjeli daleko.

Iz moje predrasude protiv svega što se dobro završava proistječe i moj ukus za povijesnu lektiru. Ideje su neprikladne za agoniju; one umiru, jasno, razumije se, ali ne znajući umrijeti, dočim neki događaj postoji samo glede njegova kraja. To je dostatan razlog da se više voli društvo povjesničara nego filozofa.

U vrijeme svojega znamenitog službovanja u Rimu, u II stoljeću prije Krista, Karnead je iskoristio prvi dan da bi govorio u korist ideje pravičnosti, a sutradan protiv nje. Od toga časa, filozofija, dotad nepostojeća u toj zemlji zdravih navada, počinje svoja pustošenja. Što je dakle filozofija? Crv u voću…

Katon Cenzor, koji je asistirao dijalektičkim performansama Grka, time je bio prestrašen i tražio u Senatu da se udovolji atenskim delegatima što je prije moguće, toliko je držao škodljivim i čak pogibeljnim njihovu nazočnost. Rimska mladež ne treba posjećivati tako razvratne duhove.

Na moralnom planu, Karnead i njegovo društvo bili su pogibeljni jednako kao i Kartažani na vojnom planu. Uspinjući narodi plaše se ponajviše odsutnosti predrasuda i zabrana, intelektualne bestidnosti, koja je draž skončavajućih se civilizacija.

Radi toga što je bio uspješan u svim svojim podvizima, Heraklo je bio kažnjen. Jednako tako, odveć sretna, Troja je morala propasti. Imajući pred očima tu zajedničku viziju u tragičnom, čovjek je unatoč sebi prisiljen misliti da će svijet prozvan slobodnim, prepunjen svakovrsnim prilikama, neizbježno upoznati kob Ilija, jer ljubomora bogova nadživjet će njihovo iščeznuće.

”Francuzi više ne žele raditi, svi žele pisati”, rekla mi je moja domarka, ne znajući da je ona toga dana vodila prijepor civilizacija.

Ideologijski prijepori dostižu svoj vrhunac samo u zemljama gdje se ljudi tuku zbog riječi, gdje se ubija zbog njih…u zemljama, ukratko, koje su upoznale religijske ratove.

Narod koji je iscrpio svoju misiju jest kao pisac koji se ponavlja; ne kao onaj koji nema što reći. Jer ponavljati se znači dokazivati da se još uvijek vjeruje u sebe sama i u ono što se tvrdi. No jedan dokončan narod nema čak više ni snage prepričavati svoja negdašnja gesla što su mu osigurala nadmoć i sjaj.

Temistokle je jednim dekretom, prihvaćenim od svih, osudio na smrt tumača poslanstva koje je Kserkso poslao da bi od Atenjana tražili zemlju i vodu, ”zato što se usudio uporabiti grčki jezik za izražavanje barbarskih naredbi”. Jedan narod ne čini takvu gestu samo na vrhuncu karijere. On je u punoj dekadenciji; on je izvan tokova čim više ne vjeruje u svoj jezik, čim prestaje misliti da je upravo jezik vrhunska forma izražaja, jezik kao takav.

Filozof posljednjeg stoljeća je držao, u svojoj bezazlenosti, da je La Rochefoucauld imao pravo glede prošlosti, ali da će on biti poništen u budućnosti. Ideja napretka obeščašćuje intelekt.

Što čovjek više napreduje, sve je manje kadar rješavati svoje probleme, i kad, na vrhuncu zaslijepljenosti, bude uvjeren da je došao do krajnje točke, to znači da će se iznenada pojaviti nešto dotad nečuveno.

Uznemiruje me, strogo gledano, Apokalipsa, ali ne i neka revolucija…Surađivati na nekom kraju ili postanku, na nekom posljednjem ili početnom zlu, ali ne i na mijenjanju bilo čega na bolje ili na gore.

Uvjerenja ima samo onaj koji ništa nije produbio.

………….

Gledano dugotrajnije, trpeljivost rađa više zla nego netrpeljivost. – Ako je točna ta činjenica, ona je najozbiljnija optužba koja se može podići protiv čovjeka.

Čim životinje nemaju više potrebu da se plaše jedna druge, padaju u tupost i dobivaju mučan izgled kakav se može vidjeti u zoološkim vrtovima. Pojedinci i narodi ponudit će isti spektakl ako stignu do toga da jednog dana žive u harmoniji, da više ne drhte otvoreno ili prikriveno.

S nazadovanjem, više ništa nije ni dobro ni loše. Povjesničar koji se upleće u sud o prošlosti stvara novinarstvo u drugom vremenu.

Za dvije stotine godina (budući da treba biti točan), preživjeli suviše sretnih naroda bit će smješteni u rezervate, i čovjek će ih ići posjećivati, promatrati s gađenjem, sa sućuti ili zaprepašteno, i također sa zloćudnim divljenjem.

Majmuni što žive u skupinama odbacuju, izgleda, one između sebe koji se na bilo koji način druže s ljudima. Koliko čovjek mora žaliti što jedan takav detalj Swift nije poznavao!

Treba li se gnušati svojeg stoljeća ili svih stoljeća? Predočavamo li sebi Budu koji napušta svijet zbog svojih suvremenika?

Ako humanost toliko voli spasitelje, bjesomučnike što bestidno vjeruju u sebe, to je stoga što ona zamišlja da oni vjeruju u nju.

Snaga nekog šefa Države jest u tomu što će on biti himeričan i ciničan. Sanjar bez skrupula.

Najgori zločini počinjeni su iz zanesenosti, nezdrava stanja, odgovornoga za gotovo sve opće i osobne nesreće.

Idite vidjeti budućnost, ako vam toliko odgovara. Ja ipak više volim držati se nevjerojatne sadašnjosti i nevjerojatne prošlosti. Ostavljam vam skrb da se suočite sa samom Nevjerojatnošću.

”Vi ste protiv svega što je urađeno od posljednjeg rata”, rekla mi je ta dama upućena u stvar.

”Vi ste se prevarili u datumu. Ja sam protiv svega što je urađeno od Adama”.

Hitler je, nedvojbeno, najkobnija osoba u povijesti. I najpatetičnija. Uspio je ostvariti čistu opreku svemu što je htio; svoj ideal razorio je česticu po česticu. Stoga je posebno čudovište, hoću reći dva puta čudovište, jer je i njegova patetika monstruozna.

Sve velike događaje pokrenuli su luđaci, luđaci…mediokriteti. Tako će biti, budimo to sigurni, do samog ”kraja svijeta”.

Zohar naučava da svi oni koji su činili zlo na Zemlji neće uopće više vrijediti na nebesima, kamo su nestrpljivo nastojali stići; nasrćući na udar ponora, ”pretekli su vrijeme u kojem su trebali doći na ovaj svijet”.

Lako se razabere što je u dubini vizije o preegzistenciji duša i od koje koristi ona može biti kada je posrijedi objašnjenje sigurnosti i trijumfa ”loših”, njihove izdržljivosti i njihove nadležnosti. Budući da je odavno pripremljen njihov nastup, nije nimalo začuđujuće što su svi izdijelili Zemlju: imali su je osvojenu prije nego što su tu bili…čitavu vječnost doista.

Pravog proroka razlikuje od lažnih to što se nalazi na izvorištu pokreta i učenja koja se isključuju i bore.

U jednoj metropoli, kao u nekom zaseoku, čovjek najviše voli prisustvovati padu nekoga od svojih istovrsnika.

Apetiti za uništenje tako je usidren u nama da ga nitko ne uspijeva iskorijeniti. Dio je sastava svakoga, dno samoga bitka, koje je, svakako, demonsko.

Mudrac je smiren, umirovljeni rušitelj. Drugi su rušitelji na vježbanju.

Nesreća je pasivno, trpno stanje, dočim prokletstvo podrazumijeva obrnut izbor; dakle ideju poslanstva, nutarnje snage, koja nije implicirana u nesreći. Pojedinac – ili narod – proklet ima nužno drugu klasu nego pojedinac – ili narod – nesretan.

Povijest se, pravo govoreći, ne ponavlja, ali kako su tlapnje uza koje je čovjek kadar brojno ograničene, one se stalno vraćaju pod drugim maskama, dajući tako oronuloj svinjariji privid novosti i tragičke politure.

Čitam Jovijana, svetog Bazilija i druge. Sukob između ortodoksije i hereze, u prvim stoljećima, nije besmisleniji od ovoga na koji su nas svikle suvremene ideologije. Načini sporenja, strasti u igri, ludosti i slabosti gotovo su isti. U oba slučaja sve se kreće oko irealnog i neutvrdivoga, koje oblikuju slojevi dogmi, kako religioznih tako i političkih. Povijest će postati snošljivom samo ako se izbjegnu i jedne i druge. Točno je da će ona tada, u svakom slučaju, prestati kako za one koji trpe tako i za one koji je stvaraju.

Ono što destrukciju čini dvojbenom jest njezina lakoća. Prvi koji naiđe može briljirati u njoj. No ako je lako rušiti, znatno je teže sebe rušiti. U tomu je prednost gubitnika nad agitatorom ili anarhistom.

Da sam živio na počecima kršćanstva, i ja bih, plašim se, podlegao zavođenju. Mrzim simpatizere, te hipotetične fanatike; ne opraštam sebi to okupljanje već dvije tisuće godina.

Razapet između žestine i razuvjeravanja, djelujem kao terorist koji će se, izašavši s idejom izvršenja nekog atentata, zaustaviti na putu da bi konzultirao Propovjednika ili Epikteta.

Čovjek će, vjerujemo li Hegelu, biti posvema slobodan samo ”okružen svijetom što ga je sam stvorio”.

Ali on je upravo to uradio, a nikad nije bio toliko podjarmljen, toliko rob kao sada.

Život će postati podnošljiv samo u krilu humanizma koji neće imati više nikakvu tlapnju u pričuvi, humanizma posve oslobođenoga zablude i očaranosti bitkom.

Sve što mogu osjetiti i misliti miješa se s vježbanjem anti-utopije.

Čovjek neće trajati. Budući da ga vreba malaksalost, morat će platiti za svoj odveć samosvojan put. Jer bio bi neviđen i protiv prirode, koju je dugo mučio i doista dovršio. Ta je perspektiva deprimirajuća, dakle vjerojatna.

”Prosvijećeni despotizam”: jedina vlast koja bi mogla očarati duh koji je ozdravio od svega, nesposoban biti dionikom revolucije, jer on to nije čak ni za povijest.

Nema ničega mučnijeg od dvojice suvremenih proroka. Jedan od njih treba biti izbrisan i nestati ne želi li se izložiti podsmjehu. Osim ako ne padnu obojica, što bi bilo najpravednije rješenje.

Prodrman sam, čak uzbuđen, svaki put kad ”natrapam” na nekog nevinog. Odakle dohodi? Ne navještava li ova pojava neki nemio događaj? To je posve posebna uzbuđenost koju čovjek ćuti pred nekim koji se ni na koji način ne bi mogao imenovati bližnjim.

Svuda gdje su se prvi put pojavljivali, civilizirane urođenici promatrahu kao zlokobna bića, kao sablasti i duhove. Nikad kao žive! To bijaše intuicija neizjednačenog, proročki bljesak oka.

Da ju je svatko ”razumio”, povijest bi već dugo bila prestala. Ali čovjek je temeljito, biologijski, nesposoban ”razumjeti”. Čak da su svi osim jednog razumjeli, povijest bi se održavala zbog njega, zbog njegova sljepila. Zbog samo jedne tlapnje!

X drži da smo mi na kraju ”kozmičkog ciklusa” i da će se sve uskoro slomiti. O tomu, kod njega nema nimalo dvojbe.

Istodobno, on je otac obitelji, i to brojne obitelji. S izvjesnošću kao što je njegova, kojom nastranošću se trsi baciti u jedan izgubljen svijet dijete po dijete? Ako predviđa Kraj, ako je siguran da kraj neće zakasniti, ako ga unaprijed računa, neka ga čeka sam. Čovjek ne rađa na Patmosu.

Montaigne, mudrac, nije imao nasljednika; Rousseau, histerik, još potresa narode.

Ljubim smo one mislioce koji nisi nadahnuli nijednog tribuna.

Na Koncilu u Firenci 1441. godine propisano je da pogani, Židovi, heretici i shizmatici neće imati nikakav pristup ”vječnom životu” i da će svi, osim ako se ne okrenu prije smrti istinskoj religiji, ići ravno u pakao.

To je vrijeme kad je Crkva ispovijedala iste strahote po kojima je doista bila Crkva. Jedna institucija je životna i jaka samo ako odbacuje sve ono što ona nije ona. Na nesreću, slično je i s narodom ili vlašću.

Ozbiljan i čestit duh, u povijesti ne shvaća ništa što može shvatiti. Ona je u zamjenu čudesno kadra obdariti nasladom ciničnoga erudita.

Izvanredna je slast pri pomisli da je čovjek, rođen pod nesretnom zvijezdom, i da će sve što je poduzeo biti skrbno opskrbljeno nedaćom.

Plotin je bio obuzet prijateljstvom prema rimskom senatoru koji je otpustio svoje sužnje, razdijelio svoja dobra, a koji je jeo i spavao kod svojih prijatelja, jer više nije imao ničega. Taj senator gledano ”službeno”, bijaše grješnik, njegov je slučaj mogao postati zaskrbljujući i, uostalom, to je i bio: svetac u Senatu…Njegova nazočnost, čak i njegova mogućnost, koje znamenje! Horde ne bijahu daleko…

Čovjek koji je posve pobijedio egoizam, koji od njega nije sačuvao ni traga, može trajati samo dvadeset i jedan dan, ako je obrazovan u nekoj suvremenoj vedantinskoj školi.

Nijedan zapadnjački moralist, čak ni najcrnji, ne bi se usudio usmjeriti na ljudsku narav tako strašnu, tako otkrivalačku preciznost.

Sve manje i manje čovjek priziva ”progres”, a sve više i više ”mutaciju”, i sve što navodi kao dokaz za ilustraciju njezine vrijednosti samo je simptom jedne neusporedive katastrofu.

To što se nazivlje stvaralačkim instinktom samo je jedna devijacija, perverzija naše prirode: nismo dovedeni na svijet da obnavljamo, da zapanjujemo, nego da uživamo svoj sjenoris bitka (semblant d’ętre); da ga uklonimo nježno i da na posljetku nestanemo bez buke.

Azteci su imali razloga vjerovati kako treba umiriti bogove, ponuditi im svaki dan ljudsku krv da bi se izbjeglo krunjenje univerzuma, ponovni pad u kaos. Već dugo ne vjerujemo više u bogove i ne nudimo im žrtve. Svijet je ipak stalno tu. Nema dvojbe. Samo mi više nemamo prilike spoznati zašto se ne raspe smjesta.

gradjanskiparlament.rs