Elvedin Nezirović: Oči Amy Winehouse

Povezani članci

• Aleksa Šantić: Blago onom ko suza ima, u toga srce umrlo nije
• Sve boje crne
• ANGAŽMAN KOJI NE BLIJEDI
• ODLAZAK VELIKE KNJIŽEVNICE: Preminula Daša Drndić
• Mia kod Marthe
• Boris Dežulović: ONO i DSZ ili kako cenzuru prepustiti odgovornim pojedincima

Amy Jade Winehouse umrla je 23. jula 2011. godine, u londonskoj četvrti Camden, u Engleskoj. U trenutku kada joj je srce prestalo kucati, imala je 27 godina.

O njenom životu i muzici do sada je, uglavnom, već sve rečeno. Ali ovo nije priča o tome. Ovo je priča o očima žene koja je svijet osjećala mnogo dublje i mnogo intenzivnije od nas, običnih smrtnika.

Te sam oči prvi puta vidio gledajući snimak njenog nastupa u BBC-evoj emisiji Later… with Jools Holland. Amy je svirala gitaru i zavijala poput ranjene kučke: You should be stronger than me / You’ve been here seven years longer than me… A onda je kamera uhvatila njen pogled. Bio je to pogled koji razoružava. Pogled, tužniji i ljepši od svake njene pjesme. I zaista, što se njen život bude snažnije gasio, to će njene oči ljepše sijati.

Amy je pjevala o svojim ranama. U tome se nije štedjela i zato smo je voljeli. Ljudima je oduvijek bilo potrebno da njihovi heroji budu jadni i ranjivi. Prepoznajući sebe u njenim pjesmama, opraštali su joj sve njene slabosti. A opraštajući njoj, opraštali smo sebi.

Amy mi je bila važna na način na koji su čovjeku važni oni koji mu se pjesmom znaju uvući pod kožu. Takvih, na ovom svijetu, nema mnogo i zato za njima tugujemo i pišemo tekstove. Zato ih se sjećamo, čak i onda, kada su datumi samo obični brojevi u registru vremena, i ne znače ništa osim puke starosti. Čak i u danima poput ovog, kada kiša klizi niz prozor i ljeto jeca pod krošnjom smokve u dvorištu poput razmaženog djeteta.

Više od svega, volio sam da gledam njene koncerte. Da, zbog očiju. I zaista, gdje god da je nastupala, oči Amy Winehouse sjajile su jače od binskih reflektora, jače od svih rasvjetnih sistema na svijetu. Ne, ne, nije to bila votka, ni marihuana, kako će reći zlobnici. Nije ni kokain. Tako može da sija samo tama života. Tama, od koje su satkani samo odabrani.

Smrt sam oduvijek zamišljao kao pukotinu u vazduhu kroz koju samo zakoračimo i nestanemo s ovoga svijeta. Amy je kroz tu pukotinu prošla prije skoro pet godina. Možda je, u smrti, pronašla spokoj koji joj je bio uskraćen u životu. Ako u kosmosu ima i zrno pravde, onda bi tako trebalo biti. Jedno je, ipak, svakome jasno: ljudi poput Amy umiru prerano, ali samo zato da bi zauvijek živjeli.