Ekspresija čeljusti i opsjednutost konjem

Povezani članci

• Željko Grahovac: Niz Ferhadiju, godinama
• Manjegrade, grade… (Hoće li Bristol umeti da peva kao što je slogan pevao o njem)
• Intervju: Tanja Miletić Oručević o dokumentarnoj drami ‘SEDAM’
• Kako današnjica utiče na humanističke nauke
• BH. OPUS LJUBIŠE GEORGIEVSKOG
• KIRK DOUGLAS – TITO JE POSEBAN

foto: startbih.ba

Slikar Admir Halilović, čudesna je pojavnost bosanskohercegovačke likovne i uopće umjetničke scene. Motivski je apsolutno zapućen anatomskom glorifikacijom prizora u kojima dominira čeljust, zubalo kao izraz ekspresije, koju slikar nalazi u svojim brojnim varijacijama, ali i studijama konja.

Halilović crtački precizno, a ukupno slikarski krajnje ostrašćeno, ulazi u stvaranje krupnog plana kompozicija u kojima je nekada dominantno konjsko zubalo, nekada, pak, predimenzionirano kopito, a uvijek konj i njegova snažna eruptivna ekspresivnost potencijalnog kasa.

U takav krupni plan grunta slike ugrađuje sudbe suvremenika svojih.

Tu su uvijek karakteristični detalji psihograma osoba koje Halilović utkiva u poetsko tkivo svojih slika. On nije izvještačeni tragalac za senzacijom slike po svaku cijenu. Naprotiv, pronalazeći karakteristične detalje vezane za osobnosti likova svojih slikarskih kompozicija, on suprotstavlja ekspresiju mikroplana osoba kojima daje svojevrstan slikarski omaž, ekspresiji dominantno konjskog tjelesnog sustava. U tom kontrastiranju ljudskog i animalnog umjetnik nalazi osobnu zadovoljštinu i kroz mikro i kroz makro planove svojih slika.

Tvorac je potpuno autentičnih svjetova ljudske i animalne gestike i velike ekspresivnosti. Zato njegove slike prvoplanom golemom konjskom ekspresijom bivaju svojevrsnom prološkom draperijom na koju će slikar utkati tankoćutnost i golemu humanost ljudskih sudbi.

Halilović ne podcjenjuje niti jedan od brojnih aspekata vlastite slikarske zapućenosti, nama do sada bar nesaznatljive art suštine, kojima tako moćno i tako suvereno kroči stvarajući ponekad kontrastiranjem, a nerijetko kolažiranjem novostvorene sintetske likovne vrijednosti. Njegova poetika je poetika suštine gesta i onda kada je to makroplan konja i onda kada minimalna ljudska gestika otvara put učitavanju u gotovo paorske prizore dubokih ljudskih cerebralija.

Te ekspresivne konjske čeljusti i gotovo zastrašujuće golema kopita snažni su uvodni evokativ za naše duboko duševne i krajnje oduhovljene svjetove kojima kročimo svakodnevno.