Edin Pobrić: Abusus abusum invocat

Povezani članci

• 20 godina od zločina na Markalama
• Ritual u Laibachu
• Predstava “Naš razred” osvojila nagradu za najbolju režiju
• Jubilarna sezona obilježena brojnim uspjesima u Pozorištu lutaka u Mostaru
• Pogledajte spot jedinog bh člana porodice Warner music Baklava, Den i drugačiji poziv na BUĐENJE
• Dani antifašizma u Mostaru: I ove godine bez šetnje do Partizanskog

Osjećam obavezu da javnost informišem zbog čega sam bio prinuđen da podnesem ostavku na mjesto glavnog urednika časopisa za književnu i umjetničku kritiku Novi Izraz i da istupim iz članstva PEN-a. Poseban osjećaj dužnosti je jer se, naspram e-mail korespodencije od 13.juna 2016. koja je vođena između članova PEN-a po ovom pitanju, na PEN-ovom portalu oglasio predsjednik Upravnog odbora PEN Centra u BiH Nedžad Ibrahimović s, vjerujem, zbunjujućim informacijama za javnost.

Piše: Edin Pobrić

S obzirom na način na koji funkcionira PEN u zadnje vrijeme, ja sam Skupštini još ranije ponudio svoju ostavku na funkciju predsjednika Skupštine (UO na znanje) i o tome ću govoriti (ili pisati) kada za to dođe vrijeme. Međutim, kad je u pitanju onaj dio rada unutar PEN-a koji je vezan za časopis Novi Izraz na red je došlo ono što više nije moglo čekati ni sjednicu Skupštine a ni bilo kakve špekulacije u javnosti.

Zbog čega je izbio sukob u PEN-u koji za posljedicu imao da podnesem ostavku na mjesto glavnog urednika i izađem iz članstva PEN-a? Ukratko, ne zbog koncepta časopisa, ne zbog programske sheme, ne zbog ideologije, nego zbog odsustva poštovanja, zbog iznevjeravanja samih načela povelje PEN-a, zbog osionosti, sujete, uobraženosti i treniranja moći.

Nakon što je redakcija, u sastavu Tanja Stupar Trifunović, Josip Mlakić i moja malenkost, objavila novi broj časopisa Novi Izraz s tematom „Književnost i ideologija“, članovi UO PEN-a na Sjednici održanoj 5.5.2016. (prisutni su bili Nedžad Ibrahimović, Azra Bektašagić, Željko Ivanković, Zlatko Dizdarević i Andrea Lešić)  iz središta Sarajeva odaslali su čestitku za Banja Luku i Gornji Vakuf tako što su smijenili dva člana redakcije: Tanju Stupar (ovo je bila Tanji i čestitka za netom dobivenu Evropsku nagradu za književnost) i Josipa Mlakića (treba li reći jednog od najproduktivnijih pisaca u BiH). Na istoj toj Sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, članovi UO su donijeli zaključak kako „Upravni odbor mora odobravati aktivnosti vezane za Novi Izraz“. Sve ove informacije su mi proslijeđene najprije putem telefonskog razgovora sa Nedžadom Ibrahimovićem 16.5.2016. godine, da bi sedam dana kasnije došla i službena obavijest putem elektronske pošte u formi Zaključaka sa Sjednice UO. Između ostalih tačaka, UO usvojio je sljedeće:

• Ostavka Edina Pobrića na mjesto Predsjednika Skupštine PEN Centra
• Pokušati uspostaviti saradnju s portalom „Strane“
• U redakciju časopisa Novi Izraz uključiti nove članove (od dva do četiri člana), umjesto Tanje Stupar-Trifunović i Josipa Mlakića; odluku o promjeni redakcije potvrditi na novoj sjednici Upravnog odbora (moguće i telefonski)
• Upravni odbor mora odobravati aktivnosti vezane za Novi Izraz

Ne može čovjek a da se s dozom divljenja ne zapita: kako neko može smijeniti redakciju bez glavnog urednika!? Zbog čega nisu smijenili cijelu redakciju!? Objašnjenja koja sam dobio imala su jedan jedini kriterij – kriterij uobraženosti. Rečeno mi je da je Andrea Lešić (novoizabrani član UO) „objasnila“ kako su dva člana redakcije nekompetentni da obavljaju taj posao. Što će imenovana kasnije potvrditi i u e-mail korespodenciji između članova UO i mene. U telefonskom razgovoru od 16.5. 2016. godine Nedžad Ibrahimović je tražio da predložim sastav nove redakcije. Sedam dana kasnije sam to učinio putem telefona, a kada nije bilo nikakve reakcije, onda sam to učinio zvanično putem elektronske pošte na adresu članova PEN-a. Dakle, nisam pristao na smjenu Tanje i Josipa, jer mi taj postupak UO niko nije mogao argumentima obrazložiti. Moj prijedlog je bio proširena redakcija s četiri člana.

Napisao sam, između ostalog: „Redakcija bi brojala četiri člana. Uz nas troje, Tanju, Josipa i mene, novi član redakcije bi bila prof.dr. Sanja Šoštarić. Ako je za prošlu redakciju rečeno da je stručnija jer je imala dva komada doktora i jednog pisca, bit će da je ova još stručnija jer pored dva komada doktora ima i dva pisca. S obzirom da smo mi uveliko krenuli s pripremama materijala za naredni broj (odabir temata, recenzije, indeksiranje, pozivna pisma itd.), i s obzirom da se početkom narednog mjeseca trebam sastati s Tanjom i Josipom (u pitanju su, treba li napomenuti, živi ljudi koji jako dobro rade svoj posao), molim vas da u što kraćem roku razmotrite ovaj prijedlog.“

Na moj e-mail se javila Andra Lešić i „objasnila“ svima nama, a sada i vama čitateljima: “Inače, Sanja Šoštarić je vrlo dobra ideja kao nova članica redakcije, ako je voljna prihvatiti se posla u punom kapacitetu (koliko znam, ona ima ogroman broj studenata na anglistici). Međutim, koliko sam shvatila, naši su zaključci bili da Tanji Stupar-Trifunović i Josipu Mlakiću treba zahvaliti na dosadašnjoj saradnji i zamoliti ih, ako su voljni, da pređu na onaj dio izdavačke aktivnosti PEN-a koji bi se bavio beletristikom (jer su za to bez sumnje kompetentni, i na tom su osnovu i primljeni u redakciju u vrijeme kad se predviđalo da će časopis izdavati i beletristiku), a da u redakciju Novog Izraza uđu nova dva člana koji bi bili kompetentniji za uređivanje časopisa samo za književnu i umjetničku kritiku. Prijedlog koji se bio pojavio na sastanku je bio i da se neki od ljudi iz redakcijskog savjeta (koji je, koliko shvatam, bio formiran bez odobrenja Upravnog odbora), pozovu da uđu u redakciju (moji bi favoriti bili Anisa Avdagić i Tatjana Bijelić; a ne vidim ni da bi škodilo da Enver Kazaz i zvanično preuzme ulogu koju je očito imao u zadnjem broju, i postane i potpisani član redakcije).

Nakon ove poruke, ponovo sam pokušao da prevlada razum, i makar neka vrsta dostojanstva, poštovanja i kolegijalnosti, pa sam 31.5.2016. poslao e-mail UO u kojem sam napisao da  pismo koje je upućeno njima (poštovanim članovima UO) nije imalo namjeru da izazove bilo kakve polemike, a pogotovo ne takve vrste gdje se koriste insinuacije, sudovi s predrasudama, nego da znam, u odnosu na njihove Odluke s posljednje Sjednice UO, da li ova redakcija ima ili nema njihovu podršku. I između ostalog, u dužem pismu, napisao sam:

„…U uvodniku smo objasnili šta želimo da radimo u narednom periodu. Dr. Sanja Šoštarić je, naravno, pristala da bude dio redakcije jer drugačije ne bih spominjao njeno ime kao što ne želim da licitiram s imenima drugih ljudi[…] S obzirom na navedeno, i s obzirom da su stali svi poslovi oko pripreme časopisa za novi broj, molim vas da se, nakon vaših međusobnih konsultacija, izjasnite da li ova četveročlana redakcija ima vašu podršku?“

Dakle, predložio sam UO i njegovom predsjedniku Nedžadu Ibrahimoviću da podrže ili ne podrže četveročlanu redakciju Novog Izraza (ova redakcija je mogla nastaviti s radom, što se mene tiče, u ovom predloženom sastavu ili nije mogla više raditi nikako a svakoj novoj redakciji ću zaželjeti sretan rad). Iskreno sam se nadao da se sve ovo moglo vratiti na početnu tačku kao omaška, kao smjer koji se u jednom trenutku može okarakterisati slučajno pogrešnim. Međutim, neko bi da bilda moć a neko bi da piše u prazno ponižavajuće e-mailove o kompetencijama i tome slično. Rečeno mi je (opet Predsjednik) da ja nastavim raditi posao oko novog broja, a o redakciji ćemo nekada, kada se vidimo, kad se bude imalo vremena!!! A što se tiče smjene članova redakcije, Ibrahimović mi je poručio da se ne čudim što su Tanja i Josip smijenjeni bez mog prisustva, jer oni (Upravni odbor) mogu i mene smijeniti bez mene, ako to hoće!

Ispod PEN-a, njegovih načela se smjenjuju članovi redakcije jer neko sudi o nečijoj kompetenciji (ko je kompetentan da donosi sudove o kompetentnosti) mimo bilo kakvih rezultata rada. U isto vrijeme se izdaje „naredba“, slična onima za vrijeme Staljina (valjda je neko (pro)čitao Bulgakova pa se zadao) o strogoj potčinjenosti rada redakcije Upravnom odboru.

Moguće je da ja sve to pogrešno redam, ali pouzdano znam, čak i ako je to tako, da ovo nije moj PEN, onaj PEN Centar BiH koji je po svojoj ideji slobode govora i uzajamnog poštovanja u meni izazvao osjećaj časti kada sam potpisao pristupnicu.

Malo o nauci o književnosti

Braniti od mene nauku o književnosti je u najmanju ruku smiješno. O tome govore moji tekstovi, knjige i javni nastupi – ne volim pozitivističku, impresionističku i esencijalističku kritku. Ali ne volim ni teoriju koja je sama sebi cilj. Ali, svi ovi pristupi književnom tekstu su relevantni, pa iako u konačnosti daju sumnjive rezultate stvar je samo u tome da ih ja ne volim.

U Uvodniku posljednjeg broja Novog Izraza smo objasnili kojim putem je krenula ova redakcija, objasnili smo to i u nekoliko navrata putem e-mailom UO, a taj put je upravo onaj koji baštini tradicija Časopisa u kojoj su se prelamali naučni, stručni i esejistički tekstovi,  svjesni da je nekada vrlo teško podvući jasnu granicu među njima.

Izraz je oduvijek bio časopis koji se „šetao“ između naučnog i esejističkog pristupa književnom tekstu, a kroz povijest časopisa se može vidjeti da su možda ponajbolji tekstovi u Izrazu bili oni tekstovi koji su uspjeli podsjetiti na begićevski tip esejističkog pristupa koji u sebi baštini nauku o književnosti, odnosno književne teorije. Ali je to oduvijek bilo ponajtaže, i samo su rijetki uspjevali.

Uglavnom, najzad su dobili što su željeli svo ovo vrijeme, da nakon smjene dva člana redakcije i ja podnesem ostavku. Zahvaljujem Tanji i Josipu na dobroj saradnji, hvala Sanji Šoštarić što je bila spremna da ponudi svoj doprinos u uređivanju Časopisa. Hvala onim članovima PEN-a čija je podrška došla do mene. Ostavljam Nedžadu Ibrahimoviću i Andrei Lešić da uređuju portale, izraze i udruženja.

I evo dok završavam ovo udaranje pa tastaturi pomislih na počasne doktorate, na sjajne eseje, tekstove koji su, s vremena na vrijeme, mijenjali smjerove u naoci o književnosti, kao što je na primjer Umijeće romana ili sjajni esej Razgovorom sa Gojom. I sve me nešto kopka, ako je kojim slučajem primijenljiv ovaj „pronicljivi“ koncept o „kompetentnosti“, to bi značilo da bi tekstove Milana Kundere, Ive Andrića ili F.M. Dostojevskog o književnosti i umjetnosti u stratu morali odbaciti kao nekompetentne. Abusus abusum invocat.