Edin Forto: U tramvaju za Hrasnicu

Izdvajamo

• Vozim se tramvajem za Hrasnicu da pokupim malu sa hipodroma. Razmišljam hoću li ove godine napokon na more ili mi opet slijede sarajevske planine na kojima već dugo, dugo nema zime.

Povezani članci

• Preminuo nobelovac Eli Vizel
• Isus u BiH
• ZAJEDNO U POČITELJU
• Istražujemo/Trgovina glasovima: Da li ste prodali svoj glas na izborima?
• Nije vrijeme loše, loši su ljudi
• Srijeda OKC Abrašević: SAFMo Artist Talk s Marthom Cooper i Lady Aiko

Foto: Flickr

Dok mi glava lupka o staklo tramvaja koji juri od Marindvora ka muzejskom kvartu, sjećam se kako je sve počelo.

Piše: Edin Forto

Jednom smo kao osnovci pobjegli od kuće u Zemaljski muzej. Nešo je tamo već bio sa školom. Oduševljeno je opisivao grumen zlata težak osam kila i razno drago kamenje. Ušli smo besplatno i  ostali blago razočarani kada smo shvatili da su zlato i dragulji lažni. I pored toga muzej je definitivno bio hit, posebno odjel sa bubama i leptirima. Ali ono što me je očaralo nije bilo u muzeju, već tik do njega. Široka avenija koja je vodila od Željezničke stanice prema Srednjoj mašinskoj školi kao da je nastavljala između Zemaljskog i Muzeja revolucije, ali tek pet metara, da bi bila naglo prekinuta travnjakom. Kad će se asfalt produžiti do svoje krajnje tačke, mislio sam. Gdje se krajnja tačka nalazi? Često sam ovako postavljao pitanja, svaki put kad bih vidio kako se ivičnjaci fomiraju prema livadama i ruševinama u ceste iz budućnosti. Trebalo ih je samo zamisliti.

Nedugo poslije naučio sam da se muzejska cesta zove Prva transverzala. Nedovršeni krak se u planskoj dokumentaciji križa sa Vilsonovim šetalištem, preko Miljacke, pa sve do Zagrebačke ulice na Grbavici. Mnogo godina kasnije, famozna Prva transverzala zajedno sa tramvajskom prugom prostire se od zgrade Viza za budućnost, kroz dolinu između Koševskog brda i Velešića, pored Bosnalijeka, između naselja Šip i Poljine, tunelom ispod Kobilje glave, kroz Hotonj i Vogošću, sve do autoceste. Kao sedmogodišnji dječak sam maštao da se dovrši krak Prve transverzale prema Grbavici, ali sam dosanjao i završetak prema Vogošći.

To je bio samo početak. Željezničku stanicu smo izmjestili iz centra grada. Rijeke mladih Evropljana sa ruksacima spuštaju se sada vozom sve do Rajlovca. Tu presjedaju na tramvaj koji ide pod zemlju, dok je iznad njega gradska autocesta koja spaja Briješće i tunele ispod Koševskog brda. Tramvaj stoji u Briješču, Boljakovom potoku, Buća potoku i Pofalićima. Okretnica je na staroj željezničkoj stanici, uz mogućnost presjedanja za Stari Grad ili Vogošću. U gradskom prijevozu je prilična gužva, posebno od kako je zabranjen pristup osobnim automobilima u centar grada gdje osim javnog prijevoza mogu proći samo taksisti i stanari sa kodiranim dozvolama.

Sarajevo već godinama spada u gradove koji se jednostavno moraju posjetiti. Ćevapi, džamije, crkve i ratne kote danas su samo pozadina. Nedavno je na Bjelašnici otvoren najmoderniji evropski centar brdskog biciklizma. Planina je ljeti potpuno okupirana, a najviše ima luđaka koji velikom kabinom iz Babinog dola idu na vrh sa svojim cross biciklima. Gore malo uživaju u pogledu sa restoranske terase i onda biraju jednu od mnogobrojnih ruta za spuštanje. Većina staza vodi do Donje Grkarice, poljane sa rekreacijskim centrom, tik ispod hotelskog kompleksa. Tu luđaci ne odmaraju, već kreću nazad prema žičari.

Od kako je preskupi Igman doživio arapsku invaziju, rijetko zalazim na Veliko i Malo polje. Hoteli sa pet zvjezdica nikad nisu bili po mom ukusu. Vrve od novobogatih lokalaca i starobogatih Kuvajćana, a svi u nadi da će se slikati sa nekim od slavnih fudbalera koji tamo vrše pripreme. Igman već dugo puni budžet kao najekskluzivnija ljetna planinska destinacija, ali mi je puno draži Trebević. Red Bull nije humanitarna organizacija, ali je uz malu pomoć lokalne politike prilagodio bob stazu za skejtere koji sada cijelo ljeto rade razna otkačena takmičenja. Još prije nekoliko godina bilo je nepojmljivo da bi Trebević mogao postati Meka za istetoviranu omladinu zaljubljenu u pirsing, ekstremni sport, a sada i Sarajevo.

Davno sam prestao koristiti automobil. Parking u centru grada je skuplji od suhog zlata. Kao svi normalni ljudi, kad je lijepo vrijeme koristim bicikl. U suprotnom tu je uvijek pouzdani tramvaj. Kod zgrade Oslobođenja skrećemo lijevo i furamo kroz Nedžariće. Vozim se tramvajem za Hrasnicu da pokupim malu sa hipodroma. Razmišljam hoću li ove godine napokon na more ili mi opet slijede sarajevske planine na kojima već dugo, dugo nema zime.