Dz. S. Mill »On Individuality…«

Postoji jedan tip ljudske izvrsnosti drukčiji od kalvinističkog; shvatanje da je čovječanstvu njegova narav podarena u druge svrhe, a ne da bude poricana. »Neznabožačko samopotvrðivanje« jedan je od elemenata ljudske vrijednosti, upravo kao i »hrišćanska samozatajnost«. Postoji grčki ideal osobnog razvitka, s kojim se platonski i hrišćanski ideal samoobuzdavanja miješa, ali ga ne istiskuje. Možda je bolje biti John Knox nego Alkibijad, ali je bolje biti Perilkle nego ijedan od njih. A Perikle, kada bismo ga danas imali, ne bi bio bez ijednog od dobrih svojstava što ih je imao John Knox.

Ljudska bića ne postaju plemenit i lijep predmet promatranja tako što se sve ono što je u njima individualno istroši u jednoličnosti, već tako što se ono njeguje i potiče u granicama što ih određuju prava i interesi drugih; a kako djela imaju u sebi nešto od karaktera onih koji ih čine, kroz taj isti proces ljudski se život obogaćuje, orazličuje i nadahnjuje, obilnije pothranjujući uzvišene misli i oplemenjujuće osjećaje, i jača vezu koja svakog pojedinca veže s ljudskim rodom, čineći rod beskrajno vrednijim da mu se pripada. Srazmjerno razvitku vlastite individualnosti, svaka osoba postaje vrednija u vlastitim očima, i otud sposobna da bude vrednija i u očima drugih. Njezin vlastiti život postaje ispunjeniji, a kad ima više života u pojedincima, ima ga više i u mnoštvu koje je od njih sastavljeno. Ne možemo se lišiti toga da tlačimo snažnije primjerke ljudske naravi onoliko koliko je potrebno da ih sprečimo da povređuju tuda prava; no za to postoji obilna nadoknada, čak s gledišta ljudskog razvitka.

Sredstva razvitka što ih pojedinac gubi kad je onemogućen da zadovoljava vlastite sklonosti na štetu drugih, uglavnom su dobivena na račun razvitka drugih ljudi. Pa čak i on sam dobiva punu nadoknadu u boljem razvoju društvenog dijela svoje naravi, omogućenom ograničenjima nametnutim njenom sebičnom dijelu. Pridržavanje strogih pravila pravde radi drugih razvija one osjećaje i sposobnosti čiji je predmet dobro drugih. Ali ako nas jedino nezadovoljstvo drugih ograničava u stvarima koje se ne tiču njihovog dobra, iz toga se ne razvija ništa vrijedno, osim snage karaktera što može da se rodi iz otpora ograničavanju. Ako se pak na to ograničavanje pristane, cijela narav otupljuje i slabi. Da bi svačija narav imala pravične izglede da se razvije, bitno je da se različitim osobama dopusti da vode različite živote. Što je u nekom dobu bilo više takve širine pogleda, to je to doba bilo, za potomstvo, vrednije spomena. Čak ni despotizam ne izaziva svoje najgore posljedice sve dok pod njim ima individualnosti; a sve ono što krši individualnost je despotizam, kakvim god ga imenom zvali, i bilo da izjavljuje da provodi volju Božju ili naloge ljudi.

Nakon što sam rekao da je individualnost isto što i razvitak, i da samo njegovanje individualnosti proizvodi ili može proizvesti dobro razvijena ljudska bića, mogao bih ovdje zaključiti dokazivanje: jer šta se više ili bolje može reći o nekom stanju ljudskih odnosa nego da ono približava sama ljudska bića onom najboljem što mogu biti? ili šta se gore može reći o nekoj zapreci dobru, nego da ona to sprečava? Ipak, ova razmatranja bez sumnje neće biti dovoljna da uvjete one kojima je to uvjeravanje najviše potrebno; I nužno je dalje pokazati kako su razvijena ljudska bića od neke koristi nerazvijenima — objasniti onima koji ne žele slobodu, i ne bi se sami njome okoristili, da mogu biti na neki razumljiv način nagrađeni ako dopuste drugima da je neometano koriste. Na prvom mjestu, dakle, htio bih sugerirati da bi oni možda mogli nešto od njih naučiti. Niko neće poreći da je originalnost vrijedan element u ljudskim odnosima. Uvijek su potrebne osobe koje ne samo da otkrivaju nove istine i pokazuju kada nekadašnje istine više nisu istinite, već i započinju s novim običajima, pružaju primjer prosvjećenijeg ponašanja i boljeg ukusa i smisla u ljudskom životu.

To teško da može osporiti iko ko ne vjeruje da je svijet već postigao savršenstvo u svim svojim mogućnostima i postupcima. Istina je da nije svako jednako sposoban da pruži tu korist: u poredenju s cijelim čovječanstvom, malobrojni su oni čiji bi pokušaji, kada bi ih drugi prihvatili, mogli predstavljati napredak u odnosu na ustaljene postupke. Ali ta je nekolicina sol zemlje; bez njih bi ljudski život postao ustajala bara. Oni ne samo da uvode dobre stvari koje prije nisu postojale, već i održavaju u životu one koje su već postojale. Kad ne bi bilo ništa novo da se uradi, zar ne bi ljudski razum postao nepotreban? Da li bi to bio razlog za one koji čine samo stare stvari da zaborave zašto ih čine, te da ih čine poput stoke, a ne kao ljudska bića? I najbolja vjerovanja i postupci snažno teže da se izrode u mehaničke; i bez niza osoba čija uvijek nova i nova originalnost sprečava da razlozi tih vjerovanja i postupaka postanu puka tradicija, takva mrtva tvar ne bi mogla odoljeti ni najmanjem udarcu bilo čega što je zaista živo, i ne bi bilo razloga da civilizacija ne izumre, kao u bizantskom carstvu. Istina je da su genijalne osobe neznatna manjina, i da će to vjerovatno uvijek biti; no da bismo ih imali, nužno je sačuvati tlo na kojem one rastu.

Genij može slobodno disati samo u atmosferi slobode. Genijalne su osobe, ex vi termini, individualnije od svih ostalih — i posljedično tome manje sposobne da se, bez štetnog sabijanja, uglave u malobrojne kalupe koje društvo pribavlja kako bi svoje članove poštedjelo muke oko obrazovanja vlastitog karakteta. Ako iz bojažljivosti pristanu da ih se natisne u neki od tih kalupa, i paste da zakržlja cijeli onaj dio njih koji se ne može razvijan pod pritiskom, društvo neće imati velike koristi od njihovoga genija. Ako su snažnog karaktera te raskinu svoje okove, nađu se na nišanu društva koje nije uspjelo da ih svede na običnost i koje na njih, svečano upozoravajući, upire prstom kao na »divlje«, »čudake« i slično; otprilike kao kada bi se neko žalio što rijeka Nijagara ne teče mirno između svojih obala poput kakvog nizozemskog kanala.

(Dz. S. Mill »On Individuality…«.)