‘Duša grada’: Mostarov voljeni most nadahnjuje priču o romantici i ratu

Izdvajamo

• Iako su još u ranim fazama probe, Dimitrijević se pita kako bi pandemija mogla utjecati na odnos publike prema predstavi. Uostalom, kaže ona da smo, "svi proživjeli vrijeme kada se svijet prestao vrtjeti." Memić potvrdno klima glavom. O tome se radi u predstavi, ideji da "nikad ne misliš da će ti se to dogoditi, nikad ne misliš da će se to dogoditi ovdje... a onda se dogodi."

Povezani članci

• Festival čeških crtanih filmova u art kinu Kriterion
• Zašto Marinku Čavari smeta građanska BiH?
• “Mostarski Rođeni” članovima skupštine FK Velež: Nemojte izdati Velež svojim nedolaskom
• Prvo i posljednje upozorenje
• Trump, Kosovo i Srbija: Ima li šta za twitovanje?
• Ako nastavimo ovim tempom i intenzitetom, tek 2060. godine bismo mogli imati minimalno 40% žena u vlasti u BiH

Foto: šg

Nagrađivana drama “Stari most” Igora Memića, odigrana u londonskom pozorištu Bush, prikazuje tinejdžersku romansu u vrijeme “kad se svijet prestao vrtjeti”.

Stari most u Mostaru duhovno je i društveno srce grada. Tamo se ljudi sastaju i ogovaraju, dožive prvi poljubac ili zarone u vode rijeke ispod. Bosanskohercegovački grad dobio je ime po lučnom mostu iz Osmanskog perioda, a postao je i strašan simbol za razaranje Jugoslavije kada su ga 1993. uništile hrvatske paravojne formacije, iako je nakon toga obnovljen.

“To je duša grada”, kaže Igor Memić, čija se predstava “Stari most”, koja je prošle godine osvojila nagradu Papatango za novo pisanje, sada nalazi na probama u pozorištu Bush u Londonu. Memić je i sam iz Mostara. Njegova porodica došla je u Veliku Britaniju 1992. godine, “samo 10 dana prije nego što su stvari krenule nizbrdo”. Ne misli o sebi kao o bosanskom dramatičaru. Imigrantski identitet je složeniji od toga, a njegova majka je “prepustila meni da otkrije ko sam i ko smo”.

Pisanje predstave “Stari most” sastavni je dio tog procesa. To je velika igra sjećanja o mladim ljudima čiji je svijet preokrenuo rat u kojem nisu imali pravo glasa. Ne vide da dolazi do sukoba. Previše su zauzeti životom, budući da su tinejdžeri.

Igor Memić, foto: The Guardian

“Uvijek sam želio predstaviti zemlju iz koje dolazim, na način na koji to razumijem”, kaže Memić. “Lijepo i raznoliko, radosno i bogato. Kad vidim prikaze odakle dolazim u drugim pričama, ne moram to nužno prepoznati.” Mostar je bio raznolik grad bosanskih Muslimana, Hrvata, Srba koji su živjeli jedan pored drugog. “Na jednom uglu se osjeća miris turske kafe, na drugom uglu ste u austrougarskom dijelu. Postoje mletački utjecaji, komunistički utjecaji 20. stoljeća. Sve to spajanje kultura. To nisam vidio nigdje u svijetu gdje sam bio.”

Most je “držao cijelo mjesto na okupu” i prirodno ima veliku ulogu u predstavi – gotovo kao lik sam po sebi. Namjerno je izostavljeno bilo kakvo pozivanje na politiku, na ljude na vlasti koji su uništili Jugoslaviju. “Ne biste trebali čitati historijske knjige ili enciklopediju da biste gledali predstavu”, kaže Memić. Nije to napisao da bi obrazovao ljude, napisao je to za sebe. “To je ljubavna priča”, kaže. “Ako neko gleda ovu predstavu, ko je izdržao taj ili drugi sukob, imat će jedno iskustvo, a ako neko nema pojma što se dogodilo, imat će drugačiji angažman s predstavom.”

Predstava je nastala u režiji Selme Dimitrijević, koja je rođena u Osijeku, a od svoje 26. godine živi u Velikoj Britaniji. Misli da će likovi i stavovi drame biti poznati ljudima iz regije – „iako govore engleski, osjećaju se Bosancima” – u tome postoji univerzalnost. “To je također metafora”, kaže ona. “To je ono što je zaista uzbudljivo. Ona bilježi trenutak kada vam se život poremeti i krene u drugom smjeru. To bi mogao biti tsunami, 11. septembar, mogao bi biti i Covid.”

Selma Dimitrijević, foto: Chris Bishop

U početku su razmatrali uloge glumaca iz bivše jugoslavenske dijaspore i vidjeli brojne izvođače iz tih zemalja, ali taj proces otvorio je svoja pitanja. Da li će glumiti samo bosanski izvođači? Ili glumci iz šireg istočnoeuropskog dijela? Na kraju su se odlučili pridržavati Memićevog izvornog režijskog pravca i predstavu izvesti na način koji odražava sastav grada u kojem je postavljena. Glumačka ekipa uključuje Saffron Coomber – iz Tracy Beaker Returns – i Dino Kelly, jedinog glumca s bosanskohercegovačkom vezom.

Dok su događaji u jugoslavenskim ratovima utjecali na britansku dramu, ponajviše predstava Blast Sarah Kane, bilo je primjetno malo drama o ovoj temi ljudi iz zemalja bivše Jugoslavije na britanskim pozornicama, iznimka su ”3 Winters” hrvatske dramatičarke Tene Štivičić u Nacionalnom pozorištu 2014. godine. Pitala sam Memića da li je osjećao pritisak kad se odlučio pozabaviti ovom temom. “Osjetio sam se najslobodnije kao pisac kad sam odlučio prestati slušati glasove koje sam dočarao, ušutkao ih i rekao sebi da smo sada samo ja i stranica. Da vidimo što će se dogoditi.”

Kad je u julu 2020. objavljeno da je Old Bridge osvojio nagradu Papatango, pandemija je bila još relativno nova. Trebalo je neko vrijeme da se to izvede na pozornicu, ali čak i s neredom u teatarskoj industriji, Papatango je ostao uz njega, kaže mi, koristeći vrijeme za razvoj predstave. Sada, nakon više od godinu dana, konačno ima priliku sjediti na probama. “Nije mi trebala kartica Oyster, mogao sam doletjeti ovamo, imao sam toliko energije u sebi”, smije se.

Iako su još u ranim fazama probe, Dimitrijević se pita kako bi pandemija mogla utjecati na odnos publike prema predstavi. Uostalom, kaže ona da smo, “svi proživjeli vrijeme kada se svijet prestao vrtjeti.” Memić potvrdno klima glavom. O tome se radi u predstavi, ideji da “nikad ne misliš da će ti se to dogoditi, nikad ne misliš da će se to dogoditi ovdje… a onda se dogodi.”

The Guardian