Dunja Mijatović: Srebrenicu ne smijemo zaboraviti

Povezani članci

• ZABORAVLJENI BH PJESNICI
• MAGNETIČNI SJAJ BRUKOVIH OČIJU
• Najavljen program 18. Pravo Ljudski Film Festivala
• Odlazak velikana: Preminuo Gunter Grass
• Jovan Nikolaidis: ‘Dnevnik o ništavilu’
• Međunarodna ekumenska izložba: “Теоdorine ikone” Mirjane Nikolić u Sarajevu

Negiranje genocida u Srebrenici mora se okončati, neprocesuiranim počiniocima se mora suditi, a učenici moraju učiti istinu o masakrima koji su počinjeni u julu 1995. godine, smatra Dunja Mijatović, Komesar Vijeća Evrope za ljudska prava.

Piše: Dunja Mijatović – BIRN

Svakog 11. jula nakon 1995. godine, hiljade ljudi okuplja se u Potočarima u sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici, najstrašnijeg zločina počinjenog na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Preživjeli i porodice žrtava traže pravdu, priznanje i poštovanje.

U tih nekoliko julskih dana prije dvadeset tri godine, više od 8.000 muškaraca i dječaka sistematično i brutalno je pogubljeno, a 30.000 ljudi nasilno raseljeno. Od tada su porodice žrtava – naročito majke koje su izgubile muževe, sinove, braću – u dugom, hrabrom hodu ka pravdi i priznanju.

Pravdu i priznanje su na tom putu djelomično i našle. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je u Srebrenici počinjen genocid i izrekao presude nekim od ratnih zločinaca koji su taj genocid organizirali i u njemu učestvovali. Udruženja građana prevazilaze velike prepreke u traženju istine i pokretanju teškog i mukotrpnog proces pomirenja. Sve je ovo izuzetno značajno, ali i dalje je to slaba utjeha za one koji su preživjeli, kao i za porodice žrtava.

Oni traže da se njihovi najmiliji pronađu, ali spor proces identifikacije nanosi im dodatnu patnju. Traže zdravstvenu zaštitu da liječe traume, a pomoć koju dobiju je neadekvatna. Traže odgovornost, ali su brojni ratni zločinci i dalje nekažnjeni na slobodi. Traže priznanje, ali mnogi njihovu patnju ignoriraju, osuđuju ili negiraju.

Ovo posljednje je svakako jedna od najvećih uvreda koju moraju da trpe u vremenu nakon stradanja njihovih najmilijih. Ipak pronalaze snagu da nastave svoju borbu za istinu i pravdu, uprkos negiranju i umanjivanju genocida kojemu svjedočimo i u obrazovanju. Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini još uvijek karakteriziraju jednonacionalne škole i sistem “dvije škole pod jednim krovim”. Bosanskohercegovačko obrazovanje karakteriše zataškivanje istine o prošlosti, a činjenicama o dogadjajima u nedavnom ratu se manipuliše.

Takva situacija održava etničke podjele koje su omogućile prošle i sadašnje tenzije, i koje onemogućavaju pomirenje i mir. To moramo promijeniti.

Prezivjeli srebreničkog genocida moraju dobiti odgovarajuću socijalnu zaštitu i bolju pravnu pomoć da ostvare svoja prava i dobiju obestecenje.

Političke i sudske vlasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji moraju unaprijediti saradnju i identifikacijom i kažnjavanjem ratnih zločinaca okončati praksu nekažnjivanja. Moraju više uložiti u identifikaciju žrtava genocida i rasvjetljavanje sudbine onih koji se i dalje vode kao nestali. Mora se intenzivirati traženje masovnih grobnica i osigurati da se svjedoci koji bi mogli pružiti informacije potrebne za otkrivanje svih drugih mjestâ gdje su ostaci ukopani osjećaju dovoljno sigurnima da to i učine.

Vlade i donosioci odluka moraju usvojiti dugoročne politike djelovanja, kojima će ustanoviti ličnu odgovornost krivaca i fokusirati se na obrazovanje. To mora biti zajednička odgovornost, prvenstveno Bosne i Hercegovine i Srbije, ali i svih drugih evropskih zemalja, ne samo na području bivše Jugoslavije.

Obrazovni sistemi u regiji moraju biti inkluzivniji, moraju mlade generacije izvesti iz pećina predrasuda, u kojima izmanipulisana stvarnost zamagljuje istinu i širi sjeme mržnje. Udžbenici, ne samo u Srbiji i Bosni i Hercegovini, već u cijeloj Evropi, moraju sadržavati učenje o prošlosti, uključujući i genocid u Srebrenici, zasnovano na činjenicama i lišeno ideologije rata. Djecu moramo učiti o vaznosti pravde i jednakosti za sve.

Evropske zemlje bi trebale pružati više podrške građanskim inicijativama za pomirenje i uticati na političare i druge javne ličnosti u Srbiji i Bosni i Hercegovini, da prestanu negirati prošlost i počnu graditi inkluzivnije obrazovne sisteme i društva.

Bas kao i Holokaust i genocid u Ruandi, ni genocid u Srebrenici nije se desio slučajno. Počeo je puno prije nego što je izvršen. Počeo je kad su ljudi izdvajani na osnovu etničkog porijekla. Rastao je kroz javni diskurs, uz pomoć nekih medija, koji su dehumanizirali ljude i marginalizirali kritičke glasove. Uobličen je kao sistematično i poduzetnički organizirano istrebljenje velike grupe ljudi, pred očima pasivne međunarodne zajednice. A traje i danas, kroz negiranje i nekažnjivanja.

Srebrenički genocid predstavlja jednu od najmračnijih stranica evropske historije. Ako želimo da ispisujemo svjetliju budućnost, ne smijemo zaboraviti prošlost i sve žrtve moramo tretirati kao svoje žrtve, bez političkih ili etničkih konotacija. Moramo priznati patnje preživjelih i porodica žrtava. Njihovu borbu za pravdu moramo postaviti kao svoj cilj.

Kao Komesar Vijeća Evrope za ljudska prava, nastavit ću tražiti pravdu za žrtve svih zločina koji su se desili tokom ratova na Balkanu. Biti u službi pravde jedini je način da se svi suočimo s prošlošću i spriječimo da se ona ponovi.