DUHOVNE LOMAČE GRADA U KOJEM NE STANUJE BOSNA I HERCEGOVINA

Povezani članci

• Posljednji veliki intervju Miljenka Smoje konačno – ukoričen!
• Koji je ministar policije najgori, a koji najbolji…
• Na strateškim mjestima HDZ-ovi ljudi: Naftnim terminalima dvije godine upravlja direktor osuđen za kriminal
• Jovan Nikolaidis: U STAROSTI SLUTNJA
• Olga Lalić Krowicka dobitnica Naamanove literarne nagrade
• Laibach: Nismo željeli nastupati u Hrvatskoj dok se rušio Mostar

Strah nije izišao iz Bosne i Hercegovine!?! Jer, dok smo razgovarali o knjizi koja razobličava zločine i nastranosti vladike Vasilija Kačavende skupina ljudi pognutih leđa pokušavala je na svaki način utišati naš govor. Primitivno, da primitivnije ne može biti, zveckanjem čaša, glasnom glazbom, pa i ponekim urlikom iz separea, odnosno iz šanka Centra za kulturu…

Piše:  Gradimir Gojer

Put u Semberiju, u mom slučaju, oduvjek je isključivo bio vezan za događanja književnog karaktera. Tako je trebalo biti i ovog puta, kada sam se zaputio da prisustvujem promociji knjige intrigantnog naslova Mafija u crkvi, ražalovanog pravoslavnog svećenika Bojana Jovanovića. Organizator promocije i spitus movens kompletne akcije razobličavanja, po svemu sudeći, jednog od najvećih živućih zločinaca u svećeničkoj odori, Vasilija Kačavende, tuzlansko-zvorničkog eks-vladike, poznati advokat Duško Tomić, smatrao je da u prirodnom staništu ove knjige, dakle mjestu gdje je ona nastala, između brojnih crkava, podignutih u periodu strahovlade đavoljeg vladike Kačavende i treba da se desi promotivni akt…

Iako je poduzetni i agilni Tomić učinio sve da u gradu u kojem je počeo ratni pakao bosansko-hercegovačke krvave stvarnosti pokaže autentično svjedočenje o monstruoznim seksualnim bahanalijama sotone u svećeničkoj odori nad maloljetnikom, tamošnje vlasti onemogućile su da se promocija knjige održi u galeriji Centra za kulturu?!

Grupa znatiželjnih čitatelja ipak je na svoj način, demonstrirajući građansku hrabrost, poništila nastojanja bijeljinskog vladara Miće Mićića i duhovnog mu oca Vasilija Kačavende. Okupljeni su demonstrirali svoju hrabrost praktično insistirajući da se u foajeu s nogu govori o ovoj književnoj vivisekciji ekstrakta zla, začinjanog u glavi monstruoznog vladike, a provođenog u skupocjeno opremljenim odajama njegovih dvora…

Ovoj akciji smjelog građanskog otpora razobličavanju bludno-mafijaške logike u centru Semberije pridružila se i direktorica NVO Gariwo iz Sarajeva, Svetlana Broz, književnik i novinar Jusuf Trbić, pravednik Lazar Manojlović i niz drugih aktivista nevladinog sektora.

U svjetlu zabrane promocije, koju je učinila direktorica Centra za kulturu, na poticaj bijeljinskog vladara Miće Mićića, mogu se isčitati dvije činjenice: da vrijeme književnih lomača i uništavanja književnog blaga dobiva svoju suvremenu verziju, i da u glavama monstruma i danas caruje misao o mogućem poništenju istina koje govore o seksualnom zlostavljanju maloljetnika iza crkvenih zidova.

U svim iskazima, a promotivnom aktu su prisustvovali i izdavač i lektor knjige Stojan Mandić i glavni lik eksplicitno trpnog karaktera, Bojan Jovanović, provejavala je odlučnost da se na drskost i neviliziranost bijeljinskog gradonačelnika odgovori izrazito suptilno, govorom činjenica uobličenih u književni tekst.

Dosjetljivost uglednog advokata Dušana Tomića otišla je korak dalje, pa je zajedno sa Svetlanom Broz odnio gradonačelniku na poklon, za ovu prigodu apsolutno pristajuću knjigu Adolfa Hitlera Main kampf, koja ima dostatno prostora i može suvereno živjeti na ulicama Bijeljine, koja je bila na njima i kupljena?!?

Iščekujući sa skupinom svojevrsnih prosvjednika, koji su došli da podrže akt promocije, grubo onemogućen od bijeljinskih vlastodržaca, pred zgradom Opštine Bijeljina zapazio sam detalj koji govori više od svih činjenica iznošenih godinama, od Daytona na ovamo, da je Bijeljina ne samo u ratu, kada je bila mjesto stravičnih zločina nad Bošnjacima, nego i danas crna rupa iznimne provincijalnosti, u kojoj postoje građani prvog i drugog reda??!! Na zgradi gradske kuće stoje uredno dvije table na ćiriličnom i latiničnom pismu (!?) na kojima piše: Republika Srpska, a ispod toga: Grad Bijeljina. Table pokazuju zorno da Bosna i Hercegovina ne stanuje u ovom gradu, te da su prekršeni zakoni države Bosne i Hercegovine, koji uredno predviđaju da se na pomenutim tablama mora u prvom planu istaći određenje države (Bosna i Hercegovina), a tek potom oznaka entiteta. Kako to nije slučaj na fasadi gradske kuće u Bijeljini shvatio sam potpuno jasan signal da srpski nacionalisti u Semberiji nastavljaju djelo Radovana Karadžića, rukopisom koji je čak i autentičniji nego onaj poznati krvopis iz prvih dana agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, posebice onaj krvopis sa fotografije arkanovca koji šutira glavu tek ubijenog čovjeka.

Naravno da Mićo Mićić, svemoćni vladar Bijeljine, nije dočekao niti promociju, niti neočekivanu posjetu dvoje aktivista za ljudska prava…Sa jahorinskih odmorišta poslao je befel da se istina mora zabraniti. Naredio je da promocije biti neće!?!

O knjizi se ipak govorilo i argumentirano, i otvoreno i iznimno hrabro! Dugo nisam prisustvovao iskrenijoj književnoj seansi, nepatetičnijem činu, koji nije mogao proći bez patosa, ali je dostojanstvo, ponad svega onih koji su godinama i poslije ratnih zbivanja građani drugog i trećeg reda u Bijeljini, onemogućilo bilo kakav patos. Vjerovao sam do ovog događaja da je knjizi, kao općeljudskom dobru, široko na teritoriji cijele BiH.

Kao pisac, kao nekadašnji, u dva mandata, predsjednik Društva pisaca BiH, sa zgražanjem sam primio kobnu vijest o zabrani (!!!) jedne književne promocije.

Kao politički misleće biće shvatio sam da je Bijeljina grad u kojem umiru posljednje nade da postoji međunarodno priznata i suvrena država Bosna i Hercegovina, a da su Bijeljinci i Semberci u širem smislu i dan danas zatočenici vladike pretvorenog u sotonu, Vasilija Kačavende, ogrezlog u blud poraća i ratnu krv koju je blagosiljao u svim susretima sa četničkom bratijom.

Promatrajući časnog čovjeka i svojevrsnog pravedika Lazara Manojlovića, zapisivača najgnusnijih zločina u Semberiji, Jusufa Trbića, vedro lice građanskog oponiranja Svetlane Broz i razmahanu, vehementnu gestu vođe demonstracije građanske hrabrosti u Bijeljini, advokata Dušana Tomića, povjerovao sam da je apokalipsis na ovim prostorima moguće presjecati oljuđenošću, koja je kod ovih ljudi, u ovom danu poraza demokracije u Bijeljini, trijumfirala! Neshvatljivo je da Srpska demokratska stranka, koja u svom nazivu središnju riječ (demokratska!!!) apsolutno negira, držeći na mjestu gradonačelnika Miću Mićića, koji gestom nezabilježenim u našim uvjetima, zabranom promocije knjige, dokazuje da demokracija ne stanuje niti u SDSu niti u gradu kojim on rukovodi.

Iako su hrabri ljudi govorili otvoreno o zlu mićića i kačavenda i inh im sljedbenika u Semberiji, dojmilo me se nešto sasvim drugo…

Strah nije izišao iz Bosne i Hercegovine!?! Jer, dok smo razgovarali o knjizi koja razobličava zločine i nastranosti vladike Vasilija Kačavende skupina ljudi pognutih leđa pokušavala je na svaki način utišati naš govor. Primitivno, da primitivnije ne može biti, zveckanjem čaša, glasnom glazbom, pa i ponekim urlikom iz separea, odnosno iz šanka Centra za kulturu…

Nastojaću da ovaj grad (???) koji je to gordo nazivlje dobio tek nedavno, a koji je, zapravo, tek i samo, naseobina ljudi koji u njemu spavaju, u što širem luku ubuduće zaobilazim. Nalaziću se sa trbićima, manojlovićima, tomićima u civiliziranijem dijelu Bosne i Hercegovine, u kojem, istina, neodstaje crkava sa zlatnim kupolama, ali u kojem caruje sloboda, čovjekoljublje i ljudsko dostojanstvo.

Gospodo Kačavenda i Mićiću: no pasaran!!!