DRAP TONOVI STRAHINJE PETROVIĆA

Povezani članci

• Halil Džananović: Srebrenica, Sarajevo, Istanbul – Paris
• Jelena Kordić Kuret: Kroz priču o Isusu govorimo o nama samima
• Sva ljudska istorija je kanibal
• Ivan Ivanji: „Tito je bio najimpozantniji lik dvadesetog vijeka“
• Sonja Petrović: Dženis svima na ovom svetu…
• Danilo Kiš: Homo poeticus, uprkos svemu

O scenografijama Strahinje Petrovića

Piše: Gradimir Gojer

Strahinja Petrović, dugogodišnji scenograf Narodnog pozorišta u Sarajevu, bio je likovni oplemenjivač cijeloga niza scenskih aktova koji su uglavnom bili dio produkcije Kuće na Obali.

Petrović je studiju scenskog prostora, dakle maksimalnoj pozorničkoj funkcionalnosti posvjećivao najveću pozornost. Njegove scenografije počivale su, prije svega, na odmjerenom, preciznom i do kraja osmišljenom studiju scenografskog tlorisa. Okomice u njegovim scenografijama nisu bile samo golo oslikane plohe i blende, već su uvijek, i u pravilu, bile finim detaljima akcentirane likovne cjeline. U tim likovnim pozorničkim senzacijama Strahinja Petrović jednako cijeni značaj podnih ploha (ali ne u realističkom, još i neznatnije naturalističkom smislu) pa ih saobrazno bojanim tonovima vertikaliteta ujednačava! To je kod Petrovića uvijek u principu jedna plemenito začeta i provedena estetska ravnoteža. Interesantna i osobena bila je sklonost ovoga umjetnika da svoju evidentnu inklinaciju (očito psiho-filozofski pozicioniranu!) prema drap tonovima izluči kao svoj likovni vjeruju!

Primjetna je i neka vrsta, za to doba potpuno alogične, minimalističke rigoroze sa kojom operira ovaj scenograf pri oplemenjivanju pozornice odgovarajućim mobilijarom.

Pri svemu ovome treba naglasiti da je u stvaralaštvu ovoga scenografa bila podjednako zastupljena širina žanrova dramskih tekstova, kojima je podario likovnu sadržajnost. Ali, on i Veselin Badrov, može se to konstatirati, udarili su temelje scenografskim i uopće likovnim rješenjima pri opremanju i opernih i baletnih predstava…

U mladim, tadašnjim ansamblima Opere i Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo poslije Drugog svjetskog rata, rad ove dvojice scenografa, a posebno Strahinje Petrovića bio je prava senzacija! Ne baš najkvalitetnije kapacitiran glazbeni teatar u Kući na Obali često je redateljsko-scenografsko-kostimografska umivenost dovodila na razinu koja je zadovoljavala visoke umjetničko-profesionalne kriterije. U tome je sigurno neponovljiv, gotovo nikada do kraja rasvijetljen, doprinos Strahinje Petrovića, koji je i drugim sarajevskim i bh. teatrima ostavio ozbiljne scenografske radove.

Dobro se sjećam jedne godišnjice koju smo obilježili kada je u pitanju umjetnički rad Strahinje Petrovića, a tadašnji moj progovor o njegovom scenografskom radu temeljio sam na našoj suradnji prilikom realizacije komedije Mariboa Igra ljubavi i slučaja u redateljskom čitanju Katarine Dorić. I tada je, kao i u nizu prigoda ranije, Strahinja Petrović nijansama drap tonova izvojštio likovnu svečanost, koja je imala sve odlike funkcionalnog dekorskog postamenta.