DRAMA DRUŠTVA – TRAGEDIJA POJEDINCA

Povezani članci

• Poncije Pilat bi i klečanje pod vukovarskim križem
• Srđan M. Jovanović: Enciklopedijski primeri
• GAGA JE UNIVERZALNI JEZIK
• „Pred kraj života ostajem komunista“
• Sinoć su opet padale Mostarske kiše
• TAKSIST JELA

Foto: blic.rs

Anton Pavlovič Čehov „Ivanov“, režija Tatjana Mandić Rigonat, Narodno pozorište Beograd

Svojedobno je Jan Kot napisao knjigu o Šekspiru kao našem suvremeniku. Podsjetio sam se toga sjajnog teatrologijskog remek djela promatrajući predstavu u festivalskoj izvedbi Čehovljevog Ivanova u Šapcu.

Ova predstava je zorno dokazala da je i Čehov naš suvremenik, odnosno da ovaj pjesnik drame i kazališta progovara i jezikom naše, sve tragičnije, suvremenosti. Kao da je Ivanov ispisivan logikom dramatičnosti tranzicijskog i posttranzicijskog doba. Jer, sveukupni ambijent propadanja i svakodnevnih trauma ljudi u našoj suvremenosti uzrokovanih insuficijencijom ljubavi i novca; usamljenost i promašenost većine ljudskih sudbi, uništenja pojedinaca i obitelji, žudnja za temeljnim razumjevanjem, opća rezignacija i utapanje u alkoholu – ništa se praktično danas ne razlikuje od epohe u kojoj je najtalentiraniji liječnik među piscima i najbolji pisac među liječnicima ispisivao ovaj komad o ljudskoj uzaludnosti u potjeri za novcem, za ljubavlju, srećom i harmonijom u ljudskim životima, uopće.
Jedna u komadu izgovorena rečenica o muzeju bila je vjerojatno poticajem da redateljica Tatjana Mandić Rigonat i scenograf Branko Hojnik zacrtaju put kojim će se kretati ideje njihove predstave. Naravno da je u središtu golema ljudska drama Ivanova i dviju njegovih žena: Ane Petrovne, rođene Sare Abramson, kao one odlazeće iz ovog života i Saše, one koja se bori za jednog Ivanova koji treba da njoj pripadne.

Orkestar smješten u neku vrstu muzejskog, postmodernističnoga rama, lamentozno-tragičnom glazbom prati i akcentira dramatiku pozorničkih zbitija. Pri tomu skladateljka Irena Popović slijedi, evidentno, naputke redateljice, koja nije iskazala osobitu originalnost, pa niti maštovitost pri čitanju drame, ali je zato golemi dio posla obavila birajući apsolutno tačnu podjelu! Nikola Ristanovski, Nada Šargin, Hana Selimović, Predrag Ejdus, Branko Vidaković i u nekim drugačijim redateljskim konceprtima ostvarili bi, ubjeđen sam u to, odlične kreacije. Zato se i doima da je veliki dio redateljskih rješenja iznalažen tvoračkom čvrstom vezanošću redateljke sa ovim umjetnicima.

Neskrivena je u mnogim elementima intencija Tatjane Mandić Rigonat da sudbu i goleme dileme Ivanovljeve, njegov tragički usud, koincidentno povezuje sa nekom inačicom suvremene hamletovštine.

Dramatika društva u propadanju i tragedija pojedinca, kao njen derivat, u jarkoj interpretaciji Ristanovskog ima svoje amplitude, kreščenda i pijanisima, a donošena je glumački iznimno moćno…

Ipak, valja primjetiti da sva ta unutarnja i spoljna razdiranja Ivanova nemaju niti u redateljskom niti u glumčevom tumačenju bitnijih prelomnica i životom tkane različnosti u osjećanjima… Sve je u Ivanovljevom ponašanju i djelovanju, kroz rezignaciju, dešperaciju, samoosudu, pa i samosažaljenje jednako i na početku komada, pa potom in contiuno do završenog, samoubilačkog pucnja.

Nesumnjivo predestiniran po mnogo čemu za ovako kompleksan lik Nikola Ristanovski sam je, vođen osobnim shvatanjima suvremenih adekvata Ivanovljevom bezizlazu, ostvarivao kreaciju, koja je bila ekspresivna.

Nada Šargin, čijim će glumačkim habitom, kao uspravljenim duhom koji nakon smrti, ovjekovječen u scenskoj okomici, opterećuje daljnje življenje tog čehovljevski izvanredno konstruiranog zbora promašenih života, osoba koja će ostavljati i koja iza sebe ostavlja tu evidentnu opomenu, što pada u zrakoprazan prostor, koju jednostavno nitko ne čuje, ostvarila je rijetko kompleksan lik. Nisci svojih glumačkih uspjeha dometnula je i ovu ulogu. Imponirali su njeni hodovi slomljene žene, ali i ljubavnice nevjerojatne ljudskosti i širine. Šarginova je to sve demonstrirala suvremenim glumačkim vokabularom sa dobro urađenim scenskim ritmovima, koje je uspostavila unutar gradnje osobne kreacije.

Hana Selimović, čijim sam kreacijama, osobito onoj u redateljskoj postavci Egona Savina u Beogradskom dramskom pozorištu, posvećivao pozornost koju je itekako zasluživala, i ovdje demonstrira glumačku moć u tumačenju nevjerojatno izdiferenciranih trauma žene koja se bori da svadbe bude, da se konačno izbori za Ivanova, čovjeka, bez obzira na sva njegova posrnuća i glasove o njemu.

Persona o čijoj glumi bi trebalo ispisati zaseban cijeli esej je veliki Predrag Ejdus. Od prve sekunde predstave do njenog više nego tragičnog okončanja, on se igra, demonstrira vlastitu mjeru originilanog neohistrionizma, izvlačeći iz svog glumačkog bića sve originalnija, iz scene u scenu, duhovitija rješenja sa jednim tragikomičnim splinom, koji njegov Šabeljski sa zlogukom pištaljkom, kao navješćem sve novih nesreća, unosi u pozornički prostor.

Konačno, Branko Vidaković jednom razložno pozicioniranom i dobro vođenom igrom upotpunjuje najznačajniji dio personaža predstave, moćnog, dobro uigranog i odabranog, a nisam siguran, u svim trenucima predstave i dobro vođenog u redateljskom smislu?! Talentovani ansambl je i to prevazilazio žarom igre, ali i priličnom tačnošću rješenja za svaku situaciju…

Sve u svemu: prava, reprezentativna predstava Narodnog pozorišta Beograd, dostojna renomea središnje kazališne kuće u Srbiji donijela je raskošnim glumačkim postavom, prije i iznad svega, jednu dramu društva i tragediju pojedinca u ključu ekspresije koja se ne može prešutjeti i kojoj, nakon svih postpredstavnih promišljanja, treba, zaista, od srca zapljeskati!