Derviš Sušić: U Bosni je imati – opasno kao i nemati.

Povezani članci

• Ante J. Biuk: Pismo prijatelju u jedno ratno, nedjeljno jutro
• Drago Bojić: Bešćutnost prema tuđoj patnji
• Naša stranka protiv odluke Vlade FBiH o privatizaciji 14 preduzeća
• Stanivuković nezakonito časti tajkune, ne treba ni „građevinska“ ni „regulacioni“?!
• Hadumić, Semovo “Sarajevo” i Bregina “Jugoslavija”
• Srbija je propala država, pregažena korupcijom i nacionalizmom

Autor: Derviš Sušić

Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane.

Svuda opasnost od drugog obično reži sa granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika.

Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam…

Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija ni tamnija nego u Bosni.

U Bosni je imati – opasno kao i nemati.

Gorjeće Bosna i plakaće i krv će mnoga i mnogo godina proticati dok dozrije doba mijene. Zalud je Bosni sijati i rađati, gavranovi joj crni sjeme zoblju.

Čist obraz i čvrsta sloga održe ljude i u najtežem nevremenu. Goloruka sloga jača je od naoružanih nesuglasica. A sitan račun i velika pohlepa sebičnih prerezali su grkljane mnogim carstvima, starim, moćnim, golemim, a mi svoje još ni smislili nismo. Samo slutim, zakuhaće se po Bosni i biće krvi konjima do trbuha…

Bosna svoj debeli defter mrtvih glava mora popuniti, defter je debeo, a posljednja stranica daleko, a na njoj pišu razlozi i ovoga i svega prethodnog i onog što slije poslije ovog, ali šta piše, ne zna se, daleko je, listove mogu samo godine polako prelistati….

Živ čovjek zamršeniji je od svemira. I dragocjeniji od bilo čega.

Čovjek je od rođenja utamničen. Sila nad njim, običaj oko njega, navika u njemu, tijelo slabo…sve se urotilo protiv njega. I njegova misao čak.

Sva ljepota i jeste u tome što nam se čini. Nema lijepog. Postojimo mi kojima je lijepo ili ružno.

Žena je sasvim iskrena samo u gnjevu ljubomore, u žudnji za nakitom i u tuzi za izgubljenim djetetom…

Gost je dimio i ravnodušno zurio mimo, razmišljajući o nečem važnijem i od čimbura i od Muhtara. I ćutao, valjda pridržavajući se mudrog iskustva da za velikim riječima posežu sitni ili neiskreni, da krupne gestove čine samo površni, da sitno i dugo drobe govor uglavnom priglupi, a da samo umni poznaju tajnu rječite šutnje…