Daša Drndić: Me Shqipërinë në xhep: Leđa mora

Sad već imam veliki problem s koncentracijom. Isisava mi je varijetetsko-karikaturalna Vlada Republike Hrvatske i njeni raspamećeni epigoni. Sve neka stegnuta, namrgođena lica u dramoletu L’etat c’est moi. Svojim marševskim korakom najavljuju nadolazeću tminu koja, naravno, uopće nije smiješna. Isisavajući mi mir, usisavaju me u već viđenu horor priču. Teško mi je baviti se bilo čime kao da se ništa ni opasno ni bolesno oko mene ne događa. Jer, znamo kako to s by-standerima završava. Ali, evo, pokušavam.

S pisanjem ovog albanskog dnevnika inače imam sve veći problem. Tri mjeseca uranjam u zemlju Shqipëriju, učim njene ljude i pohode me košmarni snovi. Za svaki sljedeći prilog, ne znam odakle početi. Kako živote sabiti u nekoliko kartica teksta? Ti životi (od života zakinuti životi), komplicirani su životi, složeniji od prosječnih života prosječnih Evropljana; oni imaju imena, imaju lica, imaju gustu prošlost, a pojedinim sam tim životima gledala u oči. Kako stoljeća ili, hajde, bar sadašnjost (koja je i prošlost), zgnječiti u malu kolumnu preko koje će (eventualni) čitalac preletjeti između besmislenog lajkanja na facebooku i pijenja jutarnje kave? Fast food, fast living and slow thinking. Uvreda za svaki život, makar se bavili samo jednim njegovim krakom. Albaniji dugujem knjigu.

Danas, Albanija je sjećanje. Njena stvarnost je sjećanje, a njena sadašnjost pretvara se u ništavnu i petparačku, u istoliku i pogubnu zbilju u kojoj većina svijeta pluta.

Velika vrijednost sjećanja je u tome što polazi od gubitka, kaže Kierkegaard. Sjećanje je zaštićeno i sigurno – ono nema što izgubiti. Ali, dodala bih, sjećanje je i subverzivno – za one koji ga se klone, jer sjećanje, ma koliko fluidno bilo, ipak govori o onome što je postojalo, dakle, o istini.

Kad me prijatelj pitao, Kako ti je u Albaniji, rekla sam, boli.

Ne razumijem, kazao je.

Rezonanca, rekla sam. Rezonanca.

Svojevoljno sam se katapultirala u svijet Yorgosa Lanthimosa, u onaj njegov Kynodontas (Očnjak) od kojeg me hvata jeza i od kojeg mi, kad god se tog filma sjetim, dođe da iskočim iz kože.

Arian Leka. Pjesnik i prozaist, glazbenik, kritičar, prevodilac i izdavač, rođen 1966. Ima prekrasnu Silvanu i dvadesetogodišnje blizance s kojima raščlanjuje Nietzschea, voli Heideggera, voli svoj rodni Durrës i tuguje za nedavno preminulim ocem, pomorcem na prekooceanskim brodovima. Donesi mi razglednicu riječke luke, rekao je pred moj dolazak:

Stari pomorci
Oblikuju barke u poljima
Jer postoji jedno more za život
I jedno nebo za smrt.

Arian Leka – u Tirani moj anđeo čuvar.

Svojim pjesmama i svojom prozom Arian Leka cijedi sebe kao što Amerikanci cijede naranče. Tiho se samoubija i tako se, paradoksalno, vraća u život. I kako sad ovdje, na pet-šest kartica da stisnem Ariana Leku? Njegovu bitku s jezikom, s više jezika, iz kojih teku katkada krvava slova, katkada tihe melodije (flaute, jer Arian svira flautu), koje izranjaju iz nevidljivosti.

U moru potopljeni – Mbytur ne det

…i sjećaš se: poći ti je odavde…
tamo pod trepavicama
gdje oproštajni san
oblacima pokriven –
razmiče krpe Božje košulje.

Za Ariana more, pa tako i more u njegovom rodnom Draču, naravno, nije samo geografska pojava, u njegovim tekstovima ono ne funkcionira isključivo kao metafora, niti kao simbol slobode i otvorenosti ili pak, kao barijera, moćno i zastrašujuće prostranstvo koje izolira i čovjeka i misao; za Ariana more je priča o obračunu sa sobom i (vlastitom) poviješću, ono pokazuje put ka osobnoj i kolektivnoj katarzi, ono je ispovijed, kletva i molitva.

Leđa mora – Shpina e detit

Moji su ljudi okrenuli leđa moru
i ja imam istu slabost
potapam brodove
bušim ih na obali i odlazim daleko
tamo gdje mi oblaci prizivaju ribe
tamo gdje svako stablo krije stabla u utrobi
svaki grob je brod razvijenih jedara
jer moji su ljudi okrenuli leđa moru
i povraćaju samo zbog posvećenog
kruha ove zemlje
i pića.

Idem u Drač, kažem Arianu.
Idemo na more, uzvikuje Ljiljana.
A Arian uzvraća:

Najbolju suradnju Drač je oduvijek imao s kopnom. Davno, dok sam još bio dijete, gledao bih male brodove na kojima su mornari gajili sljezovaču. Pitku vodu bi dijelili na porcije – tri za sebe, zbog režima tri obroka dnevno, i četvrtu za sljezovaču. Sada više nisam siguran da li su i danas živi oni stari mornari koji su nosili crne nakrivljene beretke, uvijek s lulom u ustima, koji nikada ostacima izgorjelog duhana ne bi gađali kormorane, već su ih istresali na vlastite čizme. Nakon zatvaranja kavane Mornar, mjesta na kojem sam, viseći na vanjskom dovratku promatrao kako se kapetani u penziji druže s mladima iz pomorske škole, dok bi bosmani (kolokvijalni pomorski naziv za šefa palube, op.), porteri (nosači) i fizički radnici iz luke sjedili sa strane, kao da time žele reći kako se hijerarhija uspostavljena na moru ne može poništiti stupanjem na čvrsto tlo. 

Po zatvaranju kavane Mornar, nije mi preostalo ništa drugo nego da istražim morske znakove i tajne na starom, gradskom groblju. Ni tamo nisam naišao na vidljive znakove simbioze s morem. Nisam naišao ni na kakva slova ugravirana na nadgrobnim pločama, ni na jedno brončano sidro kao ukras pokraj nečije slike. Niti na kormilo nekog broda. Ni na jednu fotografiju čovjeka u mornarskoj uniformi, nijedno ‘rodio se’, ‘potonuo je’, umjesto ‘umro je’. Nijednu sirenu nisam vidio, niti ostatke zapletenih konopaca, ništa morsko nisam pronašao na groblju u gradu Draču, u mome gradu, u mojoj provinciji, opkoljenoj morem skoro sa svih strana. Ovo nije nikakav prijekor. Onaj tko umire, napušta svoje zanimanje. Možda je u pitanju nepisano pravilo mornarske profesije, vratiti moru ono što je morsko, a zemlji zemaljsko.

Ne samo na groblju, već ni u gradu nisam pronašao nikakve oznake koje bi ukazivale na primorsku okolinu Drača, na neku vezu mora i ljudi koji ovdje žive, ni traga ljubavi prema slanim vodama. Nikada nisam čuo da itko obećava izgradnju muzeja mora, koji posjeduje valjda svaki primorski grad. Ali ni ovo nije prijekor, nego primjedba na račun pamćenja.

Ako poželite kupiti suvenir, bar neku figuricu izrađenu od gline iz okolnih brda, vratit ćete se teška srca. U Draču možete kupiti orlove, ali ne i galebove od drveta. Moći ćete kupiti Gjergja Kastriotija (Skënderbeja) na konju, mačeve i noževe ukrašene filigranom. Moći čete se diviti bunkerima od alabastra, fesovima, torbicama i stolnjacima, Majci Tereziji, ali ne i poklonima ili suvenirima sa simbolima, znakovima ili naslijeđenim tragovima mora. Dovoljno bi bilo da ono što danas postoji kao riječ, postane dio stvarnog života, počevši od starih dračkih morskih recepata, koje nećete vidjeti na menijima restorana, niti na crnim pločama pred krčmama, pa do reprodukcija ili replika svega što se smatra povijesnim za taj moj grad.

Međutim, oni koji u Draču provode svaki dan ne mogu se opterećivati onima koji su tamo samo djelomično; oni koji žive ovdje tijelom i umom neće slušati savjete onih koji su ovdje jedino srcem.

Sve što je zamišljeno da traje vječno, može doživjeti sudbinu smrtnika. Nije to nikakav epitaf. Samo vama koje nikada tamo niste bile, želim reći: haj’te, ali nemojte previše pitati. Nemojte pitati gdje je rezidencija princa Vida, nećete je pronaći, iako je u Albaniji to bila jedna od rijetkih zgrada u stilu evropske renesanse. Ne pitajući, poštedjet ćete se nemira. Nema više morskih algi, vila na pješčanim plažama, drvenih mostića na kojima su sjedile žene uživajući u morskim kupkama, nema ni solnih župa, laguna, roda, rukotvorenih remek-djela, nema psihijatrijske bolnice na brdu, ni fabrike sladoleda – iz mojih dana. U gradu nema više tog šmeka nekada probanog a zaboravljenog, kao što je zaboravljena činjenica da je Drač bio bar dva puta glavni grad ove zemlje.

Što bi rekao Georgi Gospodinov, koji u Bugarskoj živi daleko umivenije ‘umiranje’ od onog laganog iščeznuća kroz koje prolaze stanovnici Albanije: Svijet je bio jednostavan i uređen, jednostavno uređen. U srijedu – riba, u petak – ruska televizija. (Za Albance, prvo ruska, pa kineska, pa povremeno, nakratko, jugoslavenska i talijanska, a onda isključivo domaća.) Nije lako živjeti trideset godina od vlastite smrti.

Kako da dođemo do obale?, pitam Ariana.
Tražite šetalište ‘Volga’.

Durrës nema rijeku, pogotovo ne onu rusku. Durrës je sav od slanosti sazdan i od mediteranskog bilja i od kamena i od snova. Ali o tome sljedeći put.

U kolovozu bit će dvadeset i pet godina kako je nekoliko brodova s oko 15.000 migranata isplovilo iz luka Drač i Vlora prema talijanskom Bariju. Talijanska vlada reagira tako što te ljude ‘smješta’ na sportski stadion, ne osiguravši im dostatnu količinu vode, hrane, higijenske uvjete da ne spominjemo. Kao da su (opasne) životinje u zoološkom vrtu, najosnovnije potrepštine baca im iz helikoptera koji nad njima kruže.

Evropa ‘zaboravlja’ da na njenom jugoistoku diše zemlja s tri miliona duša. Tamo, Evropa desetljećima vidi lakunu (prazninu), bezopasnu bijelu mrlju na čije postojanje sliježe ramenima. Onda joj taj egzodus, kao i svaki egzodus (polako) otvara oči i Evropa je uznemirena. Ubrzo još 20.000 ljudi napušta Albaniju, a tokom sljedećih nekoliko godina najmanje 350.000 osoba svojoj zemlji maše: Shqipëria, lamtumirë(zbogom).

…ovo žito što ga dodirujemo jednom bijaše zemlja i sada je zemlja, bijaše jednom kiša, jedra imam, vodu imam, vjetra u krmu, stoga mi je danas biti lađom, tijelo mi treba, oblik… oblik da me obujmi, jer život bijaše i jest jedini, no milosti ja u umjetnosti ne vidjeh

(Arian Leka,  Andantino semplice)

Booksa