Darko Cvijetić: Pusta Bosna

Povezani članci

• Kronika Pozorišnog proleća Šabac (II dio)
• ŽARULJA KOJA TUŽNO BLEJI
• Vulin u CIA, spas za Srbiju
• A ŠTA KAŽE VJEŠTAK: KOLIKE LI SU DUŠEVNE BOLI POLITIČARA?
• CHARLAMA SUBOTOM U 13: Art fight – Aleksandar Saša Bukvić, „Nešto kao retrospektiva“
• Bajtal: Ne možete na zločinu i izdaji praviti ljudsku perspektivu

PROLOG NJEMAČKOM IZDANJU ROMANA “SCHINDLEROV LIFT”

Philp Roth je ovako kazao – “zavaravanje tragova,
miješanje pravih i krivih izvora”,
tako bih, rekla je,
nazvala ovakva rovarenja po sebi.

Počinje policijski sat i aplauz.
Istodobno. Koji pisac to može smisliti.
Cijeli grad aplaudira potpuno praznom gradu.
Aplauz traje.
Uđe u policijski sat.

Susjed Goran, svojoj kćerki objasnio da to
njoj aplaudiraju, jer je danas bila dobra.
Curica zapanjena, ushićeno tapše, plače
od radosti.

Sve je to rekla.

Onda sve utihne nad gradom.
Kakva tišina.
Ideja o gladi, nakon prenošenja vode,
u nju bi se uvukla.

Jučer ti je umro školski iz klupe, od corone.
Tko bi to smislio, reci?
Rat preživiš. Nijedan metak te nije htio.
Ali kasnije jedan virus jest.
Tržnica u Wuhanu, prazan Trg s Papom, u
Vatikanu.
Loš doručak – šišmišov sok s mišolovkom.
Mršave, izmorene točke:
Sito za brašno, s dvije zarobljene pčele,
pobijeljele od razbijanja o rešetkice.

Sve je to rekla.

Da trepavice stresu pepeo s pogleda.
Ono, kad slike izgore.
Ne sjećaš se, ne sjećaš se, i one ogore,
ogore, do centra.

Sve je to rekla.

I da smo se zapustili. Da ne hodamo.

PUSTA BOSNA

…Prelopatati zemlju. Ova se stidi.
Zeleni križ na apotekama šalje morzeovske rečenice,
kao loši srčani udarci. Semafori ne odustaju
od žutog svjetla. Štakori zapanjeni. Noću
ljudi nekamo nestaju.
Pticama se ne spava.
Kome jabuke, zacvali voćnjaci. Sloj sjenke
debljine ožiljka. Ćuk u Bešinoj ulici dvije noći
nije spavao od tišine. Treba prelopatati.
Stidi se ova. Naići će joj mater bez pšenice, kao bez
pidžame.…

PUSTA BOSNA II

Valjda najtopliji mjesec travanj
u povijesti mjerenja. Mirni, uredni, najtiši policijski sati
u pola stoljeća. Zaredani gubici.
Sove su jedine ptice koje vide plavu boju.
I to si izmislio, veli, onaj koji je vidio plavu
boju, zna da sovi ne treba toliko te boje.
Ili dlan onoga koji pjeva.
Zašto je na suncu, lice krstonoše?
Kada se zaustavi san u umrospavajućem?
Usamljen slijepi miš, kao triput zapjevan
pijetao.
Olovku kao kad uzmeš i hoćeš napisati
“milo dijete”, ali rečenica još ne postoji,
i tebi drago, i tišina ti. A netko sve to rukom nosi u
pustinju.

Darko Cvijetić

zurnal.info