Darko Cvijetić: NA INFUZIJI

Nije problem u kisiku, kaže Cioran, imam ga dovoljno, no što da radim s njim tolikim, ne znam zbog čega da dišem.
Kanio sam mu to reći, ali starac je zaspao; izgledao je kao Lazar iz Vitanije, spreman za buđenje.
Tek zaspali ako se kasno probude, istrule im oči, pa nemaju čime gledati.

Čekam strunasto smračivanje, nosim svijeću od pomrčine voska.
Nitko svoj leš koji se brani od mesa ne njeguje, a svejedno su čekaonice lječničke prepune.

Vrt, vrteška, vort, vorteška.
Vrat, povrtak, povratak.

Toliki mesoliki nemaju svoje pokostje, toliko nicanje u vrtovima bi da je započinjanje.

Leš i muzika međusobno se čuju, u nama neosvjetljenom svijetu, gdje ništa nema prvi dan.
Kada si bio mali, pričala majka, tako si čvrsto držao svoju tišinu, kao da si zubima pregrizao usnu harmoniku, pa s nje kaplje.
S usne.

Kad je nitko ne čita, pjesma se u nultom vremenu šćućurava.
I kao od posjekotina i otvora što žive igle s koncem u ušima, tako pjesma zaleši jednu noć od celuloze iz šume, preživjele na papiru.

Prolešena kaplje.